Prije 80 godina rođen je karizmatični revolucionar, junak, mučenik i borac za hrvatsku slobodu

Bez majke ostaje već s tri i pol godine i to će (kako je napisao 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. U rodnim Vinjanima Donjim pohađa osnovnu školu, gimnaziju u Splitu, a ekonomski fakultet završava u Zagrebu (1964. godine) poslije odustajanja od studija filozofije i francuskog jezika.

Odrastanje u Imotskoj krajini u kojoj su patrijarhalni odgoj, katolička vjera i njegovanje nacionalnog ponosa bili sastavnicom identiteta i dijelom nepisanog društvenog kodeksa, nije moglo ostati bez utjecaja na formiranje ličnosti maloga Brune.

Od ranog djetinjstva sretao se s narodnim pričama i legendama o junaštvu predaka i njihovom hrabrom otporu prema turskom osvajaču, a i u obiteljskoj lozi imao je hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, pa su i njegovi prvi pisani radovi bili prožeti ovom tematikom.

Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezano za povijest svoga kraja i hrvatskog naroda, nego i onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima. Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu Pisma strijeljanih koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu Slučaj Andrije Hebranga (autora Mile Milatovića, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu),  knjigu Svetozara Pribićevića, Diktatura kralja Aleksandra (objavljena 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura. Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao.

U dobi od trinaest godina u časopisu „Pionir“ objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka“) i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik“, „Polet“), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove“ nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već tada je bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu.

Jedina poteškoća s kojom se u vrijeme školovanja susretao bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) koja mu je svakako predstavljala izvjestan problem u verbalnoj komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.

Pripovijetke je pisao i kasnije u zrelijoj  životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu i odredila životni put.

Njegov istraživački, spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa agresivno nametanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.

Buntovnom, inteligentnom i požrtvovnom čovjeku koji je svoj kratki život proveo hrabro hodeći stazom borbe za hrvatsku slobodu i samostalnost, sudbina je namijenila ulogu vođe, lidera hrvatske emigracije i on je to bio, sve do te kobne večeri 16. listopada 1978. godine, kada je Parizu, podmuklo i kukavički, iz busije, rukom krvnika komunističke jugoslavenske Udbe njegov kratki, ali neprekidnom borbom i odricanjima ispunjen život surovo i nasilno prekinut.

Moralna načela iznad svega

 Boriti se za svoj cilj hrabro, bez kompromisa, neovisno o svim rizicima i opasnostima i u svakom trenutku biti pripravan u toj borbi podnijeti i krajnju žrtvu – ali jednako tako ostati uspravan, častan i dostojanstven i držati se temeljnih moralnih načela, to je bilo ono što je Brunu Bušića vodilo u toj neravnopravnoj borbi u kojoj su se on i njegovi prijatelji i istomišljenici drznuli pružiti otpor državnom teroru komunističke Jugoslavije – zločinačkom režimu koji je nastao u krvi i održavao se prolijevanjem krvi, terorom i nasiljem nad ljudskom slobodom i zdravim razumom.

„Moralna načela su sve što imamo i njih nikad ne smijemo iznevjeriti“, govorio je svjestan kako je bez toga svaka bitka uzaludna i unaprijed izgubljena i da ne postoji cilj koji čovjek pripravan na žrtvu ne može postići na častan i dostojanstven način.

On nije očajavao nad vlastitom sudbinom, niti je dopuštao da ga obuzmu malodušnost i beznađe, nego je nastavljao koračati svojom stazom i onda kad je bio posve siguran kamo sve to vodi. S njime nije bilo pogađanja. Brunu se nije moglo kupiti, ucijeniti, zastrašiti niti ušutkati i to su jugoslavenski žbiri i krvnici jako dobro znali.

Jedino je rješenje bilo: ubiti ga. I to su na kraju učinili.

Rukom plaćenog ubojice koji ga je sačekao te kasne večeri 16. listopada 1978. u sjeni ulaza njegovog privremenog boravišta u poznatoj pariškoj četvrti Belleville, na broju 57 u Rue de Belleville, iz busije je, mučki, s leđa, ispaljeno 5 hitaca u čovjeka koji u životu ni mrava zgazio nije niti bilo komu nanio ikakvo zlo. Ubojica je pobjegao, a Bruno ostao ležati smrtno pogođen u glavu i prsa i od zadobivenih rana uskoro je i umro.

