Stipe Steve Bubalo: Bilo mi je 37 godina kad sam zaradio prvi milijun

Ljeto provodi u Hrvatskoj, u Brodarici u kojoj je uz more sagradio vilu. Tu me je i dočekao, ispred svoje vile, a sa svoja gotovo dva metra i u visokim godinama djeluje moćno, srčano i razigrano. A kako mu je ovo prvi put da ga intervjuira neki Bubalo, kao i meni da intervjuiram nekog Bubala, po izlasku iz auta mi je srdačno rekao: “Ako se pokažeš kao dobar novinar i dobar čovik, znači da si mi rođak!” Steve je inače porijeklom iz sela Hardomilje pokraj Ljubuškoga, no njegovi preci su u taj kraj došli iz Turčinovića pokraj Širokog Brijega, odakle je i moj otac, tako da vjerojatno dolazimo iz istog plemena, prenosi Ljportal.

U vili nas je dočekala Louise, supruga s kojom je u braku 61 godinu. Vitalni su i s lakoćom su odradili fotosession. Vila je skladno skockana, bez kiča i pretjerivanja, vrlo elegantna, produhovljena i prozračna. No između fotkanja i intervjua Steve je želio da odemo na ručak pa smo se zaputili u obližnju Zlatnu ribicu na šanpjera i buteljicu vina, tako da se ovo intervjuiranje produžilo na cijelo popodne.

Koje je vaše pravo ime? Sumnjam da vam je netko dao ime Steve u Hercegovini tamo tridesetih godina…

Stipe.

A kad ste postali Steve?

Kad sam došao u Ameriku. Amerikancima je bilo čudno zvati me “stajp” jer to je jedan mali željezni klin koji se zabija u željezničke tračnice. I da ne bih bio klin, promijenio sam ime u Steve. I tako je do danas. Imate devedeset godina? Devedeset i jednu.

Dobro se nosite s godinama, je li to do genetike ili ste se čuvali kroz život?

Otac mi je umro u 58., a mater u 62. godini, tako da nije baš do genetike. Imao sam tri brata, jedan je bio mlađi, ali je prije tri godine preminuo. Jedan stariji umro je prije 32 godine u 66. godini, a drugi stariji brat, koji je studirao bogosloviju u Širokom Brijegu, na ljeto je dopješačio na Hardomilje. Dug je to bio put usred ljeta. Kako je naša kuća bila pokraj rijeke, on je onako vruć skočio u vodu, razbolio se i ubrzo umro.

U jednom filmiću o sebi kažete da je u vašoj rodnoj kući u jednom trenutku živjelo 70 ljudi.

Tako je. Bubali su bili jedna velika familija, bilo je nas bliskih rođaka i njihovih obitelji oko 70. Moj se otac prvi preselio iz te kuće prema Trebižatu, napravio mlinicu i dvokatnicu u kojoj smo imali mali dućan.

Znači, već je otac pokazivao poduzetnički duh.

Otac je bio jako bistar i od 1937. do 1942. bio je načelnik ljubuške općine. Da, možda sam pokupio nešto njegova njuha za biznis.

Sjećate li se dobro roditelja s obzirom na to da su umrli mladi, a i vi ste dosta rano otišli u SAD?

Sjećam se, otac je bio jako strog. Ja sam od sve djece najviše dobivao po zadnjici jer sam bio zločest. Nisam se nikada ustručavao, ni onda ni sada, reći što mislim.

Visoki ste dva metra, jeste li bili najviši od braće?

Bio sam najviši, ali je i otac bio stasit, zgodan čovjek. A mama je bila jako fina žena, iz drugog sela, sa Teskere.

Je li vam djetinjstvo bilo teško?

Imali smo dosta zemlje i mlinicu odakle je dolazio i neki prihod jer je otac za naknadu uzimao deset posto brašna. No neki mlinari počeli su uzimati više, sjećam se priče kako je jednog mlinara zbog toga pekla savjest pa je stavio križ na mlinicu. Kad god bi stavio na vagu 10 posto i pogledao u križ, odustao bi od toga da uzme više. No kad mu je prigustilo, pogledao je križ i rekao: Isuse, jedan od nas dvojice mora van odavde.

Pamtite li 2. svjetski rat?

Kako da ne.

Po čemu?

