Heroj Oluje: Da me tata vidio u uniformi hrvatskog vojnika, živio bi 100 godina…
- Napisao/la Ljubuški IKS Portal
- Objavljeno u Otrgnuto od zaborava
- Ispis
- Pošalji e-mail
Taman smo se krajem srpnja vratili iz akcije Ljeto 95, u kojoj je pao “Kineski zid”, čvrsta neprijateljska obrana koju smo brzinski odradili. Osvojili smo 47 bunkera u 50 minuta! Imali smo jednog poginulog i devet ranjenih. Vratili smo se u Seline kraj Starigrada, gdje je bila stacionirana protuoklopna bitnica.
Dobili smo izvještaj da se kreće u akciju Oluja i bio sam uzbuđen, ali ne pretjerano jer su se akcije znale najavljivati pa od njih odustajati.
Zato nisam bio potpuno euforičan, ali bila je to akcija koja se dugo čekala i za koju smo bili potpuno spremni. Sjećam se da sam donio kući svoje stvari 30. srpnja, vratio se u stacionar i nakon toga bio pet dana u pripravnosti, bez svlačenja uniforme. Tako smo i spavali. Napad je počeo 4. kolovoza u pet sati ujutro. Tek tad je adrenalin prokolao žilama, govori Damir Kovač (45), danas veteran Hrvatske vojske iz 84. gardijske bojne Termiti, koji živi u Posedarju kraj Zadra .
Odatle je podrijetlom, iako je mnogo godina živio u Zagrebu. Tamo je dočekao i rat.
Bio je maloljetan, u Hrvatsku vojsku se prijavio sa 17 godina.
– Nabavio sam novac za kartu i vlakom došao u Sisak kako bih se prijavio. Odbili su me. Nisam imao novca za povratak kući, ali mi je kondukter rekao da samo sjednem. Nakon toga sam se prijavio u HOS, tamo su me uzeli bez problema. Da sam znao, mogao sam uštedjeti za kartu. Majka je mislila da sam u Narodnoj zaštiti. Tek kad sam obukao uniformu, shvatila je. Otac mi je umro 1990. godine, a da me vidio u uniformi Hrvatske vojske, živio bi još sto godina – kaže Kovač,donosi 24sata.hr.
U akciji Oluja ranjen je minom za koju kaže da ubija u 98 posto slučajeva.
Živi s najmanje 70 gelera u tijelu.
– S dvojicom suboraca bio sam na raketi za navođenje, a na položaju iznad Malog Alana gledali smo na Tulove grede. Moja posada je raznijela srpski neprijateljski rov na Tulovim gredama. Osjećali smo se super i krenuli smo naprijed. Hodali smo u razmaku od 50 metara da nas granata sve ne pokosi. Nismo znali da je to akcija koja će riješiti rat, jer puno se puta spremala pa odgađala. Ivica Arbanas, zapovjednik postrojbe, navodio nas je kuda da prođemo s Tulovih greda – svjedoči Kovač.
Dvojica suboraca ispred njega su prošla, a on je zapeo na protupješačku poteznu minu Prom 1.(Promovku)
Kaže da su ga u kolicima vozili na slavlje u Zadru povodom pobjede, ali da mu to nije bilo “to” kad nisi na svojim nogama.