Jedina njegova „krivnja“ sastojala se u tomu što se nije mirio s nepravdom i ponižavajućim položajem u kojemu se u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji nalazio hrvatski narod koji nije imao svoje nacionalne slobode niti prava koja po prirodi stvari pripadaju svakomu narodu na svijetu.

Znajući koliko je važna borba protiv srpsko-komunističke propagande (jer kad su Hrvati bili u pitanju velikosrpska i komunistička klika imale su iste ciljeve i metode), Bruno je najviše svoje energije ulagao u otkrivanje istine: kako o ratnim i poratnim žrtvama, tako i vezano za lažne, konstruirane velikosrpske mitove (u kojima ustaški logor Jasenovac već početkom 70-ih godina zauzima ključno mjestu) i crne legende o Hrvatima uz pomoć kojih je našem narodu nametnuta hipoteka „urođene genocidnosti“, ali jednako tako i u analize aktualnog stanja u tadašnjoj Jugoslaviji, uporno nastojeći svijetu dokazati o kakvom je režimu riječ i kakav je u toj državi stvarni položaj hrvatskoga naroda.

 Uspon karizmatičnog revolucionara

 Bruno je bio ujedinitelj hrvatske emigracije, karizmatik i lider koji se poput meteora pojavio na obzorju nacionalne borbe za slobodu tih sedamdesetih godina kada je nakon sloma Hrvatskog proljeća u tadašnjoj jugo-komunističkoj tamnici započeo novi val terora čiji je cilj bio ugušiti i u korijenu sasjeći svaku ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

Njegova politička platforma pomirbe koja je podrazumijevala potiskivanje svega onoga što je vodilo bilo kakvim ideološkim ili drugim podjelama koje su do tada teško opterećivale našu emigraciju, odbacivanje zabluda iz prošlosti i nastojanje da se na novim temeljima postigne jedinstvo oko zajedničkog cilja, a iznad svega silna energija koju je ulagao u svoju idealističku borbu koju je vodio bez oklijevanja i kalkulacija, prepoznati su kod većine naših državotvornih emigranata (pogotovu mlađeg naraštaja) kao jedini mogući i ispravni put i to mu je osiguralo posebno mjesto u krugovima hrvatskog iseljeništva, među svim onim iskrenim domoljubima koji su na umu imali isto: punu slobodu za hrvatski narod i bezuvjetnu samostalnost hrvatske države.

Pred izbore u krovnoj organizaciji hrvatskih državotvornih emigranata (HNV – Hrvatsko narodno vijeće) koji su održani od 6. do 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu, Bruno je sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad koja su sadržana u 7 točaka:

1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;

2. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva;
3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
4. Nadideologijska nacionalna borba;
5. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada;
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe;
7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

Na izborima je s najviše glasova izabran za člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje „Hrvatski vjesnik“, glasilo HNV-a.

Udba je Brunu ubila 6 dana prije nego se u Amsterdamu trebao održati drugi Sabor HNV-a na kojemu je (prema općem raspoloženju članstva) upravo on trebao preuzeti čelno mjesto u ovoj organizaciji.

Samo tri godine pošto je (u rujnu 1975. godine) po drugi put napustio Hrvatsku i uključio se u politički život naše državotvorne emigrantske struje, uklonjen je kao najveća opasnost za Titov režim. O njegovoj egzekuciji odlučilo se u Beogradu, na najvišoj državnoj razini, a mreža je pomno ispletena i cijela operacija trajala je mjesecima.

Zašto je morao umrijeti

 Mnogi i danas postavljaju pitanje motiva za ovu egzekuciju i licitiraju s time što je bilo presudno u tomu da sam vrh tadašnjeg zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima na čelu s Josipom Brozom Titom raspravlja o jednom hrvatskom emigrantu i tretira ga kao najopasnijeg državnog neprijatelja, te na kraju i donese odluku o njegovoj fizičkoj eliminaciji.

Meta je bio čovjek koji nije imao nikakvo drugo oružje osim riječi – pisane i izgovorene riječi koja se temeljila na istini, ali to je za tadašnju Jugoslaviju i njezino vodstvo koje je svoju vladavinu temeljilo na državnom teroru i propagandi koja je trebala izokrenuti stvarnost i sve prikazati u potpuno drugačijem, pozitivnom svjetlu, bila najveća opasnost.

