Fra Slobodan Lončar odveden je u smrt po nalogu Ante Barbira 'terenskog oficira Ozne'

O njihovoj mučeničkoj sudbini sve donedavno nije se puno znalo pa čak ni gdje su ubijeni. Tek novija istraživanja potvrdila su da je fra Zdenko Zubac ubijen u Zagvozdu, a fra Slobodan Lončar u Ljubuškom.

Autor ovih redaka u svojim je mlađima danima u vrijeme komunističkoga sustava slušao priče o njihovu stradanju, pa i boravku na području Tihaljine, koje iz razumljivih razloga nije bilježio. Tragajući za potvrdom spomenutih priča, došao je do suvremenih svjedočenja koja, iako ne daju odgovore na sva pitanja u svezi s njihovim mučeničkim stradalništvom, ipak upotpunjuju dosadašnja saznanja.

O zadnjih nekoliko dana fra Slobodana Lončara (1915. – 1945.), rodom iz Vira u posuškom kraju, svjedoči fra Ratimir Kordić, župnik u Drinovcima (1944. – 1949.), gdje je fra Slobodan bio župnim vikarom od jeseni 1944. Po njega je, »po nalogu Ante Barbira«, »terenskog oficira Ozne«, predvečer u petak 9. veljače 1945. u župni ured u Drinovcima došao »terenski oficir Ozne« Krešo Šimić, inače rodom iz Drinovaca, s dva vojnika, vjerojatno pripadnika KNOJ-a (Korpusa narodne obrane Jugoslavije) kojemu je tada bila primarna zadaća »čišćenje oslobođene teritorije od svih vrsta neprijatelja«.

Šimić je dopustio da s fra Slobodanom Lončarom u Soviće pođe i župnik fra Ratimir Kordić i dvojica Drinovčana iz mjesne »terenske milicije«. Iz Drinovaca su, iza 21.00, odvedeni u Soviće. Nakon što su oko dva sata proveli u Vokića gostionici punoj partizanskih vojnika iz istočne Hercegovine (knojevaca iz Gacka), poredani u vojničkoj koloni od »šezdesetak ljudi« i »nekoliko konja i goveda« oduzetih tamošnjem pučanstvu, povedeni su prema Grudama, a usput su uhićivani i još neki ljudi.

U Grudama su im na jednom zidu dopustili da se odmore oko pola sata, a potom su nastavili putovanje prema Cerovu Docu gdje su ih smjestili u Čove »u jednu sobu na katu«. Ondje je već bilo nekoliko pozaspalih vojnika, a fratrima su dopustili da sjednu na neke škrinje (sanduke). Kada je svanulo, pretražili su obojicu franjevaca, a nakon što je fra Ratimir Kordić objasnio da nije uhićen, nego je s uhićenim fra Slobodanom Lončarom pošao dragovoljno da bi vidio »terenskog oficira« Antu Barbira u Sovićima, strogo mu je zapovjeđeno da se najbližim putem uputi u Drinovce.

Toga je dana, 10. veljače 1945., u Ružićima, oko podne uhićen fra Zdenko Zubac (1911. – 1945.), rodom iz Gradnića, ružićki župnik (1943. – 1945.). Njegovu uhićenju nazočio je Ante Barbir, očito tada jedan od glavnih komunističko-policijskih dužnosnika u zapadnoj Hercegovini. Vojnici su fra Zdenka vezali žicom, a susjedi su vidjeli kako ga je na »zidu«, nasipu ispred kuće, Ante Barbir tako svezana udario pištoljem po glavi. Tada je s njim kao »dijak« služio njegov bratić, sinovac, koji je zbog straha pobjegao u susjeda Joze Iličića, a fra Zdenko ga je, svezanih ruku, zvao da se vrati.

