Hercegovačka obitelj Vegar iz Ljubuškog: Zašto i tko ih je proganjao?

Iz odmazde, mostarska UDBA zatvorila je njegova oca Antu i tada 20-godišnjeg brata Nediljka. Maltretiranju je bila izložena i Nediljkova majka Anđa i najmlađi brat Jerko kao i tek devetogodišnja sestra Rosa. Progon je predvodio njihov susjed Udbaš Rade –Radoslav Vukojević koji je u svojoj udbaškoj karijeri imao tri posebna slučaja: montiranje procesa Miljenku Hrkaću, neljudsko maltretiranje obitelji jednog od vođa Skupine Fenix ’72 Pave Vegara i atentat na Gojka Bošnjaka u Njemačkoj. Radoslav  Vukojević od 1968 godine radi u Udbi, iskazao se u borbi protiv unutarnjih neprijatelja i ustaške emigracije, od 1975 godine postaje sekretar SDB,a u Sarajevu, skupa s Stankom Čolakom. Radoslav Vukojević poznat je po montiranju terosrističkog čina nevinom Miljenku Hrkaču, koji je osuđen na smrtnu kaznu u Beogradu.

Nediljko Vegar, brat Pave Vegara, jednog od vođa Skupine Fenix ’72., čiju je obitelj Rade Vukojević godinama nadgledao i terorizirao, svojedobno je ispričao: “Moj susjed Radoslav-Rade Vukojević, dugogodišnji službenik bosanskohercegovačke UDBA-e, bio je vršnjak i prijatelj u djetinjstvu moga pokojnog brata Pave Vegara. Negdje krajem 6. mjeseca 1972. potražio me jedan rođak i rekao mi na brzinu kako je moj brat Pavo upao sa skupinom emigranata u bosanske planine i da se tamo bore s policijom i vojskom. Upozorio me je da je naša kuća pod prismotrom i da ne puštamo nikoga noću, jer možemo nastradati. Odmah sam to rekao ocu. Naš pas je počeo žestoko lajati svaku noć. Jedne večeri je utihnuo. Ujutro smo ga našli mrtva iza kuće. Bio je otrovan. Dana 7. srpnja 1972. godine u poslijepodnevnim satima došli su u naše dvorište Stanko Lauc iz Vašarovića u civilu i Vlado Mišetić-Butarin iz Grabovnika u odori rezervne milicije, vodeći iza sebe neke ljude u vojnoj odori. Lauc ih je postavio na stražu oko naše kuće, a oca i mene je pozvao da idemo pred našu seosku školu i da tamo čekamo daljnje upute, ‘jer je opća mobilizacija’. Tamo su već bili okupljeni svi odrasli muškarci iz našega sela. Netko ih je razvodio na straže tako da su pred školom ostali samo stariji brat Rade Vukojevića Mirko, Stipe Puljić-Gutin, moj otac, ja i neka djeca. Ocu je netko rekao da može ići kući, jer je prestar, a ja da moram još pričekati. Pred sam mrak 7. srpnja 1972. godine došao je policijski auto. Na zadnjem sjedalu je bio moj otac s lisičinama na rukama. Mene su prozvali i također mi stavili lisičine na ruke te mi naredili da sjednem na mjesto suvozača. Odveli su nas u Ljubuški zatvor. Kod mene u ćeliju je došao Rade Vukojević i pitao me znam li što se događa. Rekao sam mu da sam čuo, ali ne znam je li istina. On je tada počeo vikati i pitati me da mu kažem gdje je Pavo, ‘jer će tako i tako biti ubijen’. Tu istu večer su mi na ruke stavili lisičine i izveli me van, pred policijsku postaju. To isto su uradili i s mojim ocem. A onda su nas, u pratnji udbaša Kreše Šimića, proveli u mostarski zatvor. Mene su držali u ćeliji br. 52, a oca u br. 53. Ispitivali su nas i tukli palicama. Čuo sam kako tuku oca i kako on jauče. Svašta sam prošao u životu, ali to su mi bili najteži trenuci. Polovicom devetog mjeseca otvorio je stražar vrata ćelije i pozvao me da izađem jer mi je stigla posjeta. Izašao sam do stražarske sobe i imao što vidjeti. Tamo je bio Rade Vukojević. 

Kad me je ugledao skočio je sa stolice kao da se silno raduje što me vidi i počeo me grliti. Zapanjilo me je njegovo ponašanje pa sam samo promrmljao: ‘Rade, je li itko od mojih živ?’

