Tito o pokoljima partizana (Ljubljana) – “Ova manjina nikada više neće gledati ove naše divne planine, naša cvatuća polja!”

„Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće gledati ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.“  (Josip Broz Tito, Ljubljana, 1945.).

Ove riječi potvrđuju da je Josip Broz Tito znao, naredio i organizirao genocid nad hrvatskim narodom 1945. godine.

Najjasnije odgovore na pitanje je li Tito znao i naredio masovne zločine i egzekucije stotina tisuća ljudi 1945. godine, nakon završetka rata, daju dokumenti iz svibnja 1945. navedeni u knjizi Vladimira Geigera Josip Broz Tito i Bleiburg.

Dokumenti Ozne potvrđuju da su komunistički zločini planirani i provedeni organizirano. U njima, među ostalim, stoji: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas.“

Ozna je davala i ovakve upute: „sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. (…) Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.“

Sam Tito 9. svibnja 1945. u Beogradu je rekao: „Upućujem poziv svim zavedenim koji su služili s oružjem u ruci okupatoru, bez obzira da li se oni nalaze u četnicima, ustašama, domobranima i tako dalje, da odmah polože oružje i predaju se najbližim vlastima. U isto vrijeme izjavljujem da narodi Jugoslavije – graditelji nove, srećnije Jugoslavije, neće dozvoliti nikome da ih ometa u njihovim naporima u toj izgradnji. Sa svima onim koji bi to produžili naš narod i naša vojska će nemilosrdno postupiti.“

U Ljubljani 27. svibnja 1945. Tito pak kaže: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.“

Kako su u logor sprovođeni njihovi zarobljenici, Partija u lipnju 1945. bilježi u svome izvješću: „Prilikom praćenja zarobljenika opazilo se je da naši borci ne znaju mrziti zarobljenog neprijatelja. Oni su sa zarobljenicima suviše blago postupali. Desilo se je i takovih slučajeva, da je neki borac izvodio iz kolone zarobljenike svoje poznanike ili prijatelja te da ih tako sačuva. Objašnjavanjem borcima tko su ti zarobljeni i što su napravili našem narodu, borci su počeli drugačije gledati na zarobljenike i znali su ih mrziti. Mržnja prema neprijatelju se je osjetila kod kažnjavanja ustaških i četničkih zločinaca gdje borci nisu iste ubijali zbog naređenja, već zato što ih mrze.“

Načelnik Ozne Aleksandar Ranković 1945. piše zagrebačkoj vlasti: „Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagrebaa od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“

Dakle, Tito i ostali članovi užega vodstva KPJ osobno su organizirali, nadzirali i poticali komunističke zločine pri kraju rata i u poraću.