Kako se organizirao narod kojega se službena politika odrekla

Stoga ne treba čuditi da su se Neumljani prije ostatka BiH čija je politika do posljednjih trenutaka negirala mogućnost, pa i sam početak rata, vrlo rano počeli organizirati u obrani granica Općine. Još početkom ’91.- e na području neumske općine okupljaju se dobrovoljačke skupine slabo naoružanih stanovnika Neuma i zaleđa.

U samim početcima njihove su se aktivnosti svodile na držanje seoskih straža, sve do 27.7. kada već dobro naoružane i brojno uvećane skupine postavljaju zasjede na području Hrasna i Hutova.

Samo mjesec dana nakon, 28. kolovoza 91.-e u Neumu je formiran i općinski Krizni stožer, da bi već sredinom rujna ulaskom srpskih i crnogorskih rezervista titogradskog i užičkog korpusa u Mostar, ova primorska Općina krenula primati sve veći broj izbjeglica iz Stoca i Dubrava, a izvršena je i prva javna mobilizacija pričuvnog sastava policije u BiH.

Tih je dana, točnije 18.rujna u selu Gradac nadomak Neuma ispred mjesne škole organizirano prvo veće okupljanje vojno sposobnog stanovništva.

„Dobivaju se konkretni zadaci i uputstva za organiziranje obrane po svim selima jer je prijetila velika opasnost od helikopterskog napada JNA“ – svjedoče u pisanom spomenu na Domovinski rat, Jozep Matić i Vinko Sentić, te dodaju:“ Od naoružanja se raspolagalo s nekolike poluautomatske puške i nekoliko lovačkih karabina na koje su netom prije ugrađivani optički ciljnici.“

22.rujna na sjednici općinskog Kriznog stožera izabrano je zapovjedništvo oružanih snaga, a već idućeg dana su se formirali vodovi branitelja po mjesnim zajednicama koji će kasnije prerasti u satnije. Vod Hutovo je angažiran na crti obrane Klek-Dobri Do, vod Gradac u rejonu sela Drijen, dok se vod Neum nalazio u pripravnosti radi eventualnog ubacivanja neprijateljskih desantnih grupa na područje Općine (Krešić, Z., Zavičaj i zemlja Hrvata).

Cijelo ovo vrijeme Neum se puni izbjeglicama, a uz stanovnike Stoca i Dubrava, u Neum sada pristižu i mještani susjednih mjesta iz Dubrovačkog Primorja.
Poraz kod Čepikuća i četnička odmazda u Ravnom

U Gracu se događa prvo postrojavanje istoimene satnije sačinjene od 46 vojnika što se opravdalo već nekoliko dana kasnije kada je agresor između sela Trebimlja i Čepikuće doživio prvi veći poraz.

Ljutiti zbog poraza kod Čepikuća, pripadnici JNA i četnici odmazdu pripremaju i izvršavaju nad hrvatskim selom Ravno koje od 1. do 13. listopada 1991. do temelja spaljuju, njegovo stanovništvo zlostavljaju, ubijaju i protjeruju, a onda i ponosno objavljuju kako je „uništeno snažno ustaško uporište.“ Koliki je bio razmjer divljanja u ovom pitomom hercegovačkom selu govori i podatak da je jedan od agresorskih kapetana pogubio i 4 svoja vojnika koji su odbili raketirati toranj crkve.

„Ovo nije naš rat“

Dok je Ravno gorjelo prvi predsjednik samostalne Republike BiH, Alija Izetbegović u kamere TVSA , 6. listopada 1991. izjavljuje „…Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da očuvamo mirnu Bosnu“.

Vrijeme koje je došlo vrlo skoro, pokazalo je koliko je ova neutralnost i ignorancija rata u vlastitom dvorištu „doprinijela“ miru u Bosni.

Uništavanje Ravnog bilo je dio strateškog plana JNA za opkoljavanjem Dubrovnika i njegovim pripajanjem Velikoj Srbiji o kojoj su se mokri snovi sanjali 150 godina.

Napomenimo da, dok je Predsjednik u kamere govorio kako ovo „nije naš rat“, a Ravno gorjelo, na Neum su pale i prve granate, i to na selo Glumina. Sve to nije bilo dovoljno Izetbegoviću da prekine ljubav sa JNA. Ona je u to vrijeme i dalje bila dobrodošla u prijateljsku BiH.

14.listopada u selo Hutovo u zaleđu Neuma dolazi izaslanstvo promatrača Europske zajednice koje obavlja razgovore sa izbjeglicama. Dan prije srpski ekstremisti u Gornjem Hrasnu postavljaju zasjedu neumskim policajcima, a nakon učvršćivanja položaja na Prijevoju i Trnčini, započinju i sa granatiranjem sela Drijen.

