A. Čuvalo: Balkanizam naš svagdanji

" Pojam balkanizma i balkanštine vrlo je gumast, rastezljiv. Nema mu zadovoljavajuće sveobuhvatne odrednice. Nije lako dokučiti ni sve izvore i potočiće koji su nanosili talog onoga što okvirno označavamo balkanizmom. Mnogi su ga društveni znanstvenici proučavali i proučavaju (višeput mudruju) i pakiraju ovako ili onako, nastoje ga ugurati u trenutačne kalupe (paradigme) znanstvenih teorija. Ali kako živimo u vremenu i kulturi postistine, onda nije ni važna znanstvena analiza balkanizma, nego ga treba sagledavati kakav je on u praksi, što bi se nazvalo fenomenološki, posebice među Hrvatima.

Premda Hrvatska i hrvatski narod, danas i u prošlosti, pripadaju sredozemnoj i srednjoeuropskoj kulturnoj i rimokatoličkoj baštini (Zapadu) ipak nas balkanizam ne samo zapljuskuje nego se među nama, kao korov, raskotio da ga (pre)često i ne zamjećujemo, postao nam je svakodnevan. Dapače, neki u „blagodatima” balkanizma uživaju! Valjda je to granica njihovih potreba i mogućnosti. Oni se jednostavno osjećaju da on njima pripada i oni njemu.

Ovdje iznosim neka od svojih iskustava i zapažanja na temu balkanizma koja će nekoga zagolicati, ali možda komu jednom posluže u proučavanju društvenih zbivanja u hrvatskom narodu u posljednjih stotinjak godina.

Balkanizacija izričaja – sjećanja

Još u mladoj dobi naučio sam „peći” kavu. Naime, moja je baka uživala u kavi, a njezin sin (moj stric) fra Ljubo (otišao u Ameriku 1935.) svako toliko poslao bi joj (preko Trsta) kave i šećera. Ona je već bila starija pa bi meni, najmlađem unuku, rekla da njoj i njezinu društvu „ispečem” kavu. Uvijek sam to s guštom činio.

Baka je jako dobro pamtila, poznavala ljude u cijelom ljubuškom kraju i, uz to, bila dobar pripovjedač. Pred našom bi se kućom često okupilo lijepo društvance starijih susjeda (više muških nego ženskih), posebice nedjeljom popodne. Poslužujući kavu i sjedeći u takvu društvu, čuo sam raznovrsnih priča – od hajduka i vukodlaka do svega što se događalo u vrijeme žandara i „filanaca“, tijekom rata i u poraću. Svi su slobodno govorili jer su bili sigurni da ništa ne će procuriti do narodne vlasti.

Kad sam odrastao, sjetio bih se mojih tada starijih susjeda i njihovih razgovora u hladovini velike murve. Nije mi namjera prepričavati ono što su oni govorili nego upozoriti na nešto što sam nakon podosta godina spoznao. Naime, nitko od tih susjeda iz naraštaja mojega djeda i bake, i nešto mlađe dobi, nije psovao ili nepristojno govorio. Najžešće su im psovke bile „đavlekanje”, „vire ti” i „duše mi”. Jedino bi susjed Josko ponekad rekao „bogova ti oca” i, kad bi mu predbacili da psuje, opravdavao se činjenicom da Bog nema oca.

Pročitao sam nekoć davno zanimljiv podatak o moliškim Hrvatima u Italiji. Naime, njihov hrvatski jezik jednostavno ne sadrži psovke. Znači, u vrijeme njihova zbjega u Italiju (unatrag 500 godina) Hrvati nisu rabili psovačke izraze. Ali je znakovito da nitko ni od mojih starih susjeda nije psovao osim spomenutih sitnica koje rabe i moliški Hrvati. Dakle, nekultura psovanja pristigla je s dolaskom balkanske državne tvorevine i s njom „bogatstvo” pridošloga izričaja. Bio je to dio balkanizacije moga rodnoga kraja.

Nadalje, znao sam se pitati kako to da ta vrsta balkanizma nije stigla u podneblje moje mladosti za vrijeme Osmanlija? Vjerojatno zato što su katolici živjeli izoliranim, kmetovskim životom u svojim selima. Među njima su se zadržale vrijednosti i način izražavanja još iz predturskih vremena. Slično izražaju kao što se zadržao kod moliških Hrvata. Fratri su im bili jedina veza sa svijetom, a ta vrlo tanka nit ipak ih je povezivala s Rimom, odnosno sa Zapadom. Osim toga, muslimani koji su tada bili kmetovski gospodari, nisu rabili psovački jezik, kod njih je vladao orijentalizam, a ne balkanizam.

Nakon turske, stigla je austrougarska okupacija. Tijekom tog vremena sela su se pomalo otvarala, momci su išli u carsku vojsku, poneko je uspio poći na više školovanje, komunikacija sa svijetom se uspostavljala, a novi utjecaj na seljake, premda mali, bijaše srednjoeuropski. Tek nakon Prvoga svjetskoga rata otvoriše se širom vrata balkanizaciji govora i ponašanja.