Koji je to bratić bio i što je s njim bilo u Ružićima, nisam uspio utvrditi. Rodbina nije mogla ništa potvrditi, a možda je to bio i netko drugi. Tada su u ružićkom župnom uredu knojevci i mjesni partijski aktivisti opljačkali sve što se moglo opljačkati. Vojnici su ubijali kokoši i uskoro su ih ponijeli sa sobom preko brda Maliča u Tihaljinu, a poveli su i župnikovu kravu. Što se događalo s fra Zdenkom na putu preko brda Maliča u Tihaljinu, ponešto svjedoči Blago Primorac Žuljušić (r. 1928.) iz zaseoka Brdo u Tihaljini.

On i njegov rođak Vlado Mikulić Lukšić (1928. – 2010.) iz susjednoga sela Ružića, tada sedamnaestogodišnjaci, zajedno su se oko rodnih kuća krili od partizana i nove komunističke vlasti. Budući da su partizani večer prije stigli u zaselak Brdo, oni su u popodnevnim satima 10. veljače 1945. bježali preko brda Maliča u Ružiće. Kada su kraj Rujskog guvna, na granici Tihaljine i Ružića, opazili kako 4-5 partizana vodi svezana fratra, skrili su se i otud gledali kako vojnici uz tamošnji zid tuku fra Zdenka koji je zapomagao.

Ubrzo iza te skupine naišla su dva vojnika koji su vodili kravu. Što je dovelo do toga da su se vojnici s fra Zdenkom Zupcem zadržali u zaseoku Brdo, a nisu produžili u središte Tihaljine, danas je nemoguće zaključiti. Je li tome pridonijela činjenica da je jedna partizanska skupina već večer prije stigla u taj zaselak ili nešto drugo, također je nemoguće određeno odgovoriti.

Nejasan je put fra Slobodana Lončara nakon dolaska u Cerov Dolac i njegova rastanka s fra Ratimirom Kordićem ujutro 10. veljače 1945. Mislilo se da je iz Cerova Doca odveden u Ljubuški, međutim saznanje da je, zajedno s fra Zdenkom Zupcem, noć s 10. na 11. veljače 1945. proveo u kući obitelji Filipa Mijatovića u zaselku Brdo u Tihaljini, upućuje na njegovo drukčije kretanje tih dana. Možda je iz Cerova Doca poveden u Narodni odbor u Čuljkovoj kući u Ružićima, u blizini tamošnjega župnog ureda, u temeljno tijelo tamošnje komunističke vlasti, gdje je stiglo dvadeset osam gačanskih knojevaca. Nema podataka da je fra Slobodana netko vidio na tom putu. Možda je u zaselak Brdo doveden izravno iz Cerova Doca kroz Tihaljinu.

Uglavnom, u zaseoku Brdo partizani su se smjestili u kući Filipa Mijatovića Lerušića (1879. – 1939.) u kojoj su tada živjele tri žene: Filipova supruga Iva, r. Lukenda, zvana Lukenduša, (1879. – 1964.), kći Jaka (1920. – 2001.) i nevjesta Slavka, supruga Filipova sina Marka (r. 1917.) koji je nekoliko dana kasnije poginuo u povlačenju hrvatskih oružanih snaga od Mostara prema Sarajevu. Fratre su smjestili u »tavanu« na katu. Iako su domaćini fratrima ponudili svoje krevete, stražari im nisu dopustili leći nego su čitavu noć proveli sjedeći na jednoj uobičajenoj »djevojačkoj« škrinji.

Stražari su ih zlostavljali što je »mlađi« fratar (Lončar) teško podnosio, a »stariji« ga je (Zubac) smirivao. Križan Primorac Žuljušić (r. 1936.), brat spomenuta Blage, oba unuci Filipovi u čiju su kuću partizani doveli fratre, svjedoči da je trideset partizanskih vojnika Gačana, s čarapama do koljena, dovelo ružićkoga fratra na Brig (predjel u zaseoku Brdo). Što je bilo s drugim fratrom ne zna, no pamti da su doveli i fratrovu kravu, a ubijene kokoši svezane po dvije nosili preko ramena. Od kokošiju su priredili večeru, a na Filipovu guvnu plesali gatačko kolo. Sjeća se da su pjevali: »O ustaške tužne majke, ajte k nama na sastanke…«

Tu su fratra Zupca tukli, a kad je u njegovu obranu ustala »baba Lukenduša«, ušutkali su je zaprijetivši da će se to i njoj dogoditi. Fratra Zupca od daljnje je tučnjave zaštitio jedan civil obrazloživši da će »narodni sud« utvrditi je li kriv. Tko je bio taj civil, danas je nemoguće utvrditi. Je li možda Barbir, no svakako netko iz struktura Ozne, netko nadređen tim knojevcima.

