50 godina od tragičnog događaja u Gornjoj Vitini: Histerija oko upada grupe Fenix i smrt u prijateljskoj vatri

Bilo je to vrijeme upada Bugojanske skupine. Naime, u poslijepodnevnim satima 3. srpnja 1972., jedna je djevojčica pod psihozom sveobuhvatnih represalija u Hercegovini, rekla svojim roditeljima da je u blizini mjesta vidjela nekoliko “terorista” i, konkretno, daje među njima prepoznala Ludviga Pavlovića, koji je bio rodom iz Vitine. Štab TO Ljubuški je pokrenuo opću mobilizaciju i opkoljavanje područja Gornje Vitine.

Mile Odak, rođen 1936. u Crvenom Grmu pokraj Ljubuškog, trebao je obnašati dužnost kuhara u postrojbi TO Ljubuški (Ljubuški partizanski odred), što mu je bila dužnost i u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici (JRM), u kojoj je dvije godine ranije odslužio vojni rok. Međutim, netko je promijenio njegov vojni raspored i odredio ga u pješaštvo, a na njegovo mjesto kuhara postavio jednoga drugoga vojnog obveznika. Mile Odak je u poslijepodnevnim satima 9. srpnja 1972. sa svojom postrojbom zauzeo položaj u zasjedi u vrtači Vrtanjak u zaseoku Brljica ponad Vitine pokraj Ljubuškoga.

Mladen Boras, čija se kuća nalazi u blizini te vrtače, posvjedočio je Boži Vukušiću:

Predvečer je stigla jugoslavenska vojska u naše selo i zapovjedila nam da se zatvorimo u kuće. Oko deset-jedanaest sati u noći započela je pucnjava. Kad je prestala, čuli smo jauke čovjeka koji je zvao u pomoć. Kako se nitko nije odazivao, ja nisam mogao slušati jauke pa sam, unatoč zabrani, izašao iz kuće i namjerio otići do ranjenika. No, neki oficir odmah mi je gurnuo pušku pod rebra i zapovjedio da se vratim u kuću. Nakon nekog vremena, jauci su prestali. Ujutro, kad je svanulo, došli su doktori, ali taj je već bio mrtav.

Mile Odak je držao položaj s još jednim pripadnikom TO Ljubuški s unutarnje strane vrtače Vrtanjak prema puteljku koji je vodio od Gornje prema Donjoj Vitini. Iza njih, s vanjske strane vrtače, stražarila su druga dvojica pripadnika TO Ljubuški.

Vukušić je razgovarao i s dr. Joškom Bandurom, liječnikom u Domu zdravlja u Ljubuškom, koji je tada bio mobiliziran u Sanitet TO Ljubuški. Dr. Bandur je prvi pregledao mrtvo tijelo Mile Odaka i utvrdio:

Odak je imao ulaznu ranu otraga, u granu aorte kod zdjelice na vrhu noge. To je mjesto gdje je gotovo nemoguće zaustaviti krvarenje i ne bi mu mogli pomoći čak da smo stigli odmah.
Važno je, uza sve to, znati da se doista nitko od pripadnika Skupine Fenix 72 tijekom povlačenja kroz Hercegovinu niti u jednom trenutku, pa ni toga dana, uopće nije nalazio na tom prostoru. Štoviše, dokumentirano je da su se obadvije skupine feniksovaca u vrijeme pogibije Mile Odaka nalazile na udaljenim područjima: jedna u Aržanu (dakle već u Dalmaciji), a druga u Velikom Ograđeniku.

Sve navedene činjenice dokazuju, dakle, da Mile Odak nije bio žrtva sukoba s feniksovcima, već da je stradao u tzv. prijateljskoj vatri tj. u međusobnoj pucnjavi pripadnika jedinice TO Ljubuški. Međutim, jugoslavenska propaganda svjesno je desetljećima uporno širila priču da su Milu Odaka “ubili teroristi otrovanim metkom”.

Prema izjavi Matije Odak, supruge pokojnog Mile, u Areni, njezin suprug je mobiliziran 3. srpnja 1972.: Dan je bio lijep, topao, kada dođe kurir po njega. Mile se kratko pozdravio s nama, odmah je odjenuo uniformu i otišao.

Novinar Pavlović je prepričao razgovor s bratom Mile Odaka, Stipom Odakom:

U selu su ga cijenili kao poštenog i vrijednog domaćina. Zaputio se sa svojim odredom u Vitinu kod Ljubuškog, u čijoj su okolini primijećeni zlikovci. Jedino se on nije vratio. Banditski metak ga je pokosio u trenutku kada je zlikovce pozivao na predaju. Imao ih je na nišanu, ali nije htio odmah pucati!

Matija Odak i njene djevojčice dobile su dvosobni stan u Ljubuškom. Osim stana, Matija Odak je dobila mirovinu, a njene tri kćeri stipendije. Također, svake godine su im razna bosansko-hercegovačka poduzeća davala jednokratnu pomoć. Matija Odak izjavila je novinaru Pavloviću:
Nema riječi kojima mogu izraziti zahvalnost drugovima iz UNIS-a. Svake godine dolaze nam u posjet. Izdvojila bih druga Radoslava Govedaricu koji najviše kontaktira s nama.

