18. rujna 1946. Blaženi Alojzije Stepinac – uhićen od komunističke vlasti u vrijeme kad se spremao služiti Svetu misu

Tako je komunistička vlast pokazala još jednom svoje zločinačko lice uhićenjem biskupa i mirotvorca, pomagača siromašnih i nevoljnih te budućeg sveca sveopće Crkve.

Izjava nadbiskupa Alojzija Stepinca, očitovana i vlastoručno potpisana u tijeku istražnog postupka, u Zagrebu, 20. rujna 1946.:

Moje hapšenje i zatvor i istražni postupak ima pripremiti očigledno materijal za sud protiv mene. Danas je u cijelom kulturnom svijetu omraženo direktno napadati Crkvu i vjeru. Zato se tamo, gdje se hoće nešto poduzeti protiv predstavnika Crkve mora naći politička podloga, što je protiv mene nađeno u ovoj formi.

Ni po Božjem, ni po naravnom, ni po internacionalnom pravu nijedan ispravan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira, kad bi pregledao cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili.

Moja je krivnja sto posto u tome, što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma koji jedini vlada u ovoj zemlji, a zašto nisam mogao reći amen na sve što se radilo, evo razloga: nama se govorilo da je zagarantirana sloboda vjeroispovijesti u sadašnjem poretku.

Međutim konstatiram:

1) Da je od početka Narodno-oslobodilačke borbe pa do sada ubijeno između 260-270 katoličkih svećenika, od kojih ogromna većina ne bi nikada  bila zvana ni na odgovornost  u drugim  zemljama, a kamoli ubijena.

2) Ubijeno je kojih desetak časnih sestara, čega se ne sjećam nikada u povijesti naše zemlje.

3) Uništene su sve katoličke škole osim možda jedne gimnazije.

4) Uništene su naše tiskare.

5) Uništena  je naša štampa.

6) Oduzeti su brojni katolički zavodi.

7) Onemogućena su naša sirotišta pod vodstvom časnih sestara.

8) Uništen je naš Caritas, valjda zato što je spasio i hiljade partizanske djece za vrijeme rata.

9) Uništeno je naše društvo Sv. Jeronim, najjača pučka kulturna institucija na Balkanu i najomiljenija srcu našeg puka.

10) Stavljena su u najteže situacije ono par sjemeništa što je ostalo, jer im je oduzeta sva imovina od koje su se uzdržavala, a zna se da su u tim sjemeništima bila školovana djeca našeg siromašnog puka.

11) Veliki dio crkvene imovine oduzet je nasilno bez ikakvog sporazuma sa katoličkom crkvom.

12) Praktički je vrlo oteščan vjeronauk u nižim školama, a u višim je naprosto izbačen, protiv ogromne većine stanovnika naše zemlje.

13) Uveden je nasilno civilni brak protiv svih tradicija našeg puka koji s bolnim srcem mora da ide u civilne urede da izvrši svoju formalnost.

14) Već su iz nekih bolnica izbačene časne sestre ili im je onemogućen rad, makar su ih svi bolesnici od srca voljeli i svi savjesni liječnici duboko cijenili.

15) Tužio mi se jedan biskup da su na njegovu području već otete zgrade katoličkih redovnika ili redovnica.

16) Tužio mi se drugi biskup da su mu još danas neke crkve preorene u magazine. Možda se već naknadnim protestima uspjelo to očistiti.

17) Nijedan katolički svećenik ili biskup nije siguran ni po danu ni noći za svoju slobodu, a čak i za svoj život, što sam imao prilike sam iskusiti.

Mogao bih dalje nabrajati, ali sve u svemu sloboda je savjesti samo jedna velika iluzija i pijesak u oči neupućenima. Ona je praktično jednaka nuli, jer je to samo provizorij dok se mladež ne odgoji za iste. A to se čini svim sredstvima, tvrdeći u školskim knjigama da Krist, koji je za nas Bog, nije nikada uopće postojao, da je Majka Božja, koja je za nas jedan od najsvetijih pojmova, obična djevojka s ulice, da ne kažem bludnica; da je čovjek od majmuna itd, i jao onim nastavnicima koji bi se usudili prigovoriti.

Ja neću govoriti o klanjima koja se stalno nama imputiraju, ali bi bilo mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana. Zato, sve promislivši, smatram i odlučujem, ukoliko budem izveden pred sud:

1) Da se neću, osim načelne izjave, nijednom riječju braniti;

2) Da odbijam branitelja na sudu i

3) Da neću apelirati protiv osude, jer je opće poznata stvar da sud često izvodi naloge koje mu dostavi stanovita organizacija.

Konačno da završim. Ako je današnjim vlastima iskreno do sređenja prilika u našoj zemlji, onda evo jedina puta do toga. Država imade svoje redovite diplomatske odnose sa Sv. Stolicom.

Neka dakle s njom kao s jedinim kompetentnim faktorom povede otvoreno i muški i pošteno pregovore. Sv. Stolica, odnosno katolička Crkva, ne pozna diktata, ali pozna poštene i iskrene sporazume. Bez toga sve drugo neće koristiti ništa. Mogu biti ja osuđen, što me malo dira.

Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti poubijani još toliki svećenici ili vjernici, stvari se neće popraviti, nego samo pogoršati i dovesti sasvim sigurno do potpunog rasula. Da ne govorim o bezbrojnim poukama povijesti, ogromna je pouka Hitler kojoj smo živi svjedoci.

Više od jednog decenija vodio je nečuvenu borbu protiv katoličke Crkve, i znamo kakav je rezultat: Crkva danas slobodno diše i radi u Njemačkoj. Zato velim, ako mi nećete dati pravo vi u ovome što navodim, dat će mi povijest, i kao što su svi nebrojeni Hitlerovi procesi protiv katoličke Crkve poslužili na njezino dobro, tako će sasvim sigurno u zadnjoj liniji biti i s ovim.

Iza katoličke Crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen, o kojem je pisano: Tko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga. [134] Ja sam iznio ukratko svoje misli za ispravno rješenja ovog problema.

[134] Usp. Mt 21, 44.

Izvor: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 3, Dokumenti II, (1944. –1998.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 370-372.