Otrgnuto od zaborava - Priča o fra Lovri Šitoviću iz Ljubuškog, čovjeku intelekta, vjere i jezika

Perom, jedinim jačim oružjem od turske i austrijske sablje, prozborili su fra Filip Grabovac Cvitom razgovora i fra Andrija Kačić Miošić Razgovorom ugodnim u Dalmaciji, te Antun Matija Relković Satirom u Slavoniji. U Bosni i Hercegovini istaknuto je djelovanje Tome Babića, Jerolima Filipovića i Filipa Lastrića. Svi su bili franjevci. Književna djela uglavnom su teološkog sadržaja, pisana su jezikom pučanstva, ikavskog, ijekavskog ili miješanog oblika. Susrećemo dva pisma: bosančicu i latinicu. U 18. stoljeću prevladala je latinica. Jednog franjevca, koji je svoj jezik nazvao hrvatskim, pjesnika koji je prvi propjevao narodu dragim desetercem, vrijedi posebno istaknuti. On je dijete ljubuškog kraja – fra Lovro Šitović ili, kako se često potpisivao, Laurentius de Gliubuschi.

 

 

Fra Lovro je rođen 1682. godine u Ljubuškom u Hercegovini, koja je u to doba bila pod vladavinom Osmanlijskog Carstva. Rođen je u muslimanskoj obitelji i ime mu je bilo Hasan. Sve do 1690. dječak je živio u Ljubuškom. Tad je vrgorački harambaša Šimun Talajić zarobio Hasanova oca, koji ga je zamolio da mu poštedi život, a on će mu dati otkupninu. U međuvremenu, mali Hasan će živjeti kao talac u Šimunovoj kući. Tamo je Hasan naučio čitati i pisati, te se u mnogočemu nije razlikovao od ostale kršćanske djece u Vrgorcu. Njegov otac prikupio je otkupninu i po dogovoru radosno odveo sina kući. To je i za Hasana trebao biti sretan doživljaj, ali se u njegovu srcu rodila ljubav prema načinu života kod harambaše Talajića. U njegovoj rodnoj kući sve je bilo drukčije i to nije mogao prihvatiti. Nakon dugog razmišljanja što mu je činiti, skovao je plan koji nije smio reći ni ocu ni majci. Jednoga je dana uzeo mijeh za vodu i krenuo prema rijeci Trebižat. Na obali je svukao odjeću, stavio je u mijeh i preplivao rijeku. Nastavio je dalje preko polja – iz Turskog carstva prešao je u Mletačku republiku. Stigao je u Vrgorac, kod harambaše Talajića, koji ga je u dogovoru sa župnikom odveo u zaostroški samostan, kojem je Vrgorac kao župa pripadao. Gvardijan fra Toma Radatović povjerio je Hasana fra Iliji Mamiću, koji ga je poučavao kršćanskim istinama. Kad je fra Ilija smatrao da je dovoljno poučen, preporučio je gvardijanu da ga krsti, jer je dječak to želio. Tako je 2. veljače 1699. u 17. godini kršten imenom Stipan. Bio je uzorna vladanja i učenja te je primljen u novicijat (godinu kušnje) kako bi pobliže upoznao franjevački način života. U Našicama je obukao franjevački habit i uzeo ime fra Lovro. Poslije novicijata i položenih zavjeta studirao je filozofiju i teologiju. Više nauke završio je u Italiji, u Bologni. Za svećenika je zaređen 1707. godine. Provincijski kapitul u Našicama imenovao je fra Lovru profesorom filozofije u Makarskoj. 

 

Povjerena mu je također i služba odgojitelja mladića koji su se pripremali na redovnički život. Vrlo je ozbiljno prihvatio svoju službu. Uvidio je da nije nimalo lako ni praktično učiti djecu latinskom jeziku služeći se gramatikom isključivo na talijanskom. Zato je sam priredio latinsko – hrvatsku gramatiku. Na kapitulu je fra Lovri potvrđena služba profesora filozofije u Makarskoj. Četiri godine kasnije imenovan je profesorom teologije na franjevačkom učilištu u Šibeniku. No, ni tu nije ostao dugo, jer je splitski nadbiskup Cupilli zamolio upravu Provincije da fra Lovro bude profesor na filozofskom i teološkom učilištu u Splitu. Budući da su se za njega toliki otimali, očito je bio odličan predavač! U pismu upućenu franjevačkom provincijalu splitski nadbiskup hvali Šitovićev pedagoški rad. Ističe kako je splitsko sjemenište posvećeno primjerom i riječju učitelja iz Ljubuškog. Godine 1718. fra Lovro u nadbiskupskom sjemeništu predaje filozofiju. Kapitul na Visovcu odlučio je da Šitović postane lector sexenalis. Imenovan je za ispitivača (onih koji se natječu za profesora filozofije), a 1724. ponovo odlazi u Makarsku. Po kanonskim i redovničkim propisima, kao sinu muslimanskih roditelja, Šitoviću nije bilo dopušteno obnašati više službe franjevačkog reda. Zbog toga su provincijal i kustos uputili zamolbu Svetom Ocu da oslobodi fra Lovru od tih zapreka, jer je kao lektor filozofije, uzoran redovnik i propovjednik zaslužio biti promaknut na više časti reda. Papa Inocent XIII. Udovoljio je molbi i ovlastio provincijski definitorij da fra Lovru može postavljati na sve službe osim generalata. Nedugo potom, Šitović je imenovan starješinom franjevačke kuće u Splitu. To je ustvari bio hospicij na Dobromu, koji se nalazio u unajmljenoj kući. Svojim ugledom i spretnošću fra Lovro je uspio nagovoriti splitskog sindika Petra Mačukata da na dražbi za 4500 lira kupi franjevcima kućicu i vrt s bunarom. Bio je to začetak današnjeg samostana franjevaca na Dobrome.