Na ovakav zaključak ukazuje i činjenica da je u naraštaju moga oca već bilo ponekih koji su u selu psovali i/ili prostačili, a kod jednoga broja muškaraca koji su rođeni nakon Prvoga svjetskoga rata psovka je postajala „normalan” dio svakodnevnoga govora. Malo bi koja žena u mom rodnom kraju psovkom dirala nebeske dvore, ali bilo ih je koje su se počele služiti prostačkim rječnikom.

Nakon 1945., dolaskom komunista na vlast u bivšoj državi, došlo je do simbioze marksističke bezbožne civilne religije i balkanizma. Molotovljev koktel balkanizma i komunističke ideologije raspršio se u sve pore društva. Naraštajima koji su izrastali u takvu okružju, pohađali škole i k tomu služili vojni rok, balkanizam je postao „normalan”. Ali i nakon više od trideset godina od pada komunističkoga režima i jugotvorevine, svakodnevno čujemo, čitamo i vidimo plodove jugo-socijalističkog balkanizma posvud oko nas.

Plodovi balkanštine ― najočevidniji

Ponovno ću se vratiti svojim suseljanima iz naraštaja moga djeda. Tek sam u odraslim godinama shvatio da su ti ljudi, iako ni blizu svetosti, imali povisoke norme morala i društvenoga ponašanja. Kao što je aristokracija imala svoj kodeks časti tako su se i naši stari ponašali po naslijeđenim društvenim vrijednostima i po njima su (većina njih) živjeli. Na primjer, držalo se do ljudske riječi, obraza i brka! Očekivala se iskrenost, poštenje, neprevrtljivost, stabilnost karaktera, ljudskost, nepodmitljivost. Braća su nasljedstvo dijelila dogovorom. Ako dogovor nije postignut, nije se trčalo, tužakalo po sudovima i podmićivalo, nego je troje uglednih ljudi u selu (od naroda odabranih) donosilo konačnu odluku. I to je bilo prihvaćano bez priziva. Ako je u nečijoj obitelji djed, pa i pradjed, bio lopov i prevarant, dobro se pamtilo jer su takvi bili iznimke. Nažalost, nekadašnje iznimke postadoše pravilo, a ondašnje društvene i moralne norme postadoše iznimke. Navodno, oslobodili smo se staromodnih običaja koji su sputavali ljudske slobode i napredak. Norma vodilja postade to da nema norma!

U sela je konačno stigla i modernizacija. Kod nas to bijaše ona balkanska koja je razarala stare norme ponašanja i ljudskih odnosa. Nije ni pokušala postaviti temelje vladavini zakona, nego je zavladala žandarska batina i kundak. Boginja Themis uvijek je pogledavala ispod svoga poveza na očima je li mito bilo dovoljno veliko za željenu sudsku presudu. Veza, stranačka pripadnost i odanost režimu, mešetarenje i društvena neodgovornost postadoše naša svakodnevica. Poslije 1945., sovjetski komunizam savršeno nacijepaše na postojeće društvene i političke balkanske temelje. Vođa postade idol, partija svemoguća, a čaršija ista.

Kako se balkanizam širio i tko mu je bio glavni protagonist, nek znanstvenici razglabaju. Ali jedno je sigurno, došlo je do velikih promjena u načinu govora i ponašanja nakon stvaranja prve jugotvorevine, a za vrijeme druge režim je sve obogatio svojom antivjerskom bezbožnom ideologijom i jednoumljem.

Uruši se država, jugorežim propade. Hrvatska se u krvi oslobodi, i službeno postade dio Europe, ali balkanizma ostade. Kako stvari stoje, umjesto da odumire on jača i sve je bučniji. Moderna Hrvatska otvorena je prema svemu i svakomu, pa i (sada višebojnomu) balkanizmu. Šarenilo balkanštine posvud je oko nas, od politike, medija, jezika, školstva, glazbenih događanja, filma, onoga što se može vidjeti na TV-u do kulture ponašanja općenito. Očito, mnogima je to prirodno stanište. Na drugoj strani, vladajuća sorta jako se napreže neutralizirati one koji su za slobodu i samostalnost Hrvatske (po)ginuli i sve koji vole svoj dom i domovinu, i nastoje sačuvati hrvatsku kulturnu baštinu.

Balkanizam i iseljeništvo

Zadugo sam bio emigrant, živio i radio s hrvatskim narodom, svjedočio njegove (naše) dobre i poneke ne tako dobre navike. Nije bilo teško uočiti da postoje vidljive razlike između starih doseljenika i onih koji su pristizali 1960-ih i 1970-ih godina. Među ovim drugima bilo je mnogo više natruha balkanizma nego kod prvih, od jezika do ponašanja. Navest ću samo jedan primjer spomenutih razlika.

