POBIJENI FRANJEVCI: fra Kornelije Sušac (1925.-1945.)

Šestorica od njih ostali su vjerni zadanoj prisezi redovničkih zavjeta i podnijeli mučeničku smrt pod nožem komunističkih ubojica dok su druga šestorica nadživjeli svršetak Drugoga svjetskog rata i 1946. i 1947. napustili franjevačko redovničko zvanje. Tako je ta skupina školskih kolega i franjevačkih kandidata potpuno iščezla iz godišnjeg redoslijeda oblačenja i školskog odgoja za redovnički i svećenički život u službi Hercegovačke franjevačke provincije. Među žrtvama ratnih zbivanja stradao je i mladi klerik fra Kornelije Sušac.

Fra Kornelije se rodio 25. kolovoza 1925.u idiličnom selu Cernu – sjeverno od Ljubuškoga – gdje su na uzvisinama po grobljima i u kapelicama podignuti mnogobrojni oltari unatoč komunističkim bezbožnicima koji su u vrijeme svoje strahovlade pjevali: Od Ljubuškog do Mostara ne će biti popa ni oltara.

Fra Kornelije se napajao vjerom na obiteljskom ognjištu predaka i odgajao na izvorima franjevačke baštine. Nju je potkrijepio i učvrstio sakramentom svetog krštenja pod imenom Ante u staroj crkvi svetog Ante na Humcu gdje je 17. rujna 1943. obukao franjevački habit i njime se ponosio. U njemu je kroz dvije godine proživljavao agoniju mladosti i kao gimnazijalac sedmoga razreda 6. veljače 1945. zapečatio vlastitom krvlju mučeništva.

Ranjena srca i uplašene duše početkom veljače 1945. on napušta Široki Brijeg pridruživši se petorici svoje franjevačke subraće u Mostarskom Gracu nadajući se da će u tom krševitom i šumovitom području naći zaštitu i mir. Naprotiv, našao je groznu smrt pod rafalima automatskog oružja. Njega i druge pobili su fanatizirani partizani. Vjerni župljani mjesne župe Imena Isusova usudili su se pokopati ih, a posmrtni ostatci su im 1971. preneseni u samostansku crkvu Uznesenja BDM na Širokome Brijegu. Otada tu počiva i mrtvo tijelo mladoga franjevačkog klerika fra Kornelija Sušca, nevine žrtve tih groznih vremena na prostorima naše domovine.

Na ozemlju Bosne i Hercegovine ubijeno je u Drugom svjetskom ratu i poraću 207 katoličkih svećenika (redovničkih i biskupijskih). Ako se tom broju nadodaju postradali redovnici (nesvećenici) i redovnice, on će se popeti na blizu tri stotine žrtava. Svi su oni bili nositelji evanđeoske poruke mira koju su zapečatili krvlju vlastita života. To je bilo nepodnošljivo vrijeme komunističke diktature kada je šutnja bila jedina obrana, a bezbrojne žrtve režima stvarale opći strah u narodu i kada je dostojanstvo osobe palo u bescjenje.

Ove zastrašujuće žrtve komunističkog nasilja dovele su Hercegovačku franjevačku provinciju do egzistencijalne krize od koje se do danas nije potpuno oporavila. Ako se tom masakru njezinih mnogobrojnih članova nadodaju zatvaranja, progoni i mučenja ostalih djelatnih fratara, dobiva se tek žalosna slika tog nesnošljivoga i krvavo ga vremena. Ali, neumoran duh njezinih preostalih članova, djelatnih na vjerskom i kulturnom polju, nije se dao slomiti fizičkom silom mržnje nego se kao ptica feniks iz pepela probudio i osvajao ne samo izgubljene pozicije nego je svoj rad proširio i na nova misijska područja izvršavajući tako Kristovu poruku mira i ljubavi. [Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.]