Tito je i prije početka sudskog postupka tražio odmah smrtne kazne za preživjele uhvaćene pripadnike Bugojanske skupine

Te je godine, 20. lipnja, u bivšu državu ušla hrvatska paravojna skupina koja je danas poznata pod nazivom Bugojanska skupina. Njezin je cilj bio pokrenuti pobunu i srušiti Jugoslaviju. Organizirala ju je tajna hrvatska emigrantska organizacija – Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) – koja je osnovana 1961. u Australiji, ali je djelovala i u Europi i SAD-u. Glavni cilj bio joj je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije. Upad te skupine dogodio se nakon gušenja Hrvatskog proljeća, jer je HRB vjerovao da je to baš pravo vrijeme za dizanje oružanog ustanka. HRB je sve organizirao, od ljudstva do oružja i novca. Ljudstvo i novac većinom su nađeni u Australiji, a oružje je bilo iz Njemačke. Odlučeno je da se najprije pošalje inicijalna skupina kojoj je zadatak bio pokrenuti ustanak u južnoj Hrvatskoj, Lici i Hercegovini. Skupina se pripremala u kampu u Austriji, a onda se spomenutog 20. lipnja u Jugoslaviju prebacila preko Dravograda. Trebala je doći na planinu Radušu u BiH, koja je činila tromeđu Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Operaciju su nazvali „Feniks“.

Skupina, međutim, nije uspjela postići krajnji cilj – dizanje ustanka, a i nije uspjela u cijelosti doći do Raduše. Istina, zbog njezinih 19 članova jugoslavenski je vrh angažirao čak oko 30.000 pripadnika milicije, JNA i Teritorijalne obrane, koji su mjesec dana bili pod punom ratnom spremom. Prvi sukob dogodio se 25. lipnja, a jugoslavenske snage željele su pod svaku cijenu što prije uništiti skupinu, što im je i uspjelo, najviše uz pomoć doušnika i tajne policije. Pokrenuta je bjesomučna potraga za njima po Hrvatskoj i BiH, koja je završila tek 24. srpnja 1972. godine.

Jedanaest članova poginulo je u borbama, četvorica su zarobljena i likvidirana bez suđenja, a četvorici je suđeno na Vojnom sudu u Sarajevu, na kojemu su 21. prosinca 1972. osuđeni na smrt. Trojica su strijeljana 17. ožujka 1973., a Ludvigu Pavloviću smrtna je kazna pretvorena u 20 godina robije koju je izdržao do kraja. No ubijen je pod sumnjivim okolnostima na početku Domovinskog rata. Sva četvorica zvjerski su mučena, a za trojicu strijeljanih do danas se ne zna gdje su pokopana. Pojavile su se špekulacije da su nakon strijeljanja pokopani u krugu bivše vojarne na Trebeviću, iznad Sarajeva, na današnjoj granici Federacije BiH i Republike Srpske. Štoviše, 2009. otkriven je policijski zapisnik iz kojeg se vidi da je jedan od uhvaćenih članova skupine držan u zatvoru sve do 1978. i tek tada je pogubljen. Nađen je njegov grob, pa bi se DNK analizom trebalo utvrditi o kome je točno riječ. S druge strane, jugoslavenske snage, prema službenim podacima, imale su 13 ubijenih i nekoliko desetaka ranjenih, što govori o žestini sukoba.

Titov šef kabineta Marko Vrhunec zapisao je kasnije u svojim sjećanjima da je jugoslavenski vođa informaciju o upadu skupine dobio 18. srpnja, što se čini nelogičnim jer je dotad već gotovo mjesec dana trajala hajka za njima po Jugoslaviji, a kako ćemo poslije vidjeti, Tito je dotad već poduzeo radikalne poteze. Vrhunec dalje piše: „Kad je koji dan kasnije iz obavještajnih izvora stigla vijest da su Talijani kod Udina zarobili helikopter koji je navodno trebao s Brijuna oteti Tita, u kući su pojačane sigurnosne mjere. Na Brijunima, gdje je Tito ostao unatoč preporukama da ode u Beograd, pojačane su straže, a morem su patrolirale jedinice ratne mornarice. U nekoliko navrata presrele su čamce sa strancima, ali uvijek su to bili turisti, a ne diverzanti… Pojačane sigurnosne mjere umalo je glavom platio Koča Popović, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. On je, unatoč zabrani, u večernjim satima u punoj ronilačkoj opremi lovio ribu nedaleko od obale Velikog Brijuna. Kad se na poziv stražara nije odazvao – nije ga čuo – ovaj je ispalio metak, ali je, srećom, promašio. Koča Popović i njegova supruga Lepa sljedećeg su se dana osobno zahvalili stražaru.“