Potpuno porušeno selo Drijen biva konačno oslobođeno tek 6.svibnja 1992. godine, više od 7 mjeseci nakon početka agresije, i to silovitim napadom hrvatske vojske. Na Drijen prvi ulaze pripadnici gradačke satnije, kojima se „na dar“ već sutra, 7.svibnja 1992. zrakoplovskim raketiranjem teško oštećuje župna crkva Uznesenja Marijina.

Prve ljudske žrtve

Tijekom listopada i početkom studenog traje konstantno granatiranje svih dijelova neumske Općine uslijed čega samim čudom nije došlo do ljudskih žrtava. Ipak, stvari se preokreću već 2. studenog kada prilikom obilaska postavljenih zapreka, uslijed raketiranja iz neprijateljskog zrakoplova pogiba pripadnik gradačke satnije Ante Babić, zajedno sa trojicom kolega iz Metkovića. Pokojni Babić je tako postao ne samo prva vojna žrtva sa područja Općine Neum, nego i prva vojna žrtva u Bosni i Hercegovini.

Prije pogibije Ante Babića Neum je izgubio još dva branitelja koji su kao dragovoljci HV-a branili Hrvatsku od samih početaka velikosrpske agresije. Petog listopada 1991. na Osojniku kod Dubrovnika pogiba Ivica Vukasović iz Graca, a 25.listopada 1991. u Dolima u Dubrovačkom Primorju stradava Ivica Butigan, također iz Graca.

Usporedo sa oružanih uništavanjem mirnih sela neumske općine, traju i divljačka pustošenja i pljačke ionako siromašne imovine hrvatskih seljaka. U sam Neum pristižu čitave kolone izbjeglica iz dubrovačkog zaleđa, koji bježe pred tučom granata.

Uspostava Herceg Bosne

18.11. 1991., na sam dan pada Vukovara, nakon apsolutne ignorancije Sarajeva na četnička divljanja na jugu Hercegovine, te uvidjevši da vrijeme sve više ističe, a ljudske žrtve padaju, vodstvo Hrvata Bosne i Hercegovine u Grudama utemeljuje Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, odnosno kasnije, Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu.

Isti dan, na području sela Hutovo, slabo opremljeni neumski branitelju ostvaruju prvi organizirani uspješan otpor agresoru na području BiH – u neposrednoj blizini četničkih izvidnica aktiviran je tzv.Veliki špreng, odnosno, minirana je pristupna cesta, a jakom minobacačkom vatrom uništena je i agresorska kontrolna točka u blizini sela Dobri Do.

S druge pak strane, ohrabreni „uspjesima“ kolega u Vukovaru i Škabrnji, pripadnici JNA i četničkih postrojbi, nastavljaju svoj divljački pohod po drugim mjestima, a u tome ih ne sprječavaju ni mirovni pregovori koji se održavaju 21.studenog 1991. u Trebinju.

Kao predstavnik Neuma na sastanku je sudjelovao tadašnji načelnik Ivan Bender, član Predsjedništva BiH Ejub Ganić, Božidar Vučurević ispred civilniji vlasti Trebinja te zapovjednici jugovojske na čelu s generalom Pavlom Strugarom. Tijekom pregovora neumski je Načelnik uspio odobrovoljiti generala Strugara da zaustavi tešku artiljeriju koja se kretala svom silinom u smjeru sela Hutovo i Zelenikovac.

Uslijed sve teže situacije na terenu, 24.11. ’91., dolazi i zapovijed o općoj mobilizaciji na području Općine.

Sve teža granatiranja i bitka na Stolovima

Kraj 1991. te prvu polovicu 92.-e godine na području Neuma obilježila su sve učestalija granatiranja, te mučni mirovni pregovori koji srpskog agresora nisu omeli u namjeri sve intenzivnijih napada na sela Drijen, Gradac, Zelenikovci, Glumina, Brštanica, Duži, Mečinak, pa i na Neum.

Do branitelja u tim trenucima čak dolaze i informacije kako četnici i jugovojska imaju namjeru Uskrs proslaviti u neumskim hotelima. Srećom, ova ih propaganda ne demoralizira pa već 23. ožujka poslije teških borbi naši branitelji uspijevaju i zarobiti nekoliko neprijateljskih vojnika.

Kao odmazdu za učinjeno, jugovojska i četnici još jače ustraju na ostvarenju zacrtanog plana – okupacija doline Neretve, Neuma te slobodnih dijelova dubrovačke Općine. Velika većina stanovništva, izuzev vojno sposobnih, odlazi u izbjeglištvo.

Teren apsolutno pripremljen za vojne akcije, s civilima na sigurnom, te s ratnim moralom na nivou donosi i možda najbitniju pobjedu branitelja nad agresorom. Bitka na Stolovima 12.travnja donijela je strateški preokret u dotadašnjim djelovanjima jer su se upravo na tom mjestu nepovratno raspršili srpski snovi o ovladavanju Dolinom Neretve i Južnom Dalmacijom. Na Stolovima je uništen veći broj neprijateljskih tenkova, te je stradao i određeni broj njihovih vojnika.