Na to je govorio: ‘P..... te Isus, što si uzima advokata? Ćaća ti je mora prodati kravu da ga plati’. Zatim je dodao: ‘Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto bolestan’. To me je šokiralo. Kasnije sam saznao da su, po nalogu Rade Vukojevića, bili uhitili i moga 17-godišnjeg brata Jerku. Optužili su ga da je u obližnjoj prodavaonici kupovao konzerve za Pavu, a on ih je kupovao da bi prehranio sebe i desetogodišnju sestru Rosu, s kojom je ostao sam kod kuće. Po izlasku iz zatvora Nediljko je otpočeo pripreme za bijeg iz Jugoslavije. No, da bi dobio putovnicu, nakon silnog zlostavljanja već spomenutog Rade Vukojevića, potpisao je suradnju Udbom. Krajem srpnja 1973. godine došao je u Njemačku, u grad Karlsruhe i odmah stupio u kontakt sa hrvatskim emigrantima. Razgovarao je sa neformalnim vođom hrvatskih emigranata u tom gradu Tomislavom Naletilićem zvanim Ćomo i sve mu ispričao o svom dolasku u Njemačku. Otvoreno je svima rekao da je potpisao suradnju s Udbom da bi mogao pobjeći iz Jugoslavije u koju se više nije vraćao.

Nakon povrataka u Hrvatsku početkom ljeta 1991. godine pristupio grupi domoljuba koja je oformila dragovoljački “S-vod”, (protudiverzantski odred HRM) koji je zahtjevnu obuku i pripreme za borbene zadaće započeo u Radmanovim Mlinicama kod Omiša. Tu pod vodstvom Mile Čatlaka, a kasnije i grupe stranih instruktora, prolazi rigoroznu selekciju te prva ratna krštenja najprije na Vrličkom, a potom i Dubrovačkom bojištu kao pomorski diverzant (napad na JNA brodove na Lastovu ). U to vrijeme zapovjednik Policijske postaje Omiš 1991 godine , izvjesni Milan Boban, obavlja razgovor s Milom Čatlakom i upozorava ga da ne može u postrojbi imati Nediljka Vegara, koji je evidentiran u kaznenoj evidenciji, kao emigrant- terorista i da ne želi takvu osobu na svom terenu, te da ga se izbaci iz HV-a. Nakon određenog vremena se saznalo zašto je Boban (bivši UDBAš) inzistirao da Vegar napusti Omiš a i Hrvatsku vojsku. Izvjesni Ante Madunić, koji je sudjelovao u likvidaciji Nediljkova brata Pave 1972 godine u mjestu Trmbusi, je prijatelj od Bobana i isti je molio za pomoć svog starog kolegu, a ovaj misleći da može svojim autoritetom ( zapovjednik PP Omiš, brat Mate Bobana predsjednika HZ HB) utjecati na Čatlaka i tako ukloniti moguću prijetnju prema Maduniću. Mile Čatlak respektirao je Nediljka Vegara kao svog suborca te nije poslušao Bobana. Nakon nekog vremena Ante Madunić, il ga je grizla savjest il se bojao reakcije Nediljka Vegara, piše pismo Nediljku u kojem se ispričava za svoja zlodjela i vraća pištolj marke Walter, koji je bio od pok Pave Vegara, a on ga je dobio za nagradu.

U siječnju1992. godine prelazi u sastav 4. brigade ZNG, u 1. SHUB kao časnik za sigurnost ( SIS) s kojom sudjeluje u brojnim akcijama na Južnom bojištu. U mjesecu rujnu iste godine, na poziv generala Ante Rose i generala Gotovine, pristupa specijalnim postrojbama GS OSRH ”ALFA” i s njenim pripadnicima sudjeluje u VRA “Maslenica”. Nakon akcije Maslenica ostaje sa generalom Gotovinom u Zadru i sudjeluje u svim operacijama od Šibenskog zaleđa do Velebita gdje je i ranjen na Tulovim gredama. Nakon  gašenja Specijalnih postrojbi GS OSRH, puk Nediljko Vegar se po zapovijedi i potrebi službe raspoređuje u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva “pukovnik Damir Tomljanović – Gavran” – Šepurine na dužnost časnika za sigurnost. Iako to nije morao obzirom na dužnost koju je obnašao, puk Nediljko se dragovoljno prijavljuje i uspješno završava specijalističke obuke kao i Temeljnu padobransku obuku. Nediljko je na obuci zvan Stari, jer je bio najstariji polaznik iznimno teške obuke i u ničemu nije zaostajao za puno mlađim kolegama. U vrlo kratkom vremenu, koliko zbog svoje karizme iz emigrantskih dana, toliko i zbog svog znanja, iskustva, ljudskih i moralnih vrlina, puk Nediljko je vrlo brzo postao omiljen kako kod polaznika, tako i kod instruktora i ostalih djelatnika postrojbe. Po završetku navedenih obuka, puk. Nediljko ostaje raditi u postrojbi na mjestu pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost i daje veliki doprinos u razvoju postrojbe koja je osim obučavanja profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika, sudjelovala u ratnim operacijama “Ljeto ’95” i “Oluja”. U Obučnom središtu puk Vegar je ostao do kraja 1997. godine kada prelazi raditi u Zagreb u Vojno-obavještajnu zajednicu. Od samih početka sudjelovanja u Domovinskom ratu svojim stavom i ponašanjem postavljao je visoke standarde odlučnosti, samoprijegora i časnog ponašanja. Bilo je više nego jasno da teške lekcije koje su zbog nesvakidašnjeg patriotizma platili on i cijela njegova obitelj, na njemu nisu ostavili gorčinu niti mržnju, već su samo produbile njegovo iskreno domoljublje i za njega pogubni idealizam. Pukovnik Hrvatske vojske Nediljko Vegar odlikovan je Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. U razdoblju od 2001. do umirovljenja 2005. godine, Nediljko je ponovno žrtva državnog aparata koji ga sumnjiči za pomaganje u bijegu generala Ante Gotovine. Postaje predmetom raznih praćenja, prisluškivanja, blaćenja po medijima i drugih sustavnih metoda koje uvelike doprinose urušavanju kvalitete njegovog života. Ova sramotna epizoda državnih aparata i raznih medija završava tek 2012. godine oslobađajućom presudom generala Ante Gotovine i generala Mladena Markača.  Tijelo sve pamti, pa se u to vrijeme pojavljuju se i prvi ozbiljniji zdravstveni problemi Nediljka Vegara, nastali kao posljedica cjelokupne životne borbe. Tragična smrt hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića, Nediljkovog prijatelja još iz mladih dana, duboko ga je potresla, no Rod se borio s bolešću i dalje onako kako je sam znao i umio i uz pomoć prijatelja i najbliže rodbine. Od bolesti Nediljko Vegar preminuo je 7. veljače 2014. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava. Pokopan je 11. veljače 2014. godine u rodnom mjestu Vašarovićima u Hercegovini.