Koliko je situacija bila iznenađujuća, napeta i opasna za režim, dovoljno govori podatak da je Tito prvi put primijenio svoje široke ustavne ovlasti koje je dobio nakon ustavnih promjena 1963. godine. To je čak u tom tonu zabilježeno i u tajnim dokumentima Predsjedništva SFRJ: „Nakon ustavnih promjena iz 1963. god ovo je prvi put što Predsjednik Republike koristi ovakva svoja ustavna ovlaštenja, što samo po sebi već dovoljno govori“. Tito je, naime, donio posebnu Direktivu o kojoj se najprije razgovaralo 12. srpnja 1972. na zajedničkoj sjednici Predsjedništva SRJ i Predsjedništva SKJ na Brijunima. Uvodno izlaganje podnio je Tito.

Odluku o donošenju Direktive i njezinu osnovnu zamisao priopćio je na 2. sjednici Savjeta Predsjedništva SFRJ za poslove državne sigurnosti 13. srpnja 1972., također na Brijunima, koju je Savjet podržao i dalje razradio. Dakako, raspravljalo se o diverzantsko-terorističkoj djelatnosti protiv SFRJ. Tito je kao predsjednik Republike i vrhovni komandant Oružanih snaga SFRJ 21. srpnja 1972. izdao Direktivu kojom su utvrđeni novi elementi pripremnih mjera za obranu zemlje od djelovanja i metoda specijalnog rata. Uz Direktivu je išlo i Pismo druga Tita i Izvršnog biroa Predsjedništva SFRJ.

Nešto o Direktivi može se zaključiti iz izvješća o njezinu provođenju koji je sastavila Komisija za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ u rujnu 1973. godine: „Polazeći od ocjena da je naša zemlja izložena djelovanjima reakcionarnih, kontrarevolucionarnih i drugih antisamoupravnih snaga, čija je djelatnost sračunata na rušenje ustavnog poretka ili ugrožavanja suvereniteta i nezavisnosti SFRJ, kao i da su događaji koji su uslijedili s ubacivanjem u zemlju terorističke oružane grupe pokazali da naš državni i društveni mehanizam još nije u zadovoljavajućoj mjeri osposobljen da se efikasnije suprotstavi eskalaciji djelatnosti vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, Direktiva usmjerava aktivnost cjelokupnog državnog i društvenog organizma u pravcu organiziranja i poduzimanja određenih mjera za suprotstavljanje svim vidovima i nosiocima kontrarevolucionarne i druge neprijateljske djelatnosti usmjerene protiv Ustavom utvrđenog poretka.“