 

 

Već je spomenuto da je fra Lovro bio iznimno cijenjen i priznat profesor i odgajatelj. Međutim, on je bio i veliki propovjednik. Nadbiskup Cupilli mu je povjerio da tri puta održi korizmene propovijedi u splitskoj katedrali. Sveukupno njegovo propovijedanje nije bilo samo plod govorničke sposobnosti i poznavanja filozofije i teologije, nego prvenstveno bio je to plod njegova duhovnog života, molitve i pokore, odnosno potpunog predanja Bogu. Fra Lovrin uzorni redovnički život i djelovanje nisu mogli ostati nezapaženima. Osim spomenutog nadbiskupa Cupillija, vrlo je važno svjedočenje fra Lovrina suvremenika fra Nikole Gojaka. Izrazi insigni, zatim koga žali sva kolika Dalmacijavrlo su jaki i dovoljno govore. U fra Nikolinu zapisu nisu samo šturi podaci o jednom fratru, koji je bio učen, nego je u prvom planu njegov sveti redovnički život.

 

O fra Lovrinim propovijedima također imamo zapise njegovih suvremenika. Bio je vrlo tražen propovjednik, posebno u korizmeno vrijeme. Iz tih nekoliko zapisa može se zaključiti da je bio izvanredan navjestitelj Božje riječi. Fra Lovro je tri puta propovijedao u Šibeniku, što je bila iznimna čast. Koliko je bio predan svojemu pozivu, govori i činjenica da ga je smrt zatekla «na radnom mjestu», u korizmi 1729.

 

 

Fra Lovro Šitović jedan je iz kruga franjevačkih književnika u Dalmaciji i Bosni koji su prije pojave Cvita razgovora Filipa Grabovca i Razgovora ugodnog Andrije Kačića Miošića stvarali djela nabožne tematike s poučno – odgojnom funkcijom. Ono po čemu se fra Lovro ističe među suvremenicima jest njegova latinsko–hrvatska gramatika, zatim Pisna od pakla, te List nauka krstjanskoga. Jedino fra Lovrino djelo koje je izdano za njegova života i bilo više puta tiskano jest Grammatica Latino-Illyrica. Prvo izdanje tiskano je 1713. godine kod Antonija Bortollija, drugo 1742. kod Bartola Occhija i treće 1781. godine u tiskari Petra Marcuttija. Iz naslova se vidi kako je riječ o preradbi Alvaresove latinske gramatike (De istitutione grammatica), kakvih je do sredine 19. stoljeća bilo oko 400 u cijeloj Europi. Alvaresova gramatika, međutim, bila je teška, osobito za početnike, pa su se rano počele pisati preradbe na nacionalnim jezicima. Prva priredba takve gramatike na hrvatskom jeziku učinjena je 1637., a vjerojatno je njezin autor Mikalja, ili čak Bartol Kašić. Ta gramatika tek u svojem drugom dijelu ima malo hrvatskog teksta u primjerima, što je, osim predgovora, jedini hrvatski tekst u njoj. Sljedeće i važnije preradbe gramatike imamo tek u 18. stoljeću, a prve od njih priredili su franjevci: manju fra Tomo Babić 1712., a nedugo potom izlazi dosta opsežna Ljubušakova. One imaju prednost da su prve latinske gramatike napisane dobrim dijelom na hrvatskom jeziku. Iz predgovora Šitovićevoj gramatici vidljivi su razlozi njezina pisanja. Fra Lovro je svjestan nedostataka prethodnih preradbi, kao i potrebe da njegovi učenici radi bržeg učenja trebaju učiti iz hrvatske gramatike.

 

Fra Lovro je na više mjesta jezik kojim je pisao nazivao hrvatskim. To je štokavski jezik ikavskog izgovora. Radi potrebe stiha, fra Lovro se ponekad služio ijekavskim oblikom, ali vrlo rijetko. Rječnik je prilično biran, a neke riječi stvorio je pisac. Jezik je dotjeran, što svjedoči o visokom izražajnom dometu hrvatskoga jezika dopreporodnog doba. Mogao bih biti toliko smion, pa ustvrditi kako je fra Lovro bio svojevrsni preteča Hrvatskog narodnog preporoda, ne samo svojim književnim izražajem, nego i visokom sviješću o pripadnosti hrvatskom narodu.Usmena književnost u Pisni potvrda je neodjeljivosti pisca od vlastitog naroda i njegove baštine. Fra Lovro je izrazitom orijentacijom na deseteračko epsko pjesništvo i prihvaćanjem pojedinih usmenih vrsta potvrdio svoju važnost i mjesto u hrvatskoj književnosti. Svojom Pisnom dao je velik doprinos u širenju pučke štokavštine u svim krajevima gdje žive njegovi Hrvati. A takvo književno izražavanje postat će u sljedećih stotinjak godina dominantom hrvatske književnosti.