Zajedno sa domaćim braniteljima s područja Neuma, četničku su kičmu na ovoj strateški važnoj koti koordinirano slomili pripadnici 113.šibenske brigade, 116.-e metkovske, te 4.splitske brigade.

U spomen na hrvatske vojne žrtve, pripadnici i veterani spomenutih brigada svake godine na obljetnicu bitke hodočaste na mjesto gubitka svojih suboraca.

Konačan pad Drijena, granatiranje crkava

Kao što je i običaj bio dotada, nakon svake veće ili manje pobjede branitelja, uslijedila je i odmazda s neprijateljskih linija. Ovaj je put dokrajčeno selo Drijen 23.travnja, a uslijedio je i niz snažnih napada na ciljeve diljem neumske Općine.

Iako je oboreno nekoliko neprijateljskih zrakoplova, 7. svibnja iznova je granatirana Župna crkva u Gracu, a 10.svibnja raketirano je i Svetište Kraljice Mira u Hrasnu, te crkva u Hutovu. Ipak, ohrabreni sve većim uspjesima Hrvatske vojske u obrani Dubrovnika, i moral naših branitelja biva sve jačim, pa nakon dugih i iscrpljujućih bitki, branitelji oslobađaju nekoliko strateški važnih sela u zaleđu.

Sve više pučanstva se vraća u svoje domove, Caritas pristupa pomoći povratnicima, a postupajući po zapovijedi općinskog stožera HVO Neum, od 8.lipnja 1992. sve neumske satnije se sjedinjavaju u zajedničku Bojnu Neum.

Prvog srpnja Bojna Neum ulazi u sastav Prve brigade HVO-a Knez Domagoj, a otada do kraja rata ova će bojna kroz svoje satnije sudjelovati u svim većim operacijama na bosanskohercegovačkom ratištu.

Herceg Bosna kao nužnost opstojstva, a ne razjedinjenja BiH

Koliko je Neum bio bitan za očuvanje hrvatskog Juga, te hrvatskog i katoličkog puka u BiH, govori i podatak da je u jeku agresije u još nedovršenoj neumskoj župnoj crkvi Gospe od zdravlje, 15.rujna mons.dr.Ratko Perić posvećen za biskupa mostarsko-duvanjske biskupije. Uz nazočnost velikog broja vjernika, misno je slavlje tim povodom predvodio nadbiskup zagrebački, a danas na putu svetosti kardinal Franjo Kuharić.

Kada su se ratna djelovanja s Juga preselila sjevernije, te kada je došlo do bošnjačko-hrvatskih sukoba u Srednjoj Bosni, Neum je primio velik broj izbjeglica iz gradova i općina ove regije. Bitno je također napomenuti da su privremeno utočište u neumskim hotelima pronašle i studijske jedinice Sveučilišta u Mostaru koje zbog ratnih djelovanja nije moglo odvijati redovnu nastavu u svojim prostorijama.

U Neumu se život nastojao vratiti u koliku toliku normalu, iako se ratna psihoza zbog stalnih vijesti s terena i stravičnih sudbina ljudi i vojnika koji su pristizali u Neum, zadržala sve do kraja rata.

Ono što su Neum i neumsko zaleđe učinili za Jug Hrvatske, podmetnuvši leđa i organizirajući se u najtežim trenucima napada jugovojske i četnika koji su preko Neuma nastojali osvojiti nedosanjani Dubrovnik, to je, pa čak i više za Neum i Jug učinila Srednja Bosna u rijekama krvi koje je prolila kako se ne bi ostvarili sada bošnjački planovi za izlaskom na more.

Stoga je ova Općina, kao i čitav jug Hercegovine ostao vječnim dužnikom tim hrabrim ljudima. Od 18.studenog ’91.-e na svjedodžbama neumskih učenika, kao i na svim javnim dokumentima stajao je biljeg Hrvatske zajednice Herceg Bosne, a onda i Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ponosito, do Washingtonskog sporazuma i njezinog stapanja u Federaciju BiH. Hrvatski se puk usprkos svim neprijateljskim nastojanjima, i njihovim neostvarenim ciljevima uspio održati na svojim vjekovnim ognjištima, i to na područjima koja su se nalazila pod kontrolom HVO-a, odnosno u sklopu Herceg Bosne.

Neum i neumsko zaleđe, a napose stradanja Hrvata Općine Ravno najbolji su primjeri opravdanosti njezina postojanja. Onda kada je selo gorjelo, kada su pale prve ljudske žrtve, u trenucima kada su nad glavama hercegovačkih Hrvata s područja ove dvije Općine nadlijetali MiG-ovi, a umjesto satova budili ih tenkovi, iz udobnosti svoje fotelje Predsjednik ih se javno odrekao.

Ovo nije naš rat – bila je njegova konstatacija. E, pa Predsjedniče, ovo je naša zemlja, mi ćemo je očuvati – čulo se s druge strane.

A sve je ostalo povijest.