Do temelja, zajedno s crkvom, spaljene su Ćelije, hrvatsko selo [video]

Selo je godinu dana bilo u blokadi od strane okolnih srpskih sela! Napad srpskih terorista počeo je navedenoga dana točno u podne i to iz Silaše i Bobote. Prilikom napada ranjene su četiri osobe. Kako se nisu mogli braniti oni koji su mogli morali su se povući put Osijeka i Tenjskog Antunovca. Zločinačka JNA i srpski četnici tjedan dana su zabranjivali novinarima ulazak u selo kako ne bi vidjeli posljedice terorističkog napada. Međutim, slike uništenog, opljačkanog i spaljenog sela ipak su obiše svijet.

I umjesto da se o tome govori, piše, uči u školama ili se pak snimaju filmovi, ovo prvo hrvatsko selo spaljeno i opljačkano u Domovinskom ratu i dalje nailazi na „mir i tišinu“, kao da se tamo nije dogodio jedan od najstrašnijih zločina.

Tko danas, osim preživjelih mještana, zna za ovu tragediju, tko je taj koji je već odavno trebao, a nije priveo pravdi srpske zločince koji su prvo otjerali nevine Hrvate iz njihovih domova, potom opljačkali sve što se opljačkati moglo, a nakon toga svaku kuću zapalili? Kako se nešto takvoga u 20. stoljeću, u srcu Europe, uopće i moglo dogoditi?

Zar je i za ovo Europska unija svojedobno dobila Nobelovu nagradu za mir?

No, od toga nam još teže pada što se, kako rekosmo, ovaj događaj gotovo uopće više i ne spominje, što političari, pa čak i u „kolu“ s pupovcima, (svaka čast iznimkama), odlaze na svaku obljetnicu vezanu uz partizanske bitke, a ne dolaze u ovakva mjesta, niti se daje neka iznimna važnost u ovom slučaju jednom malom i nepoznatom selu koje se baš te nedjelje, 1991. našlo u središtu pozornosti cijele Hrvatske, ali i šire. Oni koji su ostali živi počeli su se vraćati u Ćelije tek 1998. Kuće su obnovljene, škola također, a ponovno je podignuta i crkva. Da, selo je sada “bogatije” i za masovnu grobnicu iz Domovinskoga rata. Tu više nema veselja, radosti, tu na žalost dolazi malo ljudi, a učenici iz raznih krajeva uopće nemaju u programu dolazak u ovo čuveno mjesto, a trebali bi, jer ovdje se među ostalim počela pisati hrvatska povijest. Gdje su sada umni člankopisci, prije svih, notornih četničkih „novosti“, ali i drugi, koji neprestano pišu (i) pjesme i rugaju se hrvatskim braniteljima, da jednu ne napišu i o spaljenom selu Ćelije? Ne, to njih i njima slične ne zanima, ali čudno je da to ne zanima ni većinu hrvatskih medija, iako bi se o tom događaju trebao snimiti i igrani film, pisati knjige, a HAZU organizirati znanstveni skup… Kakvi smo ljudi, kakav smo mi narod, (svaka čast iznimkama), kad sami želimo i nastojimo zaboraviti što se zaboraviti ne može? Ćelije postoje, one će i dalje živjeti i žive, iako su dosad spaljene “dva” puta: jednom su gorjele te tužne nedjelje 1991., a drugi puta “gore” danas, na još jednu obljetnicu, kad ih malo tko uopće više i spominje, osim pojedinih portala?