Oni su jako dobro znali koliko je po njih pogubna upravo istina i zato su se panično plašili da ono što se u tom monstrumu od države događa ne dopre u svijet. Svim silama su se trudili održati na životu lažnu i idealiziranu sliku o sebi i vlastitom režimu, pa je sve što je od toga odudaralo trebalo eliminirati. Dok su nemilice tlačili oponente sustava i grubo gazili temeljna ljudska i nacionalna prava, slobodu i dostojanstvo svih nesrpskih naroda (poglavito Hrvata), uz posvemašnju medijsku blokadu (u vrijeme koje je bilo čak zabranjeno i slušati strane radio-postaje!), njihova je propaganda ustrajavala na tezi o „ustaškoj emigraciji“ koja je predstavljana kao najveća, smrtna opasnost po „bratstvo-jedinstvo“, „sistem samoupravnog socijalizma“ i državu koju odlikuju „sloboda“, „demokracija“, „samoupravljanje“ i „vladavina naroda“.

Svakako da je razloga za Bušićevo uklanjanje bilo više, ali svakako jedan od presudnih je posve nova koncepcija revolucionarne borbe koja se temeljila na jedinstvu hrvatskog iseljeništva i okupljanju oko platforme nacionalne pomirbe što ju je zagovarao.

Domete i mogućnosti stare hrvatske emigracije jugoslavenski vlastodršci su znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za njihov režim nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost.

No, oni koji su se okupljali oko Bušića i naročito u tadašnjem HNV-u, shvaćani su već kao gorući problem koji se moralo riješiti. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom Bušićevom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu.

Titu i njegovoj kamarili najviše je odgovarala stara slika hrvatske emigracije od koje je u doslovnom smislu riječi napravljen bauk, jer hrvatski iseljenici bili su u cjelini stigmatizirani kao „ustaše“, „teroristi“, „ekstremisti“, „zločinci“ i tako u percepciji najvećeg dijela potpuno neobaviještene zapadno-europske javnosti izjednačeni s ozloglašenim i preko svake mjere oklevetanim Pavelićevim ustašama iz Drugoga svjetskog rata.

Takav pogled na hrvatsku emigraciju (koja je se sastojala uglavnom od ljudi lišenih bilo kakve egzistencije u zemlji pa su mogućnost preživljavanja iz prijeke nužde tražili u inozemstvu, političkih izopćenika i režimu nepoćudnih osoba – da bi ih se odmah po prelasku granice tretiralo kao „državne  neprijatelje“ ili u najmanju ruku „sumnjivce“, dok je država u isto vrijeme ubirala desetke milijuna maraka i dolara od njihovih deviznih doznaka), stvaran je desetljećima i to ne samo u političkim forumima, nego i u historiografiji, publicistici, literaturi, kazališnoj i filmskoj produkciji, medijima i na sve druge načine, uključujući i smišljeno puštanje glasina o „terorizmu ustaške emigracije“.

Posebne operacije Agitpropa, UDB-e, odnosno SDB-a, KOS-a  „JNA“ i drugih institucija zaduženih za osmišljavanje i provođenje specijalnog rata protiv „najveće opasnosti za samoupravni socijalistički sistem i narode Jugoslavije“ oličene u „ustaškoj emigraciji“ bile su samo jedan segment borbe protiv našeg iseljeništva. Posebni odjeli tajnih službi i politička tijela (od republičke do državne razine) bavili su se tom problematikom, pa i operativno – fizičkim likvidacijama onih koji su bili označeni kao najveća opasnost.

Jugoslavenski teroristički režim sredstva nije birao i te su zločine njegove službe obavljale u suradnji s profesionalnim ubojicama i kriminalcima diljem svijeta, poglavito u Zapadnoj hemisferi, s jednim jedinim ciljem: da se po svaku cijenu uguši glas istine o stanju u tadašnjoj državi i položaju nesrpskih naroda i poglavito Hrvata.

Kako bi se kompromitiralo hrvatsko iseljeništvo i u njegovim redovima izazvala pomutnja, komunisti su osmislili i metodu unutarnjeg razbijanja: ubacivanjem doušnika u iseljeničke udruge i organizacije, tiskanjem optužujućih materijala pro-ustaške sadržine (od letaka, poziva na „nasilno rušenje Jugoslavije“ i lažnih „priopćenja“ istog sadržaja, do izrade i distribucije primjeraka-krivotvorina emigrantskih tiskovina u kojima su se zagovarali nasilje i terorizam), a što je potom služilo kao osnova za još žešći progon „hrvatskih ustaša“, kako u zemlji, tako i inozemstvu.

