Spomen na troje branitelja - Stipu Višticu, Tomislava Majića i Antu Luketića

Bojnik Stipe Vištica rođen je 12. ožujka 1971. u hercegovačkom selu Veljaci, a osnovnu i srednju elektrotehničku školu završio je u obližnjem Ljubuškom. U Domovinski rat dragovoljno se uključio pristupivši u ožujku 1992. godine Bojni Zrinski te je kao njezin pripadnik položio svoj život za slobodu Hrvatske. 

Časnički namjesnik Tomislav Majić rođen je 6. veljače 1969. u hercegovačkom mjestu Drinovci. Ondje završava osnovnu školu, a potom i srednju strojarsku u obližnjim Grudama. Početkom agresije na Hrvatsku dragovoljno se priključuje hrvatskim snagama. Nakon provedene obuke stupio je u travnju 1991. u Bojnu Zrinski s kojom je prošao niz bojišta. U borbama na Blagaju kod Mostara lakše je ranjen no to ga nije spriječilo da se vrlo brzo vrati u borbu. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su Hrvatskoj tek u kolovozu 1994. kada je Tomislav Majić sahranjen na groblju u rodnim Drinovcima. 

Bojnik Ante Luketić rođen je 22. prosinca 1964. u mjestu Korana kraj Plitvičkih jezera. Osnovnu i srednju strukovnu školu završio je u Varaždinu, a nakon završetka školovanja odlazi u Francusku gdje pristupa Legiji stranaca. Kada je u Hrvatskoj počeo rat odlučio ju je napustiti te pomoći obranu domovine. Stečena znanja i iskustva dijelio je s kolegama u specijalnim postrojbama Hrvatske vojske pripremajući ih za najsloženije akcije. Ratni put vodio ga je od Vukovara preko Hrvatske Kostajnice do gospićkog bojišta. Po smirivanju vojnih operacija u Hrvatskoj, odlazi u Hercegovinu gdje u Grudama osniva kamp za obuku. Nakon borbi za Kupres, u travnju 1992. godine, vraća se u matičnu Bojnu Zrinski s kojom sudjeluje u operaciji „Maslenica“. Nakon pogibije pokopan je uz vojne počasti na gradskom groblju u Varaždinu. Suborci ga se sjećaju kao hrabrog i neustrašivog vojnika.

„Njemu se nije trebalo ništa reći, on je radio po svome i uvijek bi došao u pomoć prvi, što se kasnije pokazalo na Maslenici, a i drugdje. Ja sam se s njim više puta sreo na ratištima… Eto, uvijek se dogodi da neke ljude često sretneš! Ali, on mi je ostao u pamćenju kao jako hrabar! Samo pazi, nije dosta biti samo hrabar nego trebaš biti i jako sposoban, a on je bio i sposoban čovjek. Stvarno nije mario za ništa, kad je imao zacrtano nešto, to bi on i napravio. On je mogao sam ratovati protiv vojske, mogao je bilo šta… Bio je dobar organizator. Na kraju je zapravo ostao neshvaćen…Jer malo su to ljudi sanjari, oni izvuku ratovanje na neki viši nivo, a kod nas se počela već koncentrirati vojska koja je po ustroju bila sve više i više nalik na staru JNA“, prisjetio se Luketića, u intervjuu s povjesničarom Tomislavom Šuljem, njegov suborac Tomica Bajsić.