Nakon 29 godina prvi put životopisi 12 redarstvenika ubijenih u Borovu selu

Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. 

Toga dana ubijena su dvanaestorica pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 su ranjena. 

Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskog rata, posebno jer je od  51 optuženog za masakr u Borovu Selu, Vojni sud u Osijeku 1993. godine osudio samo desetoricu, no zatvorske kazne ni oni nisu odslužili. 

Drugi sudski proces vodio se na Županijskom sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskom pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković, koji je 2014. godine pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora i svoju je kaznu već odslužio. Nakon žalbe na presudu, kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne koja je s 3 i pol snižena na 3 godine, uzeta je u obzir činjenica da je Marinković siromašan i ima staru i bolesnu majku. 

Pa ipak, dvadeset i devet godina kasnije, ovo nije priča o neprocesuiranom zločinu, niti analiza uzroka i posljedica strašnog masakra nad dvanaest redarstvenika u Borovu selu 1991. 

Ovo je, s dvadeset i devet godina zakašnjenja odgovor na pitanje tko su mladići mučki ubijeni u zločinu nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Nakon kojega život u 12 obitelji više nikada nije bio isti. Jer se njihov život i vrijeme počelo dijeliti na "prije i poslije"  Borova sela, baš kao i novija hrvatska povijest. Danas, ako u bespuće interneta upišemo njihova imena, najviše što ćemo saznati o njima je njihovo ime i prezime, ime njihova oca i godina rođenja. Zaslužili su puno više.

Bili su iz Nuštra…

Stipan Bošnjak

Stipan Bošnjak rodio se 26. lipnja 1955. godine u Pologu, Mostar u Bosni i Hercegovini, kao drugi od petero djece Janje rođ. Ramljak i Joze Bošnjaka. Već sljedeće godine obitelj se seli u Nuštar, pa Stipan u Nuštru završava osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Vinkovcima. Posao policajca odvodi ga na Vis gdje upoznaje buduću suprugu koja je tamo također radila, Zoru Matas, s kojom se vjenčao 1978. godine. Sljedeće godine rađa im se kćerka Sani, a mlada obitelj se, budući da je u međuvremenu, uz posao, Stipan izvanredno završio upravno-pravni studij u Splitu, seli u Vinkovce gdje Zora Bošnjak 1982. godine rađa i drugo dijete, sina Slavena. Prijatelji i poznanici Stipana će odreda opisati kao osobu čiji se autoritet vrlo poštovao, radoholičara, kao i strastvenog lovca, člana lovačkog društva "Sokol" iz Nuštra.

U Vinkovcima Stipan prvo radi kao inspektor da bi 1990. godine postao načelnik Odjela za operativne poslove. Budući da su privremeno stanovali u stanu u Borovu naselju,  nakon događanja  na  Plitvicama poznatih kao "Krvavi Uskrs",  Zora Bošnjak uporno od supruga zahtijeva da se zbog sigurnosti djece obitelj vrati u Nuštar gdje su započeli s gradnjom kuće, iako su u Nuštru imali izgrađene tek pomoćne prostorije, potpuno nenamještene, pa naposljetku, 8. travnja tamo i preseljavaju.

Prisjećajući se kada je supruga vidjela posljednji put, Zora Bošnjak će reći kako je to bilo 2. svibnja 1991. godine, nešto prije osam sati ujutro, kada je polazio na posao u Vinkovce: "Rekao je kako će, ukoliko bude išao za Vukovar, svratiti kući, ali to nije napravio. Prije negoli je izašao, dva-tri puta se okrenuo i rekao da brinem o djeci. Nikada to nije radio, danas kada razmišljam o tome, pitam se je li nešto predosjećao".

Taj dan, oko 13 sati, dok je čekala autobus kojim će se iz Nuštra odvesti na posao u Vinkovce, Zora Bošnjak zamijetit će kolonu policijskih vozila koja su jurila u smjeru Vukovara. 

Prisjetit će se i kako joj se tijekom prvih sati radnog vremena učinilo  neobično ponašanje nekih radnih kolega koje je susretala: "Šefičin muž je ulazio, izlazio, činilo mi se kao da me čudno gledaju, ali nitko mi ništa nije govorio".

U 17 sati supruga Stipana Bošnjaka upalit će radio želeći poslušati vijesti i tada je, putem radija, saznala kako je njen muž ubijen u terorističkom napadu u Borovu selu. Na odlasku kući susrela je policajce koji su je poznavali i zaplakali kada su je vidjeli, pa joj je postalo jasno da je ono što je na radiju čula, bilo istina. 