Po tome što smo puno puta morali bježati iz kuće u brdo. Jednu noć bi došli partizani, drugu noć ustaše, treću Talijani. Nijemci su bili druga priča, imali su stožer u Vitaljini i nikada nisu bacali hranu ako im je ostalo, nego bi dali ljudima iz sela. Sjećam se da su imali konje za vučenje topova. Za vrijeme sezone sijanja kukuruza dali su svoje konje seljanima da oru. Imali smo lijepi voćnjak ispred kuće, a trešnje kad su rodile, bile su krupne, zvali smo ih babaje. Sjećam se kad su Nijemci prošli sa svojom vojskom, samo su gledali u trešnje. Ali kad su za njima naišli Talijani, polomili su grane i uništili voćnjak.

Je li bilo opasnih situacija?

Talijani su jednom granatirali blizu naše kuće i ja sam skočio u kanal s vodom, nisam imao kad dotrčati do mlinice. Ali bilo je gorih situacija poslije rata. Pokraj našeg dućana bilo je veliko stablo oraha, ispod njega su bili stol i dvije stolice, tako da pješaci kad naiđu mogu sjesti i odmoriti. Godine 1945. došla je jedna partizanka, zvala se Jaka Galić, sjela ispod oraha, okrenula se prema meni i dreknula: “Mali!” Čuj, ona će meni mali, odmah me uvrijedila. “Mali, donesi mi vode!” Uzvratim: “Eto ti bukara na stolu, eto ti vode dolje, natoči si sama!” Kako je imala ruski automat, skinula ga je, prišla mi i gurnula cijev na usta: “Zini!” I šta ću, otišao sam po vodu, ali nisam to nikada zaboravio. I da znam da je sada živa, odveo bih je na večeru u najskuplji hotel u Hrvatskoj. Jer zbog nje je u meni narasla mržnja prema tom sustavu i odlučio sam da neću ovdje živjeti.

To je, dakle, bio okidač da odete u Ameriku?

Ti je bio jedan od okidača. Ima ih još. Ja sam uvijek volio mašineriju i krenuo sam u mostarski Sokol učiti za aeromehaničara. Ali nakon tri mjeseca u Sokol dolaze podaci iz mjesnog odbora o mome ocu. Pitaju me tko mi je bio otac. Otac nije bio ni ustaša ni partizan, ali je bio Hrvat, čovjek koji je momcima iz najsiromašnijih familija pomogao da završe zanat kod Hrvatskog radiše i zapošljavao ih. Imao sam 15 godina kad su me zbog ovoga izbacili iz Sokola. Dolazi tada naređenje mojem ocu da na našoj zemlji moramo sijati kikiriki. Rekao sam mu: “Stari, ti sij, kopaj, ja ovdje neću živjeti.” “A kuda ćeš?” “Bilo gdje, ja ni Bogu kopati neću džabe!” Kaže otac: “Ima toliko zemlje, da vas je još toliko, možete dobro živjeti.” I tako sam već u 16. godini napustio roditelje i otišao za Sarajevo. Mislio sam da ću lako naći posao, ali ništa. Odem u Zenicu gdje je radilo četiri-pet ljudi iz moga sela, među njima i brat moje nevjeste koji je bio odličan limar i imao jedno odjeljenje pod sobom. No nisu mi ni tu dali posla. Ostao sam bez centa u džepu i morao sam hitno nešto zaraditi. I završim u Varešu gdje je radio jedan moj susjed, malo stariji od mene, a uz pomoć moga oca završio zanat kod Hrvatskog radiše. Radio je kao knjigovođa u željezari. U Varešu je tada bio samo jedan hotel i taj me je susjed upoznao s direktorom hotela, Crnogorcem, i upitao ga mogu li ja spavati u hotelu. “Ako je tebi prijatelj, i meni je”, kazao je Crnogorac, i tako sam tu odsjeo. Kasnije sam pronašao posao na bušilicama gdje se istraživala ruda i tu sam ostao sve do regrutacije, skoro tri godine. A na regrutaciji je u komisiji bio moj krsni kum Ivan Primorac Škopo, otac narodnog heroja Marijana Primorca. Dolazim na red, a on će: “Tri godine, pogranična služba.” Tada je vojni rok trajao dvije ili tri godine, i on je meni uvalio ovaj duži. Ljutito sam opsovao i vratio se u Vareš.

Vojska je ipak bila prekretnica u vašem životu?