Nije se, dakle, smjelo dopustiti da emigracija okupljena oko Brune Bušića svijetu pokaže demokratsko, uljuđeno i civilizirano lice Hrvata koji dijele iste vrijednosti s demokratskim zapadnim svijetom i traže samo ono što po prirodnim pravima i Božjim i ljudskim zakonima pripada svakom narodu; u percepciji svjetskog javnog mnijenja trebalo je zadržati sliku o hrvatskim emigrantima koji su „ustaše“, „koljači“, „zlikovci“ i „teroristi“ i čiji su jedini ciljevi i metodi djelovanja nasilje i destrukcija.

Neki od najviđenijih hrvatskih disidenata i žrtava režima iz Domovine, intelektualci koji su imali hrabrosti javno izreći istinu i po cijenu života, dali su primjerice, brojne izjave i intervjue za inozemne medije u kojima su progovorili o stvarnosti u kojoj žive Hrvati i drugi građani Jugoslavije.

U tom smislu, vrijedno je spomenuti emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“ – emitirana 2. veljače 1978. godine) koju je upravo Bruno osmislio i uvelike doprinio njezinom prikazivanju. U toj TV emisiji koja je u tadašnjoj Jugoslaviji izazvala uzbunu i ogorčenje vladajućih krugova govorili su: povjesničar dr. Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, filozof Vlado Gotovac, akademik Petar Šegedin, jedan od lidera studentskog pokreta iz razdoblja Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak i odvjetnik i istaknuti intelektualac i domoljub dr. Lav Znidarčić.

U okviru emisije prikazan je i kratki promidžbeni film istog naslova („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) koji je rađen u svrhu promoviranja hrvatske revolucionarne ideje i dijelom je sniman u njemačkom gorju Schwarzwaldu, a dijelom u američkoj državi Ohio. U jednoj sekvenci, među maskiranim osobama koje izvode vježbu s oružjem u rukama, na trenutak se pojavljuje lice Brune Bušića – bez maske. Ova nesmotrenost koštala ga je zabrane ulaska u Njemačku i uzrokovala brojne druge probleme, pa vjerojatno pružila i povod za smaknuće, jer su jugoslavenski komunisti konačno dobili „ključni dokaz“ kako je riječ o „teroristu“ i „legitimnoj“ meti koju je prijeko potrebno „neutralizirati“ zbog „zaštite ustavnog poretka“.

Veliki i neoprostivi „crimen“ Brune Bušića, sastojao se i u njegovom dosljednom, sustavnom i znalačkom seciranju jugoslavenske društvene i političke zbilje, radovima koji su se odnosili na istinu o žrtvama rata i poraća, razbijanju jasenovačkog i drugih srpsko-komunističkih mitova i crnih legendi o Hrvatima kao „genocidnom i zločinačkom narodu“, analizama koje su dokazivale kakav je stvarni položaj hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i opetovanom i otvorenom naglašavanju potrebe rušenja komunističkog sustava kao preduvjetu za ostvarivanje demokratske, slobodne, samostalne i suverene hrvatske države kao jedinom jamstvu dostojanstvenog i slobodnog života naroda kojemu je pripadao.

Komunistička partija (koja je i nakon pada Aleksandra Rankovića nastavila s istim staljinističkim metodama obračuna s „unutarnjim i vanjskim neprijateljem“ – u čemu su prednjačili mnogi od vodećih hrvatskih političara tog vremena: Vladimir Bakarić, Mika Špiljak, Jakov Blažević, Jure Bilić, Josip Vrhovec i drugi), takvog Bušića doživljavala je kao prvorazrednu opasnost, pa je uskoro postao„državni neprijatelj“ o kojemu se raspravljalo na najvišim političkim forumima.

Tito i njegovi poltroni dobro su znali da će jedino fizičkom eliminacijom onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije na novom programu nacionalnog jedinstva i pomirbe.

Bruno Bušić i njegovi najbliži i najpouzdaniji prijatelji i suradnici (Zvonko i Julienne Bušić, Slobodan Vlašić, Petar Matanić, Frane Pešut, Zlatko Markus, Rudolf Arapović, Anđelko Mijatović, Marijan Gabelica i drugi) bili su ona autentična domoljubna struja hrvatske emigracije koja, nažalost, nasuprot sebi nije imala samo jugoslavensku Udbu, nego i žestoke oponente i protivnike iz pojedinih organizacija našeg iseljeništva u kojima su kolo vodili ili stari „pro-ustaški“ kadrovi, ili pak oni koji su zagovarali „treće-jugoslavenski“ put, odnosno, zalagali se za „demokratizaciju Jugoslavije“ i borbu protiv tamošnjeg režima „legalnim i legitimnim, demokratskim sredstvima“.