Ukop Stipana Bošnjaka bio je 4. svibnja 1991. godine na seoskom groblju u Nuštru. Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Stipan Bošnjak imao je trideset i pet godina. 2001. godine Zora Bošnjak, nakon reorganizacije radnih mjesta u MUP-u, kao višak, dobila je otkaz u vinkovačkoj policiji.

Zdenko Perica

Zdenko Perica rođen je 19. rujna 1965. godine u Vinkovcima kao drugo dijete Jele rođ. Baturina i Luke Perice. Osnovnu školu pohađao je u Nuštru, a srednju tehničku u Vinkovcima, smjer elektroinstalater. Kao posebnu Zdenkovu ljubav majka će istaknuti vatrogastvo, te kako je već od srednje škole bio pripadnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Zdenka Perice s posebnim riječima hvale sjećaju se brojni prijatelji iz mladosti, kako oni iz škole ili sela, tako i prijatelji s kojima je radio. Zapovjednik njegovog voda Ivica Andabak, također Nuštarac, ispričat će se kako su Zdenkovim "fićom" odlazili i vraćali se s posla, te kako je bio pouzdan i sjajan redarstvenik.  U sjećanje mu se s posebnom tugom ucrtao događaj netom prije odlaska u Borovo selo:

"U Vukovaru je bio moj vod s dvadeset i dva čovjeka. U Borovo selo je trebalo ići njih dvadeset, a dvojica ostati na straži. Jedan od dvojice koji su bili na straži bio je i Zdenko Perica. Dok smo se postrojavali i dok sam izdavao zapovjedi, stalno mi je prilazio i molio da i on ide. Nekoliko puta sam mu rekao da se vrati na svoje stražarsko mjesto. Zdenko je bio uporan, molio me je svakako – po nadimku, po prezimenu, zapovjedniče – 'Molim te, povedi me!', a ja sam ga odbijao. Onda mi je u jednom trenutku rekao – 'Ako ne idem u Borovo selo, ja se neću vratiti u Nuštar!'. Primijetio sam kako u stroju jedan od momaka nije siguran i tu sam se pokolebao, njemu sam rekao da ide na stražu, a Perici da se postroji, da ide s nama. Često mi je, kada o tome razmišljam teško zbog toga, pitao sam se što bi bilo da nisam donio takvu odluku".

Zdenkova majka Jela ispričat će kako su za pogibiju policajaca čuli na radiju, ali ne i za Zdenkovu. Čuli su za Stipana Bošnjaka, pa je otac Luka pohrlio Bošnjakovima s kojima su Perice u kumstvu, kako bi se našao "pri ruci". Kada se vratio kući, oko deset sati uvečer, saznao je da je u Borovu selu ubijen i njegov sin. 

Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Zdenko Perica imao je samo dvadeset i pet godina.

Stipan Bošnjak i Zdenko Perica sahranjeni su 4. svibnja 1991. godine u Nuštru, u zajedničku  grobnicu koja im je ustupljena. Nakon što su im napravljene zasebne grobnice, njihovi posmrtni ostaci razdvojeni su, no na nuštarskom groblju i dalje počivaju jedan pored drugoga. 

'U glavi imam svaku sliku iz našeg albuma'

Mladen Šarić

Mladen Šarić rođen je 17. lipnja 1965. u Novim Jankovcima, kao drugi od četvero djece Zore rođ. Prahović i Drage Šarića, od kojih su dvoje umrli kao mali. U Novim Jankovcima Mladen je pohađao osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Tehničkoj školi u Vinkovcima, smjer strojobravar. Odmah nakon srednje škole zaposlio se u "Dalekovodu", a oni koji su ga poznavali opisat će ga kao skromnog mladića koji je volio šalu i društvo, ali je bio i neobično vrijedan te je puno radio oko kuće i zemlje. Mladen Šarić vjenčao se 1989. godine sa Sanjom rođ. Karaman koja im 1989. godine rađa kćer Silviju. Krajem 1990. godine Mladen se odlučuje prijaviti za posao u policiji, a već 15. siječnja 1991. godine bio je u policiji njegov prvi radni dan.