Da, jer uskoro su me pozvali i rasporedili me u Delnice. Nisam pušio, ali kad sam krenuo u vojsku ponio sam tri kila škije i odmah pohvatao vezu s glavnim kuharom tako da imam uvijek repete, s kapetanom prve klase i desetarom. Pomalo sam im davao duhana koji je bio skup, a oni bi sve dali za cigaretu. Jednog dana pozvao me dežurni garnizona u svoj ured. “Druže Bubalo, ti si dobar vojnik.” “Hvala, druže kapetane.” “Mi bismo željeli da ti ideš u podoficirsku školu.” “Ja, druže kapetane, nikada nisam zamišljao da bih cijeli život bio vojno lice, ja sam došao odslužiti svoj rok i nakon toga krenuti u svijet.” A on će meni: “A znaš li ti, druže Bubalo, da danas ljudi ginu na granici?” Onda se pucalo na mađarskoj i rumunjskoj granici. Ja lukavo uzvratim: “Druže kapetane, meni je čast dati život za domovinu.” Kad sam mu to rekao, on odmahnu rukom: “Sad vidim da si onaj pravi tvrdoglavi Hercegovac. Možeš ići.” U roku od dva tjedna dolazi vijest o smanjenju vojnog roka s tri na dvije godine, a ovi s dvije godine na 18 mjeseci. Uskoro sam prebačen u Postojnu na pripreme, a tjedan dana nakon toga na granicu s Italijom koja je bila u brdima.

Sva sreća da ste išli na granicu s Italijom, a ne Bugarskom ili Mađarskom…

Da, jer kamo bih onda bježao? U tim je zemljama bilo još gore. Kad sam prvi put pošao na dužnost na granicu, imao sam dvije bombe, Thompson automat i odmah pobjegao. Bilo je to jako naivno jer nisam znao put, a morao sam hodati najmanje dva sata po snijegu dok sam se popeo na brdo. I kad sam konačno ugledao one okrečene stijene, shvatio sam da sam na granici. Silazim nizbrdo i dolje čujem glasove. Vidim dvije djevojke iznose gnoj iz štale, ja lagano na prstima za njima, dođem blizu vrata, čujem unutra s njih dvije razgovara muškarac. Stavim automat na gotovs kad shvatim da govore slovenski. Upadam i kažem: “Ja sam pobjegao iz vojske, je li ovo Italija ili Jugoslavija?” “Italija.” “A zašto onda govorite slovenski?” “Pa mi smo Slovenci.” “Gdje je talijanska karaula?” Muškarac mi kaže da će sada njegove kćeri ići kući u selo i pokazati mi. I tako sam išao za curama, ali stalno spreman na iznenađenje. Živ u ruke nikome se ne dam. Dođem ispred karaule, okrenem cijev prema dolje i uđem unutra. Tri karabinjera kartaju. Kad su me ugledali, smrzli su se, ne migaju, a ne migam ni ja. Još ja ne znam ni riječi talijanski, ne znam šta bih rekao. Baš tada s drugog kata silazi njihov zapovjednik i kad me je ugledao upita na hrvatskom: “Jesi to pobjegao?” “Jesam.” Kad je on njima rekao “scappato” oni su skočili sa stolica, izgrlili me, izljubili i odmah na stol naredali sira, pršuta i vina. Zapovjednik karaule je za vrijeme rata bio u Metkoviću pa je tamo naučio hrvatski.

Nakon toga ste se zaputili u Ameriku?

Ma ne, tu tek počinje kalvarija. Prvo sam završio u istražnom zatvoru u Udinama, a onda su me poslali u logor pokraj Rima u kojem sam bio skoro pola godine. U jednom trenutku su noću počeli dolaziti karabinjeri, kupiti ljude i deportirati ih natrag u Jugoslaviju kao zamjenu za njihove. Imao sam dobre s odnose s profesorom Krunoslavom Stjepanom Draganovićem u Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu pa smo uz pomoć njega ja i još dva čovjeka kojima je prijetila opasnost izručenja Jugoslaviji prebačeni iz Italije u Austriju. Ponovno smo morali mijenjati dokumente jer, ako Austrijancima kažemo da smo došli iz Italije, vratit će nas nazad. Ali ako kažemo da smo došli iz Jugoslavije, ostat ćemo. Ponovno sam završio u istražnom zatvoru kod Engleza u Klagenfurtu i odatle su me prebacili u logor kod Linza gdje su bile izbjeglice iz cijele Europe. No kako sam imao strica u Americi koji mi je poslao jamstvo da neću pasti na teret američke države nego će on biti odgovoran za mene, krenuo sam u proces dobivanja vize. I potrajalo je skoro dvije godine dok sam dobio papire i otišao u Ameriku.