Ovi potonji, okupljeni oko Jakše Kušana i njegovog lista „Nova Hrvatska“ pravili su veću štetu hrvatskoj revolucionarnoj borbi u emigraciji nego Udba, jer su poput trojanskih konja razarali zdravo tkivo našeg iseljeništva iznutra, a sve pod egidom „mudre“ i „promišljene“ borbe za hrvatske nacionalne ciljeve. Kakva je ta njihova „borba“ bila i koliku je opasnost predstavljala za jugoslavenski komunistički establishment, najbolje svjedoči činjenica da Jakši Kušanu, Gojku Boriću i njihovim suradnicima okupljenim oko „Nove Hrvatske“ nikad nije zaprijetila nikakva opasnost, niti im je tijekom cijelog djelovanja u emigraciji usfalila dlaka s glave, dok su naši istinski revolucionari koje su oni javno napadali i klevetali bili progonjeni i ubijani.

Jedan od najbližih i najvjernijih suradnika Brune Bušića, Rudolf Arapović u jednoj analizi situacije u Jugoslaviji – ali i odnosa u  hrvatskim emigrantskim krugovima, među ostalim kaže:

”Iščekujući skori obračun s komunizmom, hrvatska je politika u emigraciji poslije Drugoga svjetskog rata slijepo slijedila hladnoratovsku kampanju, a u nekim svojim segmentima bila je i privjesak Antiboljševičkoga bloka. Nacionalni ciljevi podvrgnuti su velesvjetskim, odnosno blokovskim interesima. A bilo je i ekstremnih istupa u tom pogledu. Na primjer kada su 1968. godine Jakša Kušan (Nova Hrvatska) i Vinko Nikolić (Hrvatska revija) u jednom apelu pozvali narod da brani Jugoslaviju, a osamdesetih se godina pojavila teza da Hrvatsku treba braniti na rijeci Strumici. (Ta je politika na koncu završila u Sorošovu ‘otvorenomu društvu’).”

Tema vezano za našu emigraciju i unutarnje odnose među akterima koji su u njoj politički djelovali u poraću (pa i 70-ih godina) još uvijek nije osvijetljena u mjeri u kojoj bi povijesne istine radi morala biti, utoliko prije što se posljednjih godina isti oni koji su Bruni Bušiću i prijateljima zabijali nož u leđa, javljaju kao nesporne „veličine“ i predstavljaju jedinim autentičnim borcima za hrvatske ciljeve u redovima naše emigracije. Ova njihova borba za bolju prošlost (koju nastoje dobiti krivotvorenjem činjenica) praćena je i nabacivanjem blata na lik Brune Bušića i osoba iz njegova najbližeg okruženja.

Očito nisu svjesni kako im je trud uzaludan, jer hrvatski narod jako dobro zna, ne od jučer, nego ima već pola stoljeća i više, tko su bili oni koji su se bez ostatka žrtvovali za nacionalnu slobodu i samostalnost. Oni koji su živjeli i umirali za Hrvatsku.

 Kako je Bruno izrastao u najopasnijeg „državnog neprijatelja“

  Pod paskom Udbe Bruno je bio još od gimnazijskih dana, a već s nepunih 16 godina (1955.) je u dva navrata zatvaran (zbog organiziranja tajne organizacije hrvatske inteligencije – „Tiho“).

Već kao trinaestogodišnjak (od 1952. godine) objavljuje pripovijetke, ali u isto vrijeme vrijedno čita najraznovrsniju literaturu, pa tako i onu vezano za povijest ovih prostora, napose i za sve ono što se događalo tijekom i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Tako mu već početkom 50-ih  u ruke dolaze knjige Slučaj Andrije Hebranga (Mila Milatovića) i Diktatura kralja Aleksandra (Svetozara Pribićevića), a pored toga čita ruske i druge klasike i pjesnike i filozofsku literaturu.

S nepunih 17 godina (u proljeće 1956.) skreće pozornost Udbe, kao učenik drugog razreda gimnazije u Imotskom, kada na jednom anketnom testiranju otvoreno iznosi svoje stavove o vjeri, Bogu, režimu u Kraljevini Jugoslaviji – ali i aktualnom, komunističkom, s posebnim osvrtom na gušenje nacionalnih sloboda, pri čemu taj sustav ocjenjuje gorim i pogubnijim nego je bio onaj Karađorđevićevski. Takvi njegovi stavovi i organiziranje proturežimske tajne organizacije hrvatskih intelektualaca („Tiho“) već ga tada svrstava u „državne neprijatelje“ biva izbačen iz gimnazije, slijede progoni i uhićenja njega i suradnika i tako počinje njegov sudbinski određen križni put.