Sanja Šarić svoga je supruga vidjela posljednji put 28. travnja 1991. i prisjetit će se kako ju je dva dana kasnije, 30. travnja uvečer, kada se vraćala s posla, prolazeći pored Policijske postaje u Vukovaru, vidjevši upaljena svjetla, obuzela instinktivna želja da uđe u zgradu i pozove Mladena da ide s njom kući, ali je znala kako to ne može i ne smije napraviti. Sljedećeg dana, 1. svibnja nazvao ju je kratko rekavši kako i drugi čekaju na red da se jave, pa su izmijenili samo nekoliko rečenica. Za Mladenovu smrt obitelj je saznala 3. svibnja, oko 11 sati,  na vijestima. 

"Vijesti smo čuli pokojni svekar i svekrva i ja. Bili smo u šoku, nisam željela povjerovati, a onda sam vidjela kako se u dvorištu skupljaju ljudi koji su također čuli. Tada sam shvatila kako je to istina. Neke od njegovih posljednje riječi bile su: 'Idem da mome djetetu bude bolje'. Danas sam ponosna što mogu reći kako je njegova misija uspjela i što je naša kći školovana i uporna mlada žena. Ona je njegov najveći spomenik. Njegovih slika, nažalost nemam, ali u glavi imam svaku sliku iz našeg albuma, samo ih ne mogu nikome pokazati".

Mladen Šarić sahranjen je na groblju u Novim Jankovcima u obiteljskoj grobnici. Kada je mučki ubijen u Borovu selu, imao je samo dvadeset i pet godina. Mladenova supruga Sanja Šarić 2001. godine, nakon reorganizacije radnih mjesta, dobila je otkaz u policiji. 

Antun Grbavac

Antun Grbavac rodio se 3. siječnja 1961. godine u Nijemcima, uz brata blizanca Tomislava, kao treće i četvrto dijete Marije rođ. Štubljak i Ante Grbavca. U Nijemcima je pohađao Osnovnu školu 12. listopad, danas Ivan Kozarac, a srednjoškolsko obrazovanje u  poljoprivrednoj školi  u Vinkovcima prekinuo je da bi sezonski radio u PIK-u, a potom neko vrijeme u Njemačkoj. Poznanici će ga opisati kao društvenu i snalažljivu osobu. Govoreći o Antunu, starija sestra Kata će reći: "Volio je ljude i razumio ih je. Kako bih vam rekla, ako su pjevali, pjevao je s njima, ako su plakali, plakao je s njima, ako su radili, radio je s njima. Volio je plesati, pa je plesao folklor u KUD-u pri DVD-u u Nijemcima. Odlazio je i u Lipovac kao koreograf u njihovo folklorno društvo. Mogla sam se pouzdati u njega, uvijek mi je govorio: 'Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti'".

26. travnja 1991. obitelj je posljednji put vidjela Antuna. Kata Grbavac će ispričati: 

"Stajao je na vratima sobe i gledao u mene. Pitala sam ga zašto stoji, zašto ne požuri, zakasnit će na autobus: 'Idi, zakasnit ćeš? – viknula sam mu. Podigao je ruku i rekao: 'Sestro, Bog'. Više ga nikada nisam vidjela. 1. svibnja je kratko nazvao, majka je s njim pričala, rekao je da ne može dugo jer i drugi čekaju na red. Tu strašnu noć 2./3. svibnja, roditelji, njegov brat blizanac i ja prosjedili smo sa zebnjom za stolom. Ujutro sam otišla raditi, radila sam kao spremačica u ambulanti, kada sam čula oca kako jauče. Istrčala sam, s njim je bio policajac. Samo sam vrisnula – 'Je'l poginuo Antun?'– a policajac  me je pogledao i rekao – 'Je'. Zajaukala sam, a on me primio za ruku i rekao da pođem kući, da sam potrebna mami. Kasnije sam čula kako su se ispred naše kuće zaustavila policijska kola, mama je istrčala i zaplakala – 'Nije valjda poginuo moj Antun?' U subotu, 4. svibnja, smo ga sahranili u zemlju, 3. rujna smo ga premjestili u grobnicu, a već 20. smo morali bježati iz sela. Prije negoli smo otišli, uzela sam Antunov album sa slikama. Kada je otišao u policiju morao se ošišati, a imao je prije toga dugu kosu s repovima. Jedan pramen njegove kose sam, kada ju je odsjekao, zalijepila u taj album. Gdje god sam se selila, nosila sam ga sa sobom, i sada često plačem nad tim albumom i  pramenom. Otkako je ubijen, nisam skinula crninu. Ne mogu. I danas čujem njegove riječi: 'Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti'“. 

Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Antun Grbavac imao je trideset godina.

Bili su iz Otoka…
 

Luka Crnković rodio se 20. travnja 1970. godine u Otoku, kao četvrto od petero djece Ivke rođene Mijić i Mate Crnkovića. U Otoku je pohađao tadašnju Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića. Zbog skromnih materijalnih mogućnosti i komplicirane obiteljske situacije u kojoj si je jedan od njegove starije braće oduzeo život, a drugi je zbog teške bolesti bio smješten u zdravstvenu ustanovu, Luka nije nastavio daljnje školovanje želeći radom privrijediti kako bi pomogao roditeljima, osobito majci kojoj je bio neobično privržen. Školski prijatelji, ali  i oni iz mladosti, opisat će ga kao pristojnog i skromnog mladića, ozbiljnog za svoje godine, koji se nije libio prihvatiti bilo kakvog poštenog posla. Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA, prijavljuje se u policiju, a nakon što je primljen i dalje pomaže obitelji. 

U slobodno vrijeme uzgajao je golubove koje je jako volio, gimnasticirao, te rado zaigrao nogomet s prijateljima. Lukina dvije godine mlađa sestra Kata s kojom je, budući da su ostala braća bila starija, a između njih dvoje je bilo samo dvije godine razlike, bio posebno blizak, ispričat će:

"On nije bio samo moj brat, bio je moj najbolji prijatelj. Bio je dobar i prije svega skroman. Mi nismo imali mogućnosti kao druga djeca, ali smo roditeljima bili zahvalni što su nam dali život kakav su mogli. Posljednji put sam vidjela moga Luku nekoliko dana prije njegove pogibije. Došla sam kući i zatekla sam ga kako spava. Gledala sam ga, tako u snu, bila sam presretna što je kod kuće. Kasnije smo sjedili, pričali, a na odlasku je poljubio mamu i od dragosti je ugrizao za obraz, malo jače, pa joj je ostao trag. Majka je kasnije govorila kako joj je Luka ostavio uspomenu. Prvog svibnja, uvečer, srela sam prijatelja koji je radio s Lukom u policiji, bio je u uniformi i rekao je kako ga je vidio, da nas je pozdravio i da će uskoro doći kući. Trećeg svibnja, oko šest sati ujutro probudili su nas sa strašnim vijestima. Sve ove godine boli,  jednako boli i mislim kako nikada neće prestati. Samo se bojim da ga, ne samo njega, nego sve te dečke, ne zaborave. Dva brata Zorana Gršića iz Otoka koji je poginuo s mojim bratom, danas su moja obitelj, kao da su i oni, uz moga sad jedinog brata Zvonka, također moja braća. Kroz glavu mi prolaze pitanja na koje nemam odgovora, ne samo što se tamo dogodilo, nego i takva, da moj Luka nije poginuo, bi li se oženio, bi li danas imao svoju obitelj, svoju djecu? Nedavno sam dobila unuka, moj sin mu je po ujaku dao ime Luka. Kada ga zovnem imenom, imam osjećaj da moj brat živi".

Luka Crnković sahranjen je u Otoku 4. svibnja 1991. godine, u obiteljskoj grobnici u kojoj danas pored njega leže i njegovi roditelji i dva brata, od kojih je srednji brat Marko, koji je zbog bolesti bio smješten u ustanovu u Bosni i Hercegovini tijekom rata, kao i Luka, mučki ubijen, te u blizini Banja Luke ekshumiran u masovnoj grobnici. Njegovi posmrtni ostaci su nakon 23 godine identificirani i sahranjeni u rodnom Otoku.

Zoran Grašić

Zoran Grašić rođen je 28. rujna 1969. godine u Otoku kao najmlađi od četiri sina Marije rođ. Čopčić i Marijana Grašića. Kao i Luka Crnković, i Zoran je u Otoku pohađao tadašnju Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića. Njegova velika ljubav bio je nogomet, a po igri na ljetnim turnirima mnogi ga se i sjećaju. Prijatelji se nakon ovoliko godina sjećaju i Zoranove ljubavi prema životinjama, pa tako i njegovoga psa Johnsona kojeg je posebno volio. Reći će kako je bio vrijedan, radio je u šumariji i na ciglani, a iznimno je vješto izrađivao predmete od drveta, čak su i danas sačuvani tragovi njegovih vrijednih ruku.

Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA Zoran se odlučio prijaviti za posao u policiji, gdje je nakon kratkog vremena i primljen. Zoranova braća prisjetit će se njegova razmišljanja kako se u Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve strahote, posebno kako se njemu ne može ništa dogoditi. Nakon Zoranove pogibije u Borovu selu, Zoranov brat Željko koji je također bio policajac, ispričat će da je, iako je cijelu noć bio dežuran, tek sutradan saznao za Zoranovu smrt. Isti dan kada je sahranjen i Luka Crnković, 4. svibnja 1991. godine, sahranjen je i Zoran Grašić, također na, danas gradskom groblju, u Otoku. Nažalost, prisjetit će se svjedoci, ni tužni ispraćaj nije prošao bez incidenta, jer je netko pronio vijest  kako su pobunjeni Srbi već prošli Ulicu Andrije Hebranga i prodiru prema centru, što je uznemirilo skup i gotovo prekinulo ukop. Ubrzo se pokazalo kako je u pitanju dezinformacija, a gotovo je nevjerojatna koincidencija da se tako nešto dogodilo i na ukopima ubijenih redarstvenika koji su se u isto vrijeme odvijali u Tovarniku i u  Ivankovu. 

'Ne mogu još  ni danas razumjeti  da mi je netko tako ubio brata'

Željko Hrala

Željko Hrala rodio se 27. ožujka 1968. u Retkovcima kao najstariji od troje djece Ane rođ. Rajković i Antuna Hrale. U Retkovcima je pohađao četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri razreda u osnovnoj školi u Ivankovu, gdje je obitelj preselila. Nakon što je u Vinkovcima završio srednju poljoprivrednu školu, mehaničar za strojeve, odslužio je vojni rok u ondašnjoj JNA, u Banja Luci. Sestra Nada, mlađa od Željka dvije godine, reći će kako je Željko bio miran mladić, da su često govorili kako je on trebao biti djevojčica, a ona dječak. Pomagao je bakama i djedovima na njivi, majci u poslu, bio je vrijedan i radišan. Rado je zaigrao stolni tenis, pikado ili nogomet.

U ljeto 1990. godine Željko završava tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, te počinje raditi kao policajac. Željkova petnaest godina mlađa sestra Marija reći će kako joj se u sjećanje usjekao posljednji bratov telefonski poziv nekoliko dana prije njegove pogibije, u kojem joj je obećao pri prvom dolasku kući kupiti šnalice za kosu. Osim lijepih sjećanja na brata, u dušu tada malene djevojčice usjekla su se i ona strašna: "Sjećam se kako su me podignuli da ga vidim, sjećam se točno kako je izgledao. I sjećam se da sam se pitala zašto je tako hladan. Nakon Željkove pogibije, donijeli su nam njegove stvari, češljić, sat i novčanik s dokumentima. Na novčaniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao. Otac je do smrti te stvari čuvao u kutiji, danas su kod mene".

Marijina starija sestra Nada, 2. svibnja bila je u visokom stadiju trudnoće, pa ipak je s majkom koja je taj dan krečila bratovu sobu i ona pomagala: "Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam čekala da dođe i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo dočekale. Mami je predvečer bilo loše, kao da je nešto predosjetila, trnula joj je ruka, slabo joj je bilo, a mene su poslali kući. Sutradan sam saznala kako moga Željka više nema".

Željko Hrala sahranjen je u Ivankovu u obiteljskoj grobnici 4. svibnja 1991. Nešto prije njegovog posljednjeg ispraćaja prenesena je dezinformacija o napadu na selo. 

"Nakon strave, ponovo strava. U trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali. Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na sahranu, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Ja sam se porodila šest dana nakon bratove pogibije i sinu sam dala ime Željko. Strašno je to, prvo plačem, a onda nekoliko dana kasnije slavim djetetov rođendan. Ipak, sve ove godine, ta tri dana, od 2. do četvrtog svibnja,  nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet će zauvijek. Ne mogu još  ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata".

Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Željko Hrala imao je samo dvadeset i tri godine.

