Kako je Ljubuški stao pred Jugovojsku u Studencima?

O tom događaju pročitao sam u 24. Kršnom Zavičaju iz 1991. na 177. str:

“Iz čapljinskoga garnizona “Miro Popara” dva kamiona vojske pod ratnom spremom 8. svibnja 1991. kreću prema Ljubuškom. Budući da o tim pokretima nisu obaviještene ni općinske ni republičke vlasti pučanstvo Zapadne Hercegovine uznemireno izlazi pred vojsku i goloruko staje na prolazne putove. Tako se čapljinska vojska zaustavlja u Studencima kod mosta na Studenčici, a mostarska u selu Polog prije Lištice.

Zapovjednik mostarske vojarne pukovnik Milan Pantelić pokazao je dostojanstveno razumijevanje prema uznemirenim građanima. Nije bio spreman ni na kakvo nasilje protiv ljudi koji su željeli osigurati svoj mir na miran način. Tako se čapljinska vojska vratila u vojarnu, a mostarska u pratnji građanskih vlasti mirno prošla do Kupresa i do kasne jeseni nije odatle izvela nikakve nasilničke pohode…”

U nekoliko razgovora sa sudionicima zaustavljanja Jugovojske na Studenčici doznao sam, kako je tada bilo u Ljubuškom i u Studencima. Nisam pronašao nijednu fotografiju. No vjerujem da postoje, ali…?

O tomu sam razgovarao sa sedam osoba, ali ne u isto vrijeme. Imena svojih sugovornika ne ću spominjati.

Većina nikada, na žalost, nije pročitala ovaj Kršni Zavičaj, a uglavnom su mi svi isto pričali.

U čapljinskoj vojarni tada je bila auto-jedinica bez vojske, kao na primjer tada u Mostaru. No, u autima koji su pošli prema Ljubuškom bili su naoružani vojnici. Iz Čapljine je stigla obavijest da se vojska sprema u Ljubuški

Bio je radni dan. Kad je vijest stigla u Famos i Platnaru, većina je odmah napuštala svoja radna mjesta i krenula u Studence. Vijest se brzo širila po čitavoj općini, pa su iz svih ljubuških sela ljudi dolazili u Studence. Staro i mlado, a najviše je bilo civila – preko 90%! Kako bi dolazili autima, bilo manjim bilo većim, parkirali bi se jedan iza drugoga u obje trake. Tako je u jednom trenutku povorka bila od mosta na Studenčici do navrh Studenaca. Nije bilo puno naoružanih, ali su ponijeli sa sobom, tko je imao što ponijeti od kuće. Na samom mostu je zaustavljen prolaz. Cisterna, narod, vozila, blokada… Ako bi vojska krenula, narod je bio spreman dignuti most u zrak.

Skupilo se više od 1.000 ljudi. Dogovorili su se da će tu ostati dok se vojska ne vrati u Čapljinu. Tako su stražarili dva dana. Kad je stigla vijest da se JNA vratila u vojarnu, narod je planirao zatvoriti i ostale prolaze, ako bude potreba…

Procjena jednog mog sugovornika je, da se vojska zaustavila u selu Trebižatu ispod nadvožnjaka i tu čekala zapovijed… Nisu dočekali naredbu za nastavak puta, nego za povratak u čapljinsku vojarnu…

Nakon njihovog povratka, narod se počeo razilaziti i oslobađati put Studenci-Ljubuški. Sve je prošlo bez pucnjave, mirno, ponosno i dostojanstveno!

Većina sudionika je još živa, pa može to puno vjerodostojnije ispričati. Volio bih da ovaj moj tekst nekoga potakne, pa da i on ispriča o tom događaju.

Možda je tko očuvao bar koju fotografiju toga događaja! Budimo ponosni na svako dobro, koje se dogodilo u našoj zavičajnoj povijesti!

Zašto i ljubuški čelnici ne bi obilježili most u Studencima, kao što to učiniše Širokobriježani u Pologu?! Kada će netko o tom događaju snimiti bar dokumentarac?!

Ljubuški, počni pričati svoju priču iz Domovinskog rata koja nije kratka! Sjeti se prošlosti, da se ne moraš brinuti za budućnost!