Rudo Primorac Žuljušić (r. 1924.), u veljači 1945. u Hrvatskim oružanim snagama, potvrdio je kako je, nakon Križnoga puta i dolaska kući u jesen 1945., čuo da su Blago Primorac i Vlado Mikulić u Maliču gledali kako partizani tuku ružićkoga župnika Zupca.

Kada je svanulo, partizanski su vojnici s uhićenim fratrima s Brda krenuli prema središtu Tihaljine, u Nezdravcu, u Narodni odbor, tamošnje temeljno tijelo komunističke vlasti, koji se je nalazio nad Jurića mlinicom, vlasništvo dotadašnjega trgovca i autoprijevoznika Ivana Primorca Jurića (1884. – 1975.). Tu se našao i već spominjani »terenski oficir« Ante Barbir, koji je kao partizanski obavještajac iz Biokove u ratu 1941. – 1945. jedno vrijeme radio među Jurićevim namještenicima.

Kada je Jurićeva supruga Joza (1884. – 1977.), inače sestra poznatoga hercegovačkoga franjevca fra Mile Leke (1897. – 1967.), vidjela iscrpljene fratre, zamolila je Barbira da ih pusti u kuhinju kako bi se okrijepili, što je on, očito iz obzira prema donedavnim poslodavcima, i dopustio. Tada su fratri nešto založili, a Zubac je uspio reći: »Joza, nije dobro.« Lončar je, dotučen prilikama, šutio.

Od Jurića su fratri odvedeni u Ljubuški. Ne zna se je li pješice ili nekim prijevoznim sredstvom. Tih je dana u Ljubuškom u strukturama Ozne i Komunističke partije donesena odluka o njihovoj likvidaciji što je tih dana i provedeno – fra Zdenka Zupca u Zagvozdu i fra Slobodana Lončara u Ljubuškom.

Tko je zapovjedio uhićenja i ubojstva spomenutih fratara? Ima li neka njihova posebna krivnja za takav postupak prema njima u onoj općoj komunističkoj hajci 1945. na hercegovačke franjevce i Crkvu općenito? I danas je nemoguće odgovoriti na sva pitanja koja se nameću u svezi s njihovim stradanjem.

Fra Slobodan Lončar u prvu nedjelju nakon dolaska u Drinovce u jesen 1944. predvodio je pučku sv. misu. U toj je prigodi održao propovijed o temi: Naša legitimacija: Hrvat – katolik. Propovijed je bila dobro primljena u vjerničkom puku, a na sebe je skrenuo pozornost i u partizansko-komunističkim strukturama. U takvim prilikama on je nastojao, nakon što su komunisti preuzeli vlast u Drinovcima, prijeći u područje izvan dosega njihove vlasti. Kako se je komunistički teror povećavao, a i sam bio izložen jednoj teškoj provokaciji, Lončar je nastojao živjeti što povučenije.

Uzrok uhićenju i strijeljanju fra Zdenka Zupca vidi se u tome što je on na Sve Svete 1944. u Ružićima istjerao iz crkve dvije komunističke aktivistice zbog nedolična oblačenja, a one su mu se zaprijetile skorašnjom osvetom. Ne može se oteti dojmu da je iza uhićenja fra Slobodana Lončara i fra Zdenka Zupca stajao Ante Barbir, »terenski oficir Ozne«. Vidjeli smo da je Barbir zapovjedio uhićenje fra Slobodana Lončara u Drinovcima, nazočan je uhićenju fra Zdenka Zupca u Ružićima, a nazočan je i dovođenju uhićenika u Tihaljinu. Naravno, Barbir je zdušno provodio i ideološki program Partije kojoj je pripadao.