U vrijeme dok je s tada najpoznatijim hrvatskim komunističkim disidentom dr. Franjom Tuđmanom radio u zagrebačkom Institutu za historiju radničkog pokreta (gdje ga je dr. Tuđman zaposlio lipnja 1965. godine), zbog istraživanja poratnih zločina jugoslavenskog režima i radu na utvrđivanju stvarnog broja žrtava te publiciranja tih podataka ali i onih koji se odnose na aktualno stanje u tadašnjoj državi i položaju republika (što je u to vrijeme bilo strogo zabranjeno), ponovno dolazi pod udar režima koji ga osuđuje i zatvara. Od tada je već u najužem popisu najopasnijih „državnih neprijatelja“ i prati se svaki njegov korak.

U nepuna dva mjeseca rada u Institutu za historiju radničkog pokreta napisao je nekoliko zapaženih priloga vezano za gospodarstvo, ratne štete, privrednu reformu itd., a što je tiskano u časopisu „Razlog“. Bušiću su u to vrijeme dostupni mnogi dokumenti koji su za širu javnost tajna, pa se on među ostalim bavi i utvrđivanjem stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata, koristeći pri tomu i povjerljive podatke Savezne komisije za popis žrtava rata  SIV-a iz 1964. godine. Prikupljao je građu za svoj rad na tu temu, a mnoge utvrđene činjenice i podatke kasnije je publicirao u svojim tekstovima. To je bio jedan od uzroka njegova udaljavanja iz Instituta.Nakon što je (9. kolovoza 1965.) uhićen od strane policije i pritvoren zbog onoga što je pisao, obustavljeno je objavljivanje posljednjeg teksta iako je rukopis već bio spreman za tiskanje.

Kao razlog uhićenju, pritvaranju i kasnijoj osudi, navodilo se „čitanje i davanje drugima na čitanje emigrantskog tiska („Mlade Hrvatske“, „Hrvatske revije“), sudjelovanje u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije, “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”.

Prije nego je lišen slobode uhićeni su neki od njegovih bliskih prijatelja (zbog akcije bacanja anti-jugoslavenskih letaka sa zgrada u središtu Zagreba i drugih djela vezano za „protudržavno djelovanje“ i to: Julienne Eden Schultz, Ivan Gabelica, Vice Vu­ko­je­vić, Rudolf Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić).

Istražitelji su detaljno pretresli njegovu podstanarsku sobu, pretražili radni prostor u Institutu, a potom ga strpali u automobil i vozeći se unaokolo po gradu tukli, uz pjevanje „Lijepe naše“. Bilo je to „smekšavanje“ kako bi priznao krivnju i potpisao unaprijed pripremljeno priznanje.

Osuđen je kao peto-optuženi, s Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabelicom, Rudolfom Arapovićem, Zvonimirom Drkulcem i Markom  Barišićem, 25. ožujka 1966. godine, na 10 mjeseci zatvora uvjetno na 2 godine i pušten na slobodu do pravomoćnosti presude.

U međuvremenu dr. Tuđman ga usprkos svemu opet prima na posao u Institut za historiju radničkog pokreta i čak unapređuje u pomoćnog istraživača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke izgradnje. Krajem rujna iste godine presuda postaje pravosnažna, ali je na žalbu Tužiteljstva odbijena mogućnost uvjetne kazne i određeno izvršenje izrečene kazne zatvora. Budući da je već ionako bio opterećen odnosima u Institutu u kojemu su ga pojedinci zbog onoga što se do tada događalo gledali s podozrenjem, on se odlučuje na bijeg u inozemstvo s bliskim prijateljem Rudolfom Arapovićem.

Dr. Tuđman ga nastoji nagovoriti da se vrati – preko kontakata s povjerljivim hrvatskim emigrantima – pa Bruno potaknut time krajem prosinca 1966. godine podnosi zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Zahtjev je usvojen u siječnju 1967. godine, a sud je uzeo u obzir to da se samovoljno vratio iz emigracije, te okolnost da se gotovo cijeli Institut zauzeo za njega, pa mu je zatvorska presuda zamijenjena uvjetnom na godinu dana.