Donosimo i izvorni članak novinara Pavla Pavlovića iz sarajevskih Večernjih novosti od 27. travnja 1983.:

“…Mi ćemo im suditi, izgovorila je mirno nad odrom, nad tijelom svog supruga. Poslije noćima nije spavala. Sve ove godine u njenoj duši nema mira. Potpuno se izmijenila. Od vesele žene, pune vjere u budućnost, nije ostalo ništa. Sada je na njenom licu samo odraz tuge, koji ponekad prekrije smiješak kada razmišlja o djeci kako rastu, kako uspješno završavaju svaku školsku godinu.

SMRT NADOMAK DOMA

Bio je 9. juli 1972. godine kada je na vrata porodice Odak pokucao vodnik Pero Sušac. To kucanje i danas odjekuje u srcu žene, koja je te noći doznala najbolniju istinu. Njen Mile poginuo je u obračunu sa šačicom preživjelih ustaških zlikovaca koji su se, izbezumljeni, povlačili prema moru, na koje nikada nisu stigli. Poginuo je Mile junački u selu Grljevićima, kod Vitine, tridesetak kilometara od svoga doma. Sreća Matije Odak sada su njezine tri kćeri. Najstarija je Jasna s 20 godina, lijepa djevojka, pa za njom 18-godišnja Milenka i najmlađa,16-godišnja Stoja. Svi tri su izvanredno nalik pokojnom ocu. Razumije se da oca najpotpunije u sjećanju nosi Jasna. Nije joj bilo lako kada smo započeli priču o njemu. Njene i majčine oči ispunile su suze. Mile Odak otišao je iz svog sela Crveni Grm da se nikada ne vrati. Ante Petrušić, doskorašnji predsjednik Mjesne zajednice, kaže da aktivisti iz ove zajednice svakog Dana borca posjećuju porodicu Odak, donesu bukete cvijeća i pregršt toplih riječi. Porodica Odak tada najbolje osjeća da nije sama. Slično je kada ih posjećuju i predstavnici radne organizacije UNIS iz Sarajeva, koja je preuzela brigu o školovanju, tada, djevojčica pokojnog rodoljuba. Tu je i Milin brat Stipe, koji me dočekuje riječima. Kako je mali korak od sreće do tuge! Taman smo bili lijepo započeli. Krenuli smo dizati ove kuće, nabavljali strojeve za obradu polja, kad stiže ta banda zločinaca. Imanje porodice Odak je veliko i uvijek dobro obrađeno. Zemlja je ovdje rodna, daje dvije žetve godišnje. Samo joj treba jaka muška ruka. Matija se s bolom prisjeća trenutaka rastanka: Bila je srijeda, 3. jula. Dan je bio lijep, topao. Mile i ja bili smo u polju kada dođe kurir po njega. Mile se kratko pozdravio s nama, odmah je odjenuo uniformu i otišao. Poslije tri, četiri dana stiže vijest koja nam je zacrnila život.

IMAO IH JE NA NIŠANU

Mile Odak bio je borac Ljubuškog partizanskog odreda. U selu su ga cijenili kao poštenog i vrijednog domaćina. Nije bilo akcije mjesne zajednice u kojoj se nije isticao. Zaputio se sa svojim odredom u Vitinu kod Ljubuškog, u čijoj su okolini primjećeni teroristi. Jedino se on nije vratio. Metak bandita pokosio ga je u trenutku kada je zlikovce pozivao na predaju. Imao ih je na nišanu, ali nije htio odmah pucati. Previše je cijenio živote, čak i onih koji to nisu zaslužili. I upravo zato je izgubio svoj život. U to vrijeme, kaže Milin brat Stipe, bio sam na radu u SR Njemačkoj. Mile se brinuo o mojoj i svojoj porodici. Ja sam mu slao novac, a on je podizao naše kuće, obrađivao imanje. Bolje sloge među braćom teško je zamisliti. Njegovo dijete bilo je kao moje. Danas i ja nastojim da i njegova i moja djeca ne osjete nikakvu razliku. To je sveti dug koji moram odužiti prema bratu. Matija Odak i njene djevojke dobile su stan u Ljubuškom. Jasna i Milenka završile su srednju ekonomsku školu, te sada studiraju u Mostaru, dok je Stoja još srednjoškolac. Najstarije kćerke svakih 15 dana posjećuju majku i najmlađu sestru i svoj Ljubuški. Nemam riječi kojima mogu izraziti zahvalnost drugovima iz UNIS-a, kaže Matija. Svake godine dolaze nam u posjetu. Izdvojila bih druga Radoslava Govedaricu koji je najviše kontaktirao s nama. UNIS svakog mjeseca šalje kćerkama stipendiju u Mostar dok najmlađoj svake godine kupuju školske knjige. Jasna započinje priču o svom ocu: Znam da je svakome njegov otac najbolji. Ali, najiskrenije, naš tata je bio veliki čovjek, drugar, kako hoćete. Znao je s nama satima da se igra, lijepo da priča. Rijetko kada je dizao ruku, glas. Lijepim riječima sve se može, govorio je. Mislio je da tako može i s onim prokletim ustašama … Kada je poginuo, Mile Odak je imao 38 godina i za sobom deceniju sretnog braka…”