Vinkovačka legenda

Ivica Vučić (Dalton)

Ivica Vučić rođen je 3. veljače 1961. godine u Vinkovcima, kao najmlađi od tri sina Matije rođ. Juričić i Marinka Vučića. Pohađao je Petu osnovnu školu, Vladimir Nazor, a potom je nakon dva razreda srednje ekonomske škole, završio srednju poljoprivrednu. Godinama je radio kao sezonac na Žankovcima, dijelu ondašnjeg PIK- a Vinkovci. Rekreativno se bavio boksom i bio je iznimno društvena osoba. "Nema tko ga u Vinkovcima nije poznavao, gradski fajter i mangup, nikoga se nije bojao, ali u njemu nije bilo ništa kvarno".

"Uvijek je nas mlađe pitao kako smo, dira li nas tko i nikada nas nije gledao s visine".

"Živio je zdravim životom za ono vrijeme, što je nama bilo neobično, bio je vižljast, pun snage, vodio je računa o zdravlju i tijelu, jeo je puno voća, čak bi jabuku često ponio u grad, smijali smo se tome, to onda nitko osim njega nije radio".

Daltonovi prijatelji iz mladosti puni su zanimljivih priča o njemu, anegdota, no svi odreda ističu kako je bio iznimno pozitivna osoba, s jakim domoljubnim nabojem koji nikada nije skrivao pa je često, prijeratnih godina, zbog toga imao i problema s ondašnjom policijom.

Kad je 29. siječnja 1990. godine primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mlađim kolegama koji su s vremenom primani u policiju, bio je uzor. Nažalost, 2. svibnja 1991. nezapamćen zločin zavio je Hrvatsku u crno, a jedan od dvanaest ubijenih redarstvenika bio je i Ivica. 
Ivica Vučić pokopan  je dva dana kasnije, 4. svibnja 1991., na vinkovačkom gradskom groblju. Kad je mučki ubijen, imao je trideset godina.

Prije smrti, odabrao je kćerki ime

Janko Čović

 
Janko Čović rođen je 21. travnja 1965. godine u Jaseniku, općina Konjic, Bosna i Hercegovina, kao peto dijete, nakon četiri kćerke, Kate rođene Sudar i Mate Čovića.

Osnovnu školu Augusta Cesarca pohađao je u Ivankovu, gdje je upoznao i svoju dugogodišnju, školsku ljubav Mirjanu s kojom se vjenčao 1988. godine. Odrastajući uz četiri starije sestre, Janko je bio mezimac u obitelji, a oni koji su ga dobro poznavali opisat će ga kao mirnu ali humorističnu osobu, razumnog mladića "s kojim se bilo teško posvađati".

Prisjetit će se kako je volio djecu, pa bi ga se često moglo vidjeti kako "na goliće" zaigra nogomet s djecom na ulici, ali i kako je bio vrijedan, te je puno radio na zemlji, u poljoprivredi. Kada je 15. siječnja 1991. godine počeo raditi u policiji, Janko je imao dva mala sina, starijeg Danijela, od nepune dvije godine i mlađega, Ivana, starog tek pet mjeseci. Supruga Mirjana brinula se zbog njegovog posla, bojala se što radi kao policajac, ali ističe kako je Janko bio veliki domoljub, bio je zadovoljan što je u hrvatskoj policiji, pa je pokušavala svladati svoje strahovanja. Posljednji put kada je bio kod kuće, krajem travnja, Mirjana je Janku priopćila kako je ponovo trudna. Presretan,  budući da je jako želio kćer, Janko je rekao kako je siguran da će ovaj put biti djevojčica i da će se zvati Katarina. 

Dan prije pogibije, 01. svibnja, Janko se uspio kratko javiti sestri i reći kako će doći kući za dva dana. Sljedeći dan, Mirjana je sa zebnjom slušala vijesti iz Borova sela. Sjeća se kako joj je stric došao javiti da je Janko među policajcima koji se vode kao nestali. Uvečer je na njena vrata pokucala policija. 

Janko Čović sahranjen je 5.svibnja u obiteljskoj grobnici u Ivankovu. Njegova kći Katarina nikada nije vidjela svoga oca. Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Janko Čović imao je dvadeset i šest godina. 

'Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave  i sve mi je bilo jasno'

Josip Culej

Josip Culej rođen je 1. veljače 1966. godine u Vinkovcima kao drugi sin od troje djece Barice rođ. Lešnjak i Đure Culeja. Osnovnu školu Matije Gupca pohađao je u Jarmini, gdje je obitelj i živjela. Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj JNA zapošljava se na željeznici, no u kolovozu 1990. godine završava tečaj Prvi hrvatski redarstvenik i prvo biva raspoređen u područje Sunje i Petrinje, a od 1. ožujka, na vlastiti zahtjev, u Vinkovce, u Policijsku jedinicu za posebne namjene. Sestra Đurđica prisjetit će se kako je volio pecati, slušati Prljavo kazalište i irski rock sastav U2, a posebna mu je želje bila ići na njihov koncert koji je najavljen u Osijeku. Reći će kako je Josip bio visok preko metar i osamdeset, fizički iznimno utreniran, jak i naočit. Bio je navijač Dinama, često je išao na utakmice, a kada su nakon Josipove pogibije obitelji vratili njegov novčanik koji je u trenutku smrti imao kod sebe, u njemu su bile i ulaznice s utakmica, koje je čuvao. 

Posljednji put sestra Đurđica, tada srednjoškolka, brata je vidjela za svoj petnaesti rođendan, 27. travnja. Rekao je kako će ponovo doći kući 1. svibnja, pa je, budući da je njihova majka bila na sezonskom radu u Njemačkoj, ona pripremila ručak:

"Svi smo bili jako bliski i imala sam privilegij odrasti u brižnoj i vedroj obitelji. Jedva sam čekala da moj brat dođe i vidi kako sam mu baš ja napravila ručak, da ga proba, jako me je to veselilo, no nije došao. Sutradan, 2. svibnja, bio je četvrtak, sjećam se, vraćala sam se iz škole, sišla sam s autobusa, a jedan prijatelj mi je na stanici rekao kako se nešto dogodilo, da su poginuli neki policajci. Ne znam je li on tada već znao da se radi i o mome bratu, ali ja na to nisam ni pomislila, meni je Josip rekao kako radi u specijalnoj policiji, da oni pomažu drugima ako se nešto dogodi, požar, nesreća i slično, danas sam svjesna kako me je samo tješio da se ne brinem i da sam bila premlada i naivna. Znajući kako je jedan naš susjed Zoran, policajac, rekla sam – 'Nije valjda naš Zoki?' – i požurila kući".

Budući da nisu imali nikakvih vijesti o Josipu, u petak ujutro, Josipov tata je otišao u selo u poštu kako bi se raspitao ima li novosti. Uskoro se vratio s policijskim automobilom, u pratnji dva policajaca i rekao kako su ga sreli na pošti, baš su njega tražili i da mora uzeti svoju osobnu, tada ličnu kartu, i poći s njima. Vjerovao je kako je Josip na terenu, a da njega zovu zbog nekih dokumenata koje umjesto njega mora primiti. Za to vrijeme, po petnaestogodišnju Đurđicu došli su susjedi koji su nešto već čuli: "Tvog Jože nema, rekli su, a ja sam samo stajala pokraj prozora i čekala tatu. Kiša je počela padati, a ja sam, kada sam vidjela policijski auto, bosa istrčala na cestu. Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave i sve mi je bilo jasno".

Budući da se čekalo na dolazak Josipove majke iz Njemačke, ukop Josipa Culeja bio je dan kasnije od ukopa ostalih redarstvenika. Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Josip Culej imao je dvadeset i pet godina.

Županja pamti svoje heroje

Mladen Ćatić

Mladen Ćatić rođen je 25. svibnja 1971. godine u Vinkovcima, kao drugi od dva sina Ivke rođene Lepan i Nike Ćatića. U Županji, gdje je obitelj živjela, pohađao je Osnovnu školu Mate Lovraka, a nakon toga srednju Obrtničku – smjer bravar. Mladen je bio vrstan nogometaš, pa je igrao nogomet za tadašnji nogometni klub Slajs Županja. Bio je vatreni navijač Dinama, veseo, nasmijan i društven, momak kojega su voljele djevojke, opisat će ga stariji brat Petar. 

"Vidio sam ga dan prije, bio je malo prehlađen, vratio se iz noćne smjene, no pozvali su ga da se vrati na posao i on je sjeo na autobus i otišao. Sutradan, slušali smo vijesti, no rekli su pogrešno prezime, Mladen, ali Ćupić, ne Ćatić, i mi smo vjerovali kako se radi o nekom drugome. Sutradan, roditelji su otišli na posao, a meni je strašnu vijest javila policija. Otišao sam po mamu i tatu u motel Rastovica gdje su radili i usput sam im rekao kako su stigle neke loše vijesti da je Mladen ranjen, pripremao sam ih, nisam im smogao snage reći odmah". 

