Armija BiH na okrutan način ubila je više od 1000 Hrvata

Međutim, unatoč toj vrlo lako provjerljivoj činjenici, mediji, a i dobar dio javnosti u zemlji, ne pridaju dovoljno pozornosti brojnim stratištima na kojima su ubijani hrvatski civili i zarobljeni pripadnici HVO-a.

Sustavni napadi

Neujednačen pristup karakteru i kvalifikaciji ratnih zločina u kontekstu sukoba Bošnjaka i Hrvata doveo je do toga da je u svakoj prigodi HVO “na tapetu”, iako je jasno kako je broj zločina Armije BiH nad Hrvatima višestruko veći, a gledajući obrazac djelovanja, vidljivo je kako je postojala očita nakana zastrašivanja, protjerivanja i istrebljenja u brojnim selima i gradovima naseljenim Hrvatima, počevši od Žepča na sjeveru, preko Vareša i Lašvanske doline pa do sjeverne Hercegovine i Mostara. O razmjerima zločina koji su počinjeni od početka 1993. do proljeća 1994. godine govori i podatak prema kojemu su pripadnici Armije ubili oko 1150 hrvatskih civila ili zarobljenih pripadnika HVO-a. Na prostoru pod nadzorom Armije BiH postojao je 331 logor za Hrvate u kojem su bila smještena 14.444 Hrvata, a od čega oko 10 tisuća civila, pri čemu su 632 logoraša ubijena, a od toga broja njih 50 okrutno na ritualan način. Od Dusine kod Zenice, kao prvog masovnog zločina Armije nad Hrvatima (tri mjeseca prije službenog početka sukoba), preko Kiseljaka kod Žepča, Malina kod Travnika pa do Uzdola, Trusine i Grabovice, popis hrvatskih sela u kojima su ubijani na deseci osoba, uglavnom civila, i to žena s djecom i osoba starije životne dobi, pokazuje svu okrutnost s kojom su pripadnici Armije BiH činili zločine nad Hrvatima, često hladnim oružjem i u osvit dana, vrijeme kada su ljudi bili u dubokom snu. Najveći dio podataka o zločinima moguće je pronaći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom”, a koja je na najbolji način pružila uvid u sva stratišta od središnje Bosne do Hercegovine. Paradigma, koja je započela s Dusinom, ostala je uglavnom ista - sustavni napadi na sela, a posebice ona teže dostupna i izolirana od urbanih sredina, pokušaji skrivanja dokaza i nedopuštanje snagama međunarodne zajednice da istraže iste nastavili su se i tijekom veljače i ožujka 1993., i to prvo na prostoru Konjica, poput sela Orlište, a zatim i na prostoru Busovače (Gusti Grab u kojem su izmasakrirani civili starije životne dobi). Početak travnja 1993. vrijeme je u kojemu se već otvoreno krenulo u napade na hrvatski živalj općine Konjic, a do kraja toga mjeseca počinjeni su neki od najstravičnijih zločina nad Hrvatima, poput sela Trusina, u kojemu je na okrutan način ubijeno 22 Hrvata. Sredina travnja vrijeme je u kojemu je već počela i otvorena ofenziva na Lašvansku dolinu, koja je ostala upamćena kao prostor u kojemu je zabilježen najveći broj zločina Armije BiH nad Hrvatima. Primjer je Vitez u kojemu je izvršeno nekoliko masovnijih zločina; Buhine Kuće i Križančevo Selo najpoznatija su stratišta, no tu je i selo Bobaši koje je također bilo na udaru pripadnika Armije BiH, kao i sam grad Vitez, u kojemu je od jedne granate Armije BiH ubijeno osmero hrvatske djece. Susjedni Travnik možda je stradao još i više. Pokolji u Malinama i Bikošima pokazali su s koliko su se okrutnosti pripadnici Armije odnosili prema hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a. Nešto sjevernije, na prostoru Žepča malo je poznat zločin nad hrvatskim civilima u mjestu Kiseljak, dok je Vareš postao sinonim etničkog čišćenja i zločina nad Hrvatima u BiH. Sličan scenarij u srpnju 1993. viđen je u Bugojnu iz kojega je Armija BiH protjerala 12 tisuća Hrvata i za njih 350 napravila jedan od najvećih logora. Gračanica, Jablanje i Glavica samo su neka od sela u kojima je Armija BiH ubijala civile, dok se još uvijek traže zarobljenici koje je odvela iz logora. Nešto južnije, neki od najstrašnijih zločina počinjeni su na prostoru općine Rama. Selo Uzdol jedno je od stratiša Hrvata u kojemu je Armija BiH na izrazito okrutan način, često hladnim oružjem, ubila 29 civila te 12 vojnika HVO-a. Dva dana poslije masakra hrvatskog stanovništva u selu Uzdolu, dogodio se novi ratni zločin muslimanskih postrojbi, ovaj put nad zarobljenim pripadnicima HVO-a u selu Hudutsko. Knjiga “Zločin s pečatom” Ivice Mlivončića donosi informaciju kako su ubijena 22 zarobljenika. Akcija “Neretva ‘93.” pokazala je koliki je domet postrojbi Armije, a koje su, osim Uzdola i Hudutskog, u istoj akciji pobile gotovo sve stanovnike sela Grabovica kod Mostara. Nešto ranije sličan scenarij ostvarili su i na prostoru Doljana kod Jablanice kada su ubili osam civila i 33 pripadnika HVO-a, a žitelje ovoga sela prebacili u jedan od najzlogasnijih logora - Muzej u Jablanici.

Zločini VRS-a

Istodobno, zločini VRS-a nad Hrvatima, a pogotovo na prostoru Bosanske Posavine i sjeverozapadne Bosne, gdje su JNA i VRS ubili više od 840 Hrvata, nikada nisu privukli pozornost javnosti. Jedan od najmasovnijih zločina srpskih postrojbi nad Hrvatima počinjen je u srpnju 1992. godine u prijedorskom selu Briševo, kada su zvjerski i bez povoda srpski vojnici pobili 67 hrvatskih civila. Konstantno treba ukazivati i na činjenicu kako je prvi zločin koji je JNA, odnosno srpske snage, počinio u BiH bio upravo nad Hrvatima - u listopadu 1991. kada je sa zemljom sravnjeno hrvatsko selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini, a zločini su se nastavili i u drugim dijelovima Hercegovine, poput Uborka, odnosno šireg prostora Mostara pa sve do Kupresa. S obzirom na broj godina koje su prošle od ovih strašnih događaja, izuzetno je važno ukazivati na činjenicu kako za najveći broj zločina nitko nije odgovarao, kako po zapovjednoj odgovornosti tako i u kontekstu izravnog počinjenja. Nadu da će se odnos prema ovoj tematici početi mijenjati daje i nedavni događaj kada je u Bruxellesu, u sjedištu Europskog parlamenta, predstavljena dvojezična (na hrvatskom i engleskom jeziku) knjiga “Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995.” u izdanju Udruge Hrvatska zvona i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Knjiga je podijeljena u dvije cjeline: knjiga 1. i knjiga 2, autora Davora Marijana i Ante Nazora (knjiga 1) te urednika Zlatana Mije Jelića i Petra Kolakušića (knjiga 2). Potreba za objavljivanjem knjige pojavila se zbog potrebe objedinjavanja i predstavljanja podataka o zločinima nad hrvatskim narodom.