Slijedi razdoblje njegovog intenzivnog novinarskog i publicističkog rada. U svojim tekstovima i analizama i dalje najčešće obrađuje tabu teme (ratne i poratne žrtve, kršenje ljudskih prava, deformacije sustava i sl.), a pisane materijale sličnog sadržaja upućuje i vodećim hrvatskim političarima.

Postaje i redoviti suradnik „Hrvatskog književnog lista“ (kojega u travnju 1968. godine pokreće hrvatski književnik Zlatko Tomičić). Osim toga, tekstove sljedećih godina objavljuje i u drugim tiskovinama (“Republika“, „Telegram“, „Hrvatski tjednik“). Uvijek aktualan, oštar, beskompromisan, ali i odmjeren i argumentiran u kritici, Bušić postaje jedan od najčitanijih novinara mlađeg naraštaja i stječe veliku popularnost, posebice u krugovima hrvatskih intelektualaca i studenata državotvornog opredjeljenja.

I, naravno, sve to ne izmiče budnom oku Udbe.

U vrijeme rađanja Hrvatskog proljeća i štrajka studenata u Zagrebu (studeni/prosinac 1971.), Bušić je vrlo aktivan u pokretu i općenito se smatra da je uvelike doprinio njegovoj masovnosti i popularnosti.

Uhićen je 12. prosinca 1971. godine i optužen za „djelo protiv naroda i države“, budući da je u nizu svojih tekstova „lažno prikazivao stanje u zemlji“ itd., itd.

Kasnije je optužnica dopunjena tobožnjom suradnjom „s ustaškom emigracijom“ (s kojom se Bušić navodno povezao), a presuda mu je formalno izrečena tek u lipnju 1973. godine (osuđen je na dvije godine strogog zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja i istupanja po odsluženju kazne). Na istom procesu sudilo se i dr. Franji Tuđmanu.

Robiju je u teškim i ljudima neprimjerenim uvjetima izdržao u kazamatu Stara Gradiška (gdje je tada bila i većina uglednih aktera Hrvatskog proljeća: Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi).

Nedugo po izlasku iz zatvora, pretučen je u Dubrovniku (6. prosinca 1974., dok se vraćao u stan oko 23,00 sata) na Stradunu, gdje ga je napala skupina od „najmanje 15 mladića“ (kako je naveo u prijavi), poslije čega odlučuje otići ponovno u inozemstvo. Bio je svjestan da ga neće ostaviti na miru i da može očekivati još brutalnije napade, a vjerojatno i likvidaciju. Uz sve to bio je bez plaće, ikakve mogućnosti zaposlenja u dogledno vrijeme, bez stana i osnovnih uvjeta za normalnu egzistenciju.

Uz pomoć franjevaca (Hercegovaca) koji su iz Njemačke došli po njega automobilom i s krivotvorenom putovnicom u džepu, putuje u London gdje traži i dobiva privremeni politički azil. Odmah započinje s novinarskim radom u listu „Nova Hrvatska“, objavljujući niz tekstova u kojima progovara o naravi jugoslavenskog režima i njegovoj tamnoj strani kao i aktualnom političkom trenutku.

Slijedi razlaz s urednikom Jakšom Kušanom i sredinom 1976. godine prestaje pisati za ovaj list. U međuvremenu objavljuje tekstove i u drugim hrvatskim tiskovinama koje su bile vrlo čitane u iseljeništvu („Hrvatska Danica“ i „Hrvatska borba“). Neki od njih objavljeni su tek 1979. godine (poslije Brunine smrti).

Od travnja 1976. često putuje zapadnom Europom (Njemačka, Francuska, Danska, Belgija, Švicarska, Španjolska, Nizozemska), susreće se s brojnim sunarodnjacima, a posredno se uključuje i u akciju zaposjednuća američkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika (sa Zvonkom i Julienne Bušić, Franom Pešutom, Slobodanom Vlašićem i Petrom Matanićem) u rujnu iste godine.

Cilj ove skupine hrvatskih domoljuba bio je upoznati javnost zapadnog svijeta s položajem Hrvata u Jugoslaviji i to je učinjeno na doista originalan način. Tekst Deklaracije Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koji je u obliku letaka bacan iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su u integralnoj verziji i najznačajniji tiskani mediji u SAD-u, pisao je Bruno (a na engleski prevela Julienne Bušić).

Sve završava tragično, jer prigodom nestručnog rukovanja bombom (koju je Zvonko Bušić ostavio u jednom pretincu podzemne željeznice u New Yorku kako bi uvjerio vlasti da misle ozbiljno), nakon pokušaja njezine neutralizacije dolazi do eksplozije kojom prilikom gine jedan američki policajac i trojica bivaju ranjeni pa su Zvonko i Julienne Bušić osuđeni na doživotni zatvor, a ostali sudionici akcije na 30-godišnje kazne robije.