Mladen Ćatić sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Županji. Ulica u kojoj se nalazi njegova roditeljska kuća, nosi njegovo ime, kao i igralište  kluba u kojem je nekada igrao. Županja pamti svoje heroje. Kada je mučki ubijen u Borovu selu, Mladen Ćatić imao je samo devetnaest godina. 

Marinko Petrušić (Pele)

Marinko Petrušić rođen je 29. travnja 1966. godine u Tovarniku, kao peti od šestero djece Lucije rođ. Markanović i Ilije Petrušića. Osnovnu školu A.G.Matoš pohađao je u Tovarniku, a srednju, Poljoprivrednu, u Vinkovcima. Budući da je obitelj rano ostala bez hranitelja, oca koji je radeći u Vinkovcima kao kondukter smrtno stradao u nesreći na željeznici, živjeli su skromno, no međusobno s velikom međusobnom brigom i ljubavlju. Sestra Gordana će reći za Marinka: "Bio je dosta zatvoren, šutljiv i skroman, ali dobar kao kruh. Vrijedno je radio sezonski u PIK-u, išao je u nadnicu, ali i raditi u Njemačku, gdje god mu se ukazao kakav posao, sve kako bi nam pomogao. Imao je svoj krug prijatelja s kojima se družio i dobro razumio, a imao je i iznimno vješte ruke, što je zamislio, to je i napravio. Pred rat, potpuno sam je iz dijelova sastavio motor chopper koji je kasnije prodao. Kada ga je sklopio, nije njime jurcao kroz selo, sjećam se, vozio je po poljskim putovima, uživajući, onako za svoju dušu".

Nadimak "Pele" Marinko je dobio iz šale, jer kao dijete nije baš dobro igrao nogomet, no po tome nadimku prijatelji i poznanici najlakše se sjete šutljivog mladića koji se nikada nije ljutio. Posljednji put, sestra i majka vidjele su Marinka desetak dana prije pogibije. Nakon toga, nije se javio nekoliko dana, a onda ih je nazvao i rekao gdje drži malu ušteđevinu koju je imao, te da nikako ne spavaju same u kući, nego kod strica. Drugog svibnja čule su na vijestima za Borovo selo, ali nisu ni u jednom trenutku pomislile kako je i njihov Marinko tamo, posebno ne među poginulim policajcima, bile su uvjerene da je on u Vinkovcima. Sutradan, rano ujutro, oko 5 sati, probudio ih je stric kod kojega su spavale kako bi im priopćio strašnu vijest.

Sestra Gordana ispričat će kroz suze: "Teško je prisjećati se te strave. Moj brat je ležao u sanduku, na dvorištu, kapa mu je bila navučena neobično, duboko na čelo, tada nisam znala zašto, rekli su mi da to tako mora biti, da ne spadne. Poslije su mi rekli da su putem kojem su donosili tijelo moga brata, moje prijateljice posipale cvijeće, ali ja se samo sjećam košmara koji je nastao kada je u jednom trenutku netk  povikao kako dolaze četnici, a u drugom, svi su se razbježali iz dvorišta. Ne mogu opisati taj užas, na odjednom pustom dvorištu, kraj mrtvog tijela moga brata u sanduku, ostali smo samo majka, brat, snaha, snahin brat i ja. Poslije se saznalo kako je to dezinformacija, nismo znali tko ju je pronio, a ja se sa samog ukopa ne sjećam gotovo ničega, kao da sam samo kroz san čula glas našeg velečasnog Burika, (kojega su nekoliko mjeseci kasnije također ubili četnici), kako brata naziva Petrinko, nadimkom kojim ga je samo on zvao".

Marinko Petrušić sahranjen je pored oca u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju "Svetog križa" u Tovarniku. Kada je mučki ubijen u Borovu selu, imao je dvadeset i pet godina. 

Ovaj tekst napisan je isključivo kako bi se nepoznati životopisi dvanaest mladića percipiranih u javnosti isključivo kao "dvanaest redarstvenika mučki ubijenih u Borovu selu", sačuvali od zaborava. 

U nedjelju, 3. svibnja 2020. godine, na prvom programu HTV-a, u 21.10 sati, premijerno će biti prikazan film čiji scenarij potpisuje povjesničar Borna Marinić – Zasjeda u Borovu selu.