O čemu se nekoć govorilo u Ljubuškom…

 

… Svjetina ko svjetina. U svojoj obijesti ni sama ne zna što radi. Nikad joj nije pravo ko kantinu djetetu. Hoće bolje, pa jedva gore. Od kad je udrila u svijet nekakva uzočasna nova moda, svijet se unesrećio do zla jada. Kome je prije bilo dosta na dan - da živi bon-bonile ko bubreg u loju-pola groša troška, danas mu nije (dosta) ni pet, ni šest groša. Ja ne znam šta je ovo, ni kako li je ovo. S dana u dan sve to teže i sve grđe. Para ti pusta bježi iz ruku ko riba. Razmijeni sad forintu, kolik do čas nema od nje ni zaburmutiti. Pa hajde ga živi! Blagoslova nestalo u svačemu, pa i parama. Sigurno je ukleta današnja para, zato što se je svijet već na vas mah iskvario. Nije jadni novac kriv, nego mi koji njime ne znamo upravljati. Novac je i danas ko su i ostali novci prije bili. Nego mi smo svemu stožina, dok nemamo kolik uncu pameti, te izdajemo za nekakve male trice grdosiju novaca, a kad tamo sve same beskorisne stvari. Haj bacimo sada te naklapalice čemu nije moguće stati na kraj, pa da ti kažem što si možda prije gdje god od koga čuo:

Nije moguće da ti je nije ko kazivo, kako i sada negdje pod zemljom imadu nekakve pukotine kroz koje se može ići dva čela hoda. A odasvud: ozgor, ozdol, sa svih strana pokožene su volunjskim kožama. Unutra imadu tri badnja puna puncata, ko zataknuta, da ih nije niko-koliko je taknuti-kreno. Jedan je napunjen žitom, drugi suhim mesom, a treći samim zlatnicima. Pa će doći vakat da će ovaj badanj žita više valjati nego ova druga dva badnja! Ali do vraga, što će nam i to. Ako nemamo blagoslova ni u čemu drugomu, nećemo imati ni u bogatstvu…

 

 

(Kršni zavičaj/Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 1898.)