Predsjedništvo SFRJ na svojoj je 13. sjednici, održanoj 19. rujna 1972., raspravljalo o novonastaloj situaciji. Usvojen je zaključak o daljnjem postupanju državnih tijela, a na početku je odmah dana kvalifikacija: „Reakcionarne snage u pojedinim zemljama već duže vremena pokušavaju da, u sprezi sa neprijateljskom emigracijom i unutrašnjim neprijateljem, nanesu našoj zemlji teškoće na unutrašnjem i međunarodnom planu i da postignu krajnje ciljeve u podrivanju i rušenju ustavnog poretka SFRJ. Pored već ranije izvedenih diverzantskih akcija u zemlji i inozemstvu, ubacivanje u zemlju diverzantsko-terorističke grupe krajem lipnja 1972. godine, pokazuje da je nastupila nova faza u provođenju planova i namjera spomenutih snaga protiv naše zemlje. Ubacivanje diverzantsko-terorističke grupe i postojeći planovi za gerilska djelovanja nekih blokovskih vojnih grupacija, pokazuju da se u specijalnim djelovanjima i prema našoj zemlji pored obavještajno-subverzivne i psihološko-propagandne, nastoji primijeniti još jedna komponenta specijalnih djelovanja – gerilska djelovanja. U to se uklapaju i zadaci koji su bili postavljeni ubačenoj terorističkoj grupi da stvori uvjete za ubacivanje novih grupa, da se omasovi sa pristalicama na terenu i organizira gerilski rat širih razmjera. Način ponašanja te grupe i njezina obučenost, naoružanje, kretanje po terenu i druge aktivnosti koje je vršila, pokazuju da je grupa bila pripremljena upravo po pravilima za takvo gerilsko ratovanje. Program djelatnosti i proglas sa pozivom na borbu i pružanje ‘pasivnog otpora’ i na druge vrste akcija, ukazuje na to da su iza priprema stajali stručnjaci za specijalna djelovanja.“

Na sjednici su sekretar Savjeta za poslove državne sigurnosti Ivan Mišković, savezni sekretar za unutrašnje poslove Luka Banović i savezni sekretar za vanjske poslove Mirko Tepavac izvijestili o primjeni Titove Direktive. Nakon njihova izlaganja, Tito je jasno dao na znanje što očekuje od sudskog postupka koji će se voditi protiv uhvaćenih članova grupe: „Ja bih htio ovdje sada jednu stvar postaviti, a to je pitanje suđenja nekima koje smo uhvatili iz grupe devetnaestorice. Sada je najbolje vrijeme, da ih stavimo pred sud, trojicu, koliko ih tamo ima ne znam, da bi se mnoge stvari u inozemstvu malo drugačije razumjele. Jer, sada nam se sa raznih strana imputira da smo to sami organizirali, da su to vrlo mračne stvari naše Udbe, i da se te stvari napuhavaju. Htio bih predložiti ovdje da se složimo s tim da se odmah pokrene sudski postupak za one koji su uhvaćeni. Oni koji su mrtvi su mrtvi, a onima koji su ostali živi, njima ćemo suditi kako treba i zna se kakav treba biti rezultat toga.“

Iako to nije tako rekao, vrlo je lako iz tih riječi zaključiti da je Tito očito i prije početka sudskog procesa za njih tražio isključivo smrtne kazne. Tita su, dakako, podržali ostali drugovi. Hamdija Pozderac: „Podržao bih inicijativu druga Predsjednika da se uhvaćenim teroristima organizira, što je moguće prije, suđenje. Jer, sigurno je da bi u ovoj situaciji suđenje doprinijelo jačanju svih aktivnosti koje imamo, i na unutrašnjem i na međunarodnom planu, u osiguranju integriteta naše zemlje.“

Đuro Kladarin: „Ja se također pridružujem prijedlogu druga Tita, da se otvori suđenje uhvaćenim teroristima, smatrajući da će dati odgovarajuće političke rezultate, jer će se u tijeku suđenja uhvaćenim teroristima moći prezentirati našoj i međunarodnoj javnosti sva ona politika koja je stajala iza njih, kao i njih samih sa čvrstom argumentacijom.“

Ilija Rajačić: „Ovo oko suđenja, pošto nemamo – barem ja nisam iz ovih informacija dobio nikakvu predodžbu – o koliko se ljudi radi, kakvi su, kakva sve dokumentacija ima i isto tako mislim da bi dobro bilo i korisno ukoliko bi se moglo organizirati suđenje. Međutim, čini mi se da bi bilo veoma dobro da se stvarno procijeni što se može dobiti. Da vidimo sve te činjenice, odnosno ne mi ovdje, nego oni koji su nadležni da procijene što se može dobiti, kolika je snaga tih argumenata, odnosno tko su ti kojima se sudi. Ako su to neki periferni, treba dobro procijeniti što imamo i mislim, pošto imamo sada tih iskustava u ovim suđenjima, čini mi se da bi onda trebalo vjerojatno suđenje izvesti na takav način koji će potpomognuti razjašnjavanju izvjesnih stvari, i na kraju krajeva postizanje određenih političkih ciljeva. Tako sam shvatio prijedlog druga Predsjednika.“