Zanimljivo je da je prije izricanja presude u zapisnik ušla izjava suca vezano za Zvonka Bušića u kojoj je rečeno kako „gospodin Bušić nije terorist ni zločinac“ i da je unatoč primjeni pogrešnih metoda bio vođen plemenitim idealima oslobođenja svoga naroda. Sudac je također izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna i predložio da se prvooptuženog Zvonka Bušića pusti na uvjetnu slobodu nakon odsluženih 10 godina zatvorske kazne, a Julienne poslije 8 godina. Ovaj slučaj bit će upamćen po brojnim zanimljivim detaljima – primjerice, činjenici da su brojni putnici (taoci) iz otetog zrakoplova molili američke vlasti i sud za blažu kaznu otmičarima i nudili se kao svjedoci. Unatoč preporuci suca, Zvonko Bušić ostao je u zatvoru 32 godine, dok je Julienne izdržala 14, nakon čega je puštena na slobodu.

Kratki ovozemaljski život Brune Bušića bio je ispunjen neprestanim radom – kako na istraživačkom, književnom i publicističkom polju, tako i na političkom, vezano ponajprije za organizaciju naše emigracije i osmišljavanje njezina konkretnog djelovanja. Bio je to njegov put i on je hrabro i nepokolebljivo slijedio svoju zvijezdu.

Ostavština Brune Bušića

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji i štovatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoloživog gradiva i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

1. A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)

2.UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)

3.Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977.

Nakon smrti:

Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.

Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)

Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

 Ono što ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

 Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti. I tu bi lekciju konačno trebalo svladati.

 Na ovom mjestu, evo samo jednoga citata iz njegove knjige Hrvatski ustaše i komunisti koji jasno pokazuje njegov stav po pitanju nacionalne pomirbe i čvrste opredijeljenosti za hrvatsko jedinstvo nasuprot svim podjelama kojima smo mi Hrvati po tradiciji skloni. Na samome početku knjige (str. 1.) on kaže:

„Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“

Povratak u Domovinu

Nakon tragične smrti, hrvatski junak i mučenik Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja koji su se okupili usprkos napetom ozračju i uhodama i žbirima koji su sve budno pratili. Po posljednji put okupio je i ujedinio najbolje hrvatske sinove oko svoga odra.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu kojega smo u novijoj povijesti imali, prošao je u tišini i dostojanstveno.

U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba i cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše Cesarića, Trubač sa Siene (posvećenu velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

‘Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

K’o svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Siene!’

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine). Obredu je nazočilo nekoliko tisuća ljudi, uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na njegov kratak ali plodan, ispunjen i iznad svega častan život.

Za zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, Bruno je u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr. Franje Tuđmana posmrtno odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Posebna mu je počast iskazana i tijekom Domovinskog rata u kojemu je elitna 1. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane, ponijela ime „Ante Bruno Bušić“. S njegovim likom i imenom na insignijama i zastavama, hrabri bojovnici Herceg-Bosne branili su i obranili svoj narod od zatiranja i omogućili mu da na svojim povijesnim prostorima ostane i preživi.

Zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput Brune Bušića. Drhtali su od svake njegove izgovorene ili napisane riječi. I unaprijed su bili gubitnici, iz sasvim jednostavnog razloga: istinu nije moguće ubiti. Ona kad-tad izađe na svjetlo dana.

Žižak slobode što su ga stoljećima s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali, održavali na životu naših kraljevi i kneževi, Zrinski i Frankopani, Otac domovine, Stjepan i Antun Radić, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, A.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali. Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dok budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

Jesmo li se barem simbolično odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika? Oni su nas svojom žrtvom obvezali da nastavimo i ostvarimo san koji su sanjali.

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu, jer tek ako smo svjesni svojih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na uštrb svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili barem otkriti istinu  o svemu što se događalo? Ne dugujemo li to onima koji su svoje živote žrtvovali za nas i našu budućnost?

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo oplakivati svoju sudbinu.

Između ropstva i smrti, Bruno je izabrao smrt – jer nije htio savijati glavu ni pred kim osim pred Bogom svemogućim.

On, naš trubač sa Siene, podsjeća nas i danas kako je Domovina svetinja i zove na jedinstvo u slozi i ljubavi.

Čujemo li ga, braćo Hrvati?