Na društvenim sastancima starijega naraštaja (onih koji su pristigli u Ameriku negdje početkom prošloga stoljeća) vladao je točno definiran dnevni red. Počinjalo se na vrijeme i sastanak je bio vođen točno po parlamentarnim pravilima (Robert’s Rules). Perovođa je strogo vodio zapisnik, koji su ovjeravale dvije osobe. Prijedlozi, dopune, komentari… sve je izgledalo kao u nekom malom saboru. Premda su to bili muževi i žene s malom (više puta nikakvom) formalnom naobrazbom, oni su na temeljima onoga što su donijeli od kuće poprimali kulturu u kojoj su živjeli.

Na drugoj strani, sastanci onih/nas koji su/smo rasli u balkansko-socijalističkoj (ne)kulturi bili su najčešće kaotični i bučni. Parlamentarna pravila bila su gažena i najčešće pregažena, pa i nepoznata. Najgrlatiji bi pobjeđivali i time štetili zajedničkomu radu. (Istina, ponekad su to bili provokatori.) Nije bila riječ o lošim ljudima, nego o (ne)kulturi u kojoj su/smo rasli pa i u svijet ponijeli. Ta, imati slobodne parlamentarne sastanke za nas je bila totalna novina. Ali većina iseljenika mojega naraštaja nije ni blizu imala u sebi balkanske snalažljivosti kao oni koji su stigli poslije nas. Ovi su vrlo brzo spojili svoj balkanizam sa zapadnim društvenim povlasticama da bi ih što bolje iskoristili u svoju materijalnu korist. Tražili su i dobili sva prava i povlastice, ali su (većinom) zadržali balkanske društvene (ne)odgovornosti.

Balkanizam i velikosrbizam

Hrvatski projugoslaveni iz 19. stoljeća sanjali su kako će oni oplemeniti Balkan srednjoeuropskom kulturom, ali dogodilo se suprotno. Hrvatska je kulturna baština „obogaćena” balkanizmom. Ali nije to ostalo samo na kulturnom prožimanju, nego je balkanizam bio i ostao, izravno ili neizravno, u službi velikosrpskoga imperijalizma. To smo svjedočili i u nedavnoj agresiji na Hrvatsku i Hrvate.

Nije ovdje riječ o Srbima kao narodu ili pojedincima, nego o beogradskoj čaršiji i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koji su neumorno širili i šire san o „srpskom svetu”. Premda se taj san već više puta razbijao o glavu i srpskomu narodu, velikosrbizmu se ne vidi kraja. Zašto čaršija i srpska Crkva imaju toliku nadmoć među Srbima, oni se sami trebaju s tim suočiti da bi konačno mogli živjeti u miru sa susjedima.

Tri mentalne geografije

Bilo je to godine 1998. kad sam na slavističkim kongresima u Americi u hotelskom dizalu naletio na jednoga Srbina iz Beograda. Po svemu mi je zvučao kao korektan čovjek i demokrat. U kratkom razgovoru spomenusmo ljepote Floride jer smo se ondje nalazili, a on, onako spontano: „Nigde nije lepše nego na našem Jadranu”! Rođenomu Beograđaninu, i nakon raspada jugotvorevine, mentalna je geografija ostala ista. Jadran je (i) naš! Vjerujem da je još uvijek mentalna geografija slična kod većine Srba, a kod jednoga broja takav se mentalni sklop vrlo lako pretvara u „srpski svet” pa se ono „naš” pretvara u srpski: jezik, književnost, Dubrovnik, Knin, Lika…; sve vaše jest i naše, odnosno srpsko.

Na drugoj strani, kod tipičnoga Hrvata mentalna je geografija uska. Teško je i zamisliti da bi itko ikada među Hrvatima i pomislio da je, recimo, Niška Banja „naša” i da bi se tamo osjećao doma. I ono što je donedavno bilo hrvatsko olako se otpisuje. Tko još i spominje, na primjer, vojarnu na Sv. Geri, granicu na lijevoj strani Dunava ili Prevlaku, a da o povijesnim granicama i ne govorimo.

Ali u Hrvatskoj postoji i treća sorta mentalne geografije u glavama onih koji još govore „srpsko-hrvatski” (ili obratno), koji žive u „našim prostorima” ili u „našoj regiji”, u „našem podneblju” ili na TV-u najavljuju kakvo će biti vrijeme u „našoj zemlji” i koliko je turista ušlo u „našu zemlju”. Takvi se u Beogradu ili Sarajevu osjećaju doma, ali se ipak brzo vraćaju u Zagreb. Iz njihove mentalne geografije izblijedila je Slovenija i Kosovo, ali žive u nadi i naprežu se iz petnih žila da bi na bilo koji način svoju mentalnu geografiju pretvoriti u realnost. I oni su na zemljovidu postali „Europljani”, ali balkansko srce vuče ih u jazbinu koje više nema. Takvi su još vidljivi i grlati svjedoci jugo-balkanske socijalističke svakidašnjice iz koje naši mladi moraju bježati u svijet da bi postali slobodni ljudi, gospodari svoje sreće, umjesto da se Hrvatska oslobodi jugo-soc-balkanizma da bi u njoj novi naraštaji mogli stvarati bolju budućnost, sebi i svojoj domovini.

Uzalud EU, Schengen i euro ako u hrvatskim glavama i praksi i dalje opstane balkanizam naš svagdanji."