Ali na jednu važnu „sitnicu“ upozorio ih je Lazar Koliševski: „Prvi put čujem na ovoj sjednici da ima i živih. Nisam bio o tome informiran. Ali, javnost je, a ja sam, eto, dio te javnosti, obaviještena da su likvidirani svi i data su pojedinačno sva imena ubijenih terorista i naših Oružanih snaga i Teritorijalne obrane. Ne znam kako će sada izgledati da sebe demantiramo, da kažemo da je ipak bilo i živih uhvaćenih. Mislim da je o tome trebalo razmisliti onda kad se davalo priopćenje za našu javnost.“

Odgovorio mu je Pozderac: „Htio bih odgovoriti na pitanje koje je drug Koliševski postavio – kako će se sada suditi ljudima, kada je javljeno da su svi poginuli? U saopćenju je samo rečeno da je grupa likvidirana i tko je u grupi, a nije rečeno tko je ubijen, a tko je živ uhvaćen.“

I na kraju je poentirao Jakov Blažević: „Maloprije je drug Tito govorio o toj ubačenoj ustaškoterorističkoj grupi. Mi uvijek govorimo o likvidaciji i uništenju. Potpuno razumijem motive i razloge na kojima drug Tito inzistira da se zna da ima i živih i da će za svoje zločine odgovarati pred našim sudovima. Nekako bi trebalo otškrinuti vrata ovoj činjenici, da ljudi vide da ima i živih, naime da su kao grupa likvidirani, da ima i mrtvih i živih, da će odgovarati pred našim sudovima.“

Vrhunec je u svojim sjećanjima naveo i kako je Tito osobno doživio upad Bugojanske skupine: „Upad ustaške terorističke skupine jako je uznemirio i zaposlio političko vodstvo, pa i samog Tita. Bila je to potvrda njegovih bojazni da destabilizacija političkih i gospodarskih prilika u zemlji može dovesti do težih posljedica, pa i do intervencije izvana. Likvidacija skupine donijela je zato prilično olakšanje, pogotovu što se pokazalo da u zemlji nije naišla ni na kakvu podršku. Zarobljeni teroristi, članovi ustaških emigrantskih organizacija, priznali su da su se za upad pripremali i uvježbavali na poligonima u Australiji i da je cijela akcija bila ondje organizirana.“

Članovi Bugojanske skupine:

1. Ambrozije Andrić, r. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići kod Omiša;

2. Adolf Andrić, r. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši kod Gornjeg Vakufa;

3. Pavao Vegar, r. 10. 11. 1939. u Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići kod Omiša;

4. Ilija Glavaš, r. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

5. Đuro Horvat, r. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.;

6. Vejsil Keškić, r. 25. 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.;

7. Viktor Kancijanić (Kocijančić), r. 15. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. kod Raduše;

8. Petar Bakula, r. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

9. Ludvig Pavlović, r. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. 9. 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislav Grada i Posušja;

10. Mirko Vlasnović, r. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.;

11. Ilija Lovrić, r. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo 1. 7. 1972. u blizini Varvara;

12. Filip Bešlić, r. 16. 3. 1936. u Rastovači pokraj Prozora, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

13. Stipe Ljubas, r. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

14. Vlado Miletić, r. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. kod sela Pribić kraj Livna;

15. Vinko Knez, r. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. kod Han Ploča, iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

16. Ivan Prlić, r. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. i zacijelo kasnije likvidiran;

17. Nikola Antunac, r. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. kod Han Ploča, iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

18. Vilim Eršek, r. 20. 10. 1939. u Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. kod sela Rumboci;

19. Vidak Buntić, r. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao se 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;