Prilozi za razumijevanje uzroka sukoba ARBiH i HVO-a u BiH (II. dio)

U priopćenju građanima, jedan od muslimanskih članova Kriznog štaba općine Mostar i njezin potpisnik dr. Ismet Hadžiosmanović, obrazložio je ”Odluku“ od 29. travnja 1992., kojom je obrana grada povjerena HVO-u:

Ova „Odluka“ je odraz trenutne političke i prije svega vojne situacije u gradu Mostaru. Mi se moramo suočiti sa istinom da smo napadnuti, da napadač čini sve da uništi ovaj grad, da uništi naše zajedništvo, da učini od grada avetinjski grad. I u takvim okolnostima bilo je neminovno donijeti takvu Odluku. Sa političkog aspekta ona je u kontinuitetu svih donesenih odluka ovih dana od strane Predsjedništva i Vlade BiH i ona je u pravnom smislu osnovna potpora koja se koristi upravo iz tih dokumenata. Prema tome, nema nikakvih političkih manipulacija i zloupotreba Odluke u bilo kakvom drugom smislu, već predstavlja na određen način kontinuitet stvaranja istinski nove pravne države, novih političkih odnosa i novog života na ovim prostorima. Što se tiče vojnog aspekta ona ima svoje utemeljenje u jednoj neminovnoj činjenici da je hrvatski narod bio svjestan da će jednoga dana morati da dođe do ovoga do čega se došlo. Muslimani i većina građana Mostara nisu uopšte imali predodžbu da će ova sudbina zadesiti naš grad. To je istina, ona je bolna, ona je teška, ona razara dušu svakog čestitog našeg građanina i razlog je toga što su mnogi Mostarci upravo bježeći od suočenja sa istinom napustili ovaj grad. U njemu su istinski ostali oni koji žele, koji hoće i mogu da ga brane. To su branioci Mostara kojeg predstavljaju čestiti sinovi i očevi hrvatskog i muslimanskog i ostalih naroda kojima je u duši stalo do ovoga grada. (…)

Mi (muslimani, op. ur.) tek sada počinjemo stvarati svoje oružane snage. Strana koja je najagresivnija, koja je proglašena u krajnjoj liniji političkim i vojnim agresorom, tj. SDS (Srpska demokratska stranka, op. ur.), ona po svaku cijenu želi zadržati postojeći dio JNA i dio svojih oružanih formacija koje se podvode pod pojmom TO (Teritorijalna obrana, op. ur.). Upravo, pošto su i jedna i druga vojna formacija na ovim prostorima učinile zločinačka djela, učinili sve da ovaj grad sravne sa zemljom, sam taj pojam je sa pravom kod određenih ljudi stvorio nedoumice, jedno nepovjerenje, nešto što podsjeća na zločin. (…)

Mislim da je ovo (spomenuta ”Odluka“, op. ur.) proizvod upravo stanja u kom se Mostar našao. To je grad koji je sa strateškog i vojnog aspekta u najtežoj, najgoroj vojnoj poziciji. On je dnevno izložen velikim razaranjima, posebno artiljerijskim i nas je, htjeli ne htjeli, nužda natjerala na ovakav postupak. On je proizvod napada agresora na ovaj grad. Prema tome, mi smo to htjeli i morali i da smo to bogdo i ranije uradili vjerovatno bi tada daleko bolje stajali i sa odbranom, manje bi imali i žrtava i materijalnih razaranja i znali bi na koncu konca protiv koga se borimo, ko je okupator i ko je došao ovdje da razori ovaj grad. Uostalom, to ima u dokumentima, a historija će reći u svemu tome svoju sudbinu. (Iz ”Saopštenja građanima Mostara člana Kriznog štaba SO Mostar dr. Ismeta Hadžiosmanovića“, vrijeme emitiranja: 29. 4. 1992., 18 sati)

Spomenuto priopćenje istaknutog muslimanskog predstavnika u tijelima vlasti u Mostaru, koji će na Izetbegovićev zahtjev 25. studenog 1992. biti smijenjen s dužnosti predsjednika Regionalnog odbora SDA, potvrđuje zaključak da su srpsku agresiju na BiH muslimani dočekali nepripremljeni, a da su Hrvati prvi pružili značajniji otpor na područjima BiH na kojima su živjeli u većem broju, pa tako i napadu JNA i srpskih snaga na Mostar. Priopćenje je također važno i zato što potvrđuje činjenicu da je Mostar u najvećoj mjeri razorilo topništvo JNA, što će muslimansko vodstvo poslije pokušati u jednakoj mjeri pripisati HVO-u. I na kraju, Odluka da se obrana Mostara povjeri HVO-u, kao odraz trenutačnog stanja i potrebe obrane protiv zajedničkog agresora, nameće pitanje zašto na isti način, koji se na primjeru Mostara pokazao kao učinkovit, muslimansko vodstvo nije poslije prihvatilo i prijedlog ministra obrane BiH Bože Rajića od 16. siječnja 1993., o podčinjavanju postrojbi HVO-a Glavnom stožeru Armije RBiH ondje gdje su uglavnom muslimanske snage, odnosno postrojbi Armije RBiH Glavnom stožeru HVO-a ondje gdje je uglavnom HVO, radi bolje koordinacije, potrebne za uspješnije zajedničko djelovanje protiv srpskih snaga.