Jeste li putovali brodom ili avionom?

Stric mi je poslao par stotina dolara, što je tada bio golem novac, i avionsku kartu, tako da sam te 1955. prvi puta sjeo u avion. U San Franciscu su me čekali stric, teta i njezin brat koji je imao jednu od vodećih kompanija za preradu voća i povrća. Na putu k njihovoj kući ujak nas je vozio u potpuno novom Cadillacu i na autoputu smo stali na večeru, u restoran jednog Bračanina. Pred nas su servirali svu hranu za koju sam znao, odmah sam rekao: “Pa ovo je život!” Lijepo su me svi primili, to je bio grad Watsonville od 40-ak tisuća stanovnika u kojem su 80 posto bili Hrvati, mahom poljoprivrednici. Nije bilo drugoga posla tako da sam i ja počeo brati jagode za 95 centi na sat. No tu sam sreo poznanika kojeg sam upoznao u Salzburgu, Ivu Bačana. I on je također došao kod svog strica, ali mi smo počeli razmišljati o nekom drugom putu, a ne o branju voća.

Na jednom okupljanju Hrvata u San Joseu stric me upoznao sa svojim prijateljem Joeom Ragužom, poslovođom kompanije Perish Brothers Construction Company i ja ga upitam ima li kakva posla kod njih. Kaže, imaju veliki posao kod San Francisca i zvat će me kad krene. I nakon mjesec dana me pozvao pa smo tako moj prijatelj Bačan i ja dobili posao – sa 95 centi skočili smo na 2,5 dolara po satu! To je bio ogroman skok. I tu smo ostali dok posao nije završen, a odatle prešli u južnu Kaliforniju. Došlo smo u L. A., odmah smo se našli oko Hrvatske katoličke crkve, našli posao za prilično dobru plaću, a u međuvremenu smo od hrvatske udruge unajmili veliku salu i subotom organizirali ples. Svake subote tu je bilo 500 do 700 ljudi, prodavali smo sendviče i pića, naplaćivali ulaznice i svaki tjedan zaradili 1500 do 2000 dolara. A Cadillac je tada koštao 6000 dolara! Imali smo viziju za bolju budućnost. Shvatili smo da nam nema kraja ako ćemo pametno investirati i raditi. Tu je sve počelo, biznis sa salom smo radili dvije godine, ali smo u jednom trenutku shvatili da tu nema daljeg prosperiteta i napustili ga. Ali smo odlično zaradili i kupili kuću za 25.000 dolara, s jednim malim stanom, dvije spavaće sobe i kuhinjom. Neki su čak mislili da smo gejevi, ali mi smo bili samo veliki prijatelji i sve bismo učinili jedan za drugoga. Skupa smo i auto kupili jer što će nam dva. Kad je država Kalifornija kasnije gradila novu infrastrukturu, a kako je naša kuća bila na putu, otkupili su naše zemljište za 36.000 dolara. Ćorav bi progledao kakve mogućnosti imaš. Kasnije smo Ivo i ja krenuli svak svojim putem u biznisu, on je imao dva brata i otišao s njima, a ja sam nastavio sam. Ali ostali smo veliki prijatelji. U biznisu sam bio mnogo agresivniji od njega, ja bih raspirio vatru, a on ju je znao ugasiti kad bi postalo prevruće. A u slobodno vrijeme volio sam plesati, žene su me zvale da se idem s njima na televiziju natjecati.

Gdje ste naučili plesati?

Sve što znam naučio sam sâm. Na plesu sam jednom spojio svoga partnera Ivu s budućom ženom. Kad ju je ugledao, rekao mi je da ju poznaje iz Salzburga, a kako je bila zgodna, nagovarao sam ga da je zamoli za ples, no on se plašio da će dobiti nogu. “Dobro, onda ću ja”, rekoh mu i zaplešem s njom. Zvala se Elen i tijekom plesa sam joj rekao da moj prijatelj tvrdi da je poznaje iz Salzburga. Nakon plesa sam ih upoznao i uskoro su se vjenčali.

Dakle, bili ste spajač u ljubavnim vezama?

Da, ali ja sam to bio i u biznisu. Uvijek sam spajao, a ne razdvajao.