Progonitelji Obitelji Vegar su djelatnici zloglasne Komunističke tajne milicije Jugoslavije, jedan od njih pokušao je i nakon smrti kompromitirati Nediljka Vegara , zove se Roman Ljeljak, bivši djelatnik Kontra obavještajne službe Jugoslavenske narodne armije, danas pisac razne literature na temu UDBA-e i KOS-a.

Progonitelji Obitelji Vegar kao djelatnici i suradnici komunističke milicije Jugoslavije, neki od njih i kao djelatnici Hrvatske sigurnosne službe devedesetih godina : Stanko Čolak, Drago Čolak, Ivan Lasić-Gorankić, Rade Vukojević, Ante Crnogorac, Krešo Lauc, Stanko Lauc, Krešo Šimić,  Vlado Mišetić-Butarin, Stipe Puljić -Gutin, Stipe Grizelj, Ferdo Pavlović, Ante Madunić, Ivica Šimunović, Srećko Jelavić, Miroslav Musić, Josip Perković, Jago Crnjac (sin Franje, kao suradnik Udbe, pseudonima Cetina), Mladen Bajić, Dinko Cvitan, Šime Lučin …

Operativne akcije KOS-a u Zagrebu u kojoj je infiltrirano preko četiristo novinara i medijskih djelatnika KOS-ovaca, provele su niz akcija; Labrador, Opera, Opera II, Štit, miniranje Židovske općine i Židovskoga groblja u Zagrebu, miniranje spomenika NO borcima na Mirogoju gdje je podmetnuto i ime časnika Hrvatske vojske Sigurnosno informativne službe pukovnika Nediljka Vegara, kako bi bio evidentiran i kompromitiran kao terorist Hrvatske države. KOS-ovci i UDBA-ši nastavili su svoja zlodjela nad institucijama i pojedincima, u kojima poluge vlasti, odnosno dužnosti obnašaju dijelom upravo ovi koji se nalaze na popisu progonitelja Obitelji Vegar, kao djelatnici zloglasne komunističke tajne službe. Njihov cilj i zadaća je kompromitirati sve visoke časnike Hrvatske vojske koji su kao Tuđmanovi suradnici sudjelovali u stvaranju Hrvatske države. Od tuda i izreka, visokog dužnosnika HDZ-a, bivšeg suradnika komunističkih tajnih služba: “Locirati, uhititi i procesuirati”. Ujedinjeni narodi preko Haškog suda osigurali su kontinuitet vlasti djelatnicima zloglasnih komunističkih tajnih službi u novonastalim institucijama Hrvatske države u kojima poluge vlasti u tajnim službama i MUP-u i danas imaju bivši KOS-ovci i SDB-ovci, Teritorijalci, uz potporu stranih obavještajnih službi Engleske i Francuske, kojima i danas podnose izviješća o radu. Danas oni koji su Hrvatima i hrvatskoj državi u nastajanju uvodili embargo na uvoz oružja, točnije embargo na obranu dobivaju i dodjeljuju visoka odličja za iznimne zaluge…! Onima koji su položili život za Hrvatsku, koji su kroz povijest žrtvovali cijelu obitelj, nema spomena, osim iz užeg kruga prijatelja i suboraca, koji obilježavaju obljetnicu smrti.

Nediljko Vegar znao je reći: Moji ideali su ispunjeni, jer je stvorena Hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca, ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu Hrvatsku državu i mislim kako smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem kako će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost, kao što smo i mi obećavši našim precima.

Nakon šest godina smrti pitamo se tko je zapravo Nediljko Vegar? Iz koje hercegovačke  obitelji potječe? Zašto i tko ih je proganjao? Iz dokumentacije koju posjeduje portal www.mega-media.hr nesporno je kako se radi o obitelji hrvatskih mučenika prezimena Vegar, koja je nastradala od dugogodišnjeg  represivnog komunističkog aparata.