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru primorala na reakciju radi sprečavanja širenja sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve. Istodobno s napadnim djelovanjem ARBiH protiv HVO-a na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić 17. je travnja 1993. naredio nastavak ”odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ ”odbrambenih“ je rukom dopisana u dokument preko druge riječi, op. ur.) i zaposjedanje dominantnih objekata u gradu Mostaru (Naređenje komandanta 4. korpusa ARBiH Arifa Pašalića od 17. 4. 1993., djelov. broj: 01-3191/93). Izvanredno izvješće Vojno obavještajne službe Glavnog stožera HVO-a, sastavljeno istog dana, govori o dramatičnim trenucima za hrvatski narod na području sjeverozapadne Hercegovine i središnje Bosne (Jablanice, Konjica, Viteza, Busovače, Zenice i Vareša) zbog ”velike ofenzive muslimanskih snaga“ na HVO i Hrvate, započete prije tri dana, u kojoj je, zajedno s ARBiH sudjelovalo i oko ”1600 mudžahedina“, čineći zločine nad Hrvatima i uništavajući njihovu imovinu. U zaključku izvješća navedeno je: ”Imajući u vidu sve naprijed navedeno muslimani su prekinuli dosadašnju suradnju i krenuli u otvoreni rat protiv HVO – hrvatskog naroda. Za ostvarivanje svog cilja, protjerivanje hrvatskog naroda, napustili su sve položaje prema ‘vojsci Republike Srpske’ /angažiranje postrojbi s planine Igman, angažiranje brigade ARBiH iz Hrasnice/. Dok traju srpski napadi na Srebrenicu, ARBiH s područja središnje Bosne nijednu svoju postrojbu nije uputila za deblokadu iste, već je sve svoje potencijale upotrijebila za uništenje hrvatskog naroda na slobodnim prostorima.“ (Glavni stožer HVO, Vojno obavještajna služba, str. pov. br. 03-365/93, Mostar, 19. travnja 1993., Dnevno obavještajno izvješće br. 235/93).

Ciljeve ARBiH u sukobu s HVO-om, koji je ujutro 19. travnja 1993. započeo u središtu Mostara, otkrivaju zapovijedi Komande 41. mtbr ARBiH od 19. i 20. travnja 1993., u kojima se navode zadaće za zaposjedanje položaja za obranu i prelazak u napad na značajne objekte u Mostaru (zauzimanje brda Hum i vojarne Sjeverni logor, kao i zgrade MUP-a i PS-a Mostar, prostorija ”Elektro-Hercegovine“ i objekata ”Žitoprometa“), te za pripremu za djelovanje po ciljevima na desnoj obali Neretve (Komanda 41. mot. br. ARBiH, Zapovijest za odbranu dj. br. 470 od 19. 4. 1993.; Komanda 41. mot. br. ARBiH, Naređenje dj. br. 470-2/93 od 20. 4. 1993.).

U Dnevnom obavještajnom izvješću HVO-a, datiranom 19. travnja 1993., navodi se da je u ”rajonu Mostara“ zabilježena ”samo jedna incidentna situacija, izazvana od strane ARBiH, u kojoj je ranjeno nekoliko pripadnika HVO-a“, no ističe se da je ”opće stanje napeto“, da su ”tenzije podignute u prvom redu zbog propagande muslimanskih medija na kojima se često oglašavaju zapovjednici muslimanskih postrojbi čiji istupi imaju negativan trend“ te da je ”sinoć oko 21.00 sat svim pripadnicima ARBiH data puna borbena gotovost“. Stoga je ocijenjeno ”da su sukobi vrlo lako mogući, bez posebnih povoda za njihovu eskalaciju“, jer je u cilju vrha ARBiH ”da rat proširi na ove dijelove HZ H-B“. U istom izvješću zaključeno je da žestina udara ”na cijeloj teritoriji HZ HB pokazuje da je muslimanska ofenziva dobro planirana, sinhronizirana i vođena s najvišeg vrha“, no da će ”kao i do sada muslimanska strana to negirati, a radnje koje poduzima prikazivati kao incidente ili djelo pojedinačnih ekstremista i grupa koje su se otrgnule kontroli“, te da je ”osnovna namjera agresora postupno preuzimanje vojne i civilne vlasti nad mjestima u središnjoj Bosni i potiskivanje Hrvata s tih prostora“ (Glavni stožer HVO, VOS /vojno obavještajna služba/, str. pov. br. 03-359/93, Mostar, 17. travnja 1993., Izvanredno izvješće).

Povremenih sukoba bilo je 20. travnja, a 21. travnja dogovoreno je povlačenje vojske u vojarne i uklanjanje postavljenih zaklona za borbu, te crta razgraničenja, da bi se 23. travnja stanje smirilo (Priopćenje za javnost od 20. 4. 1993. i 21. 4. 1993., Petar Zelenika i Arif Pašalić, ICTY 3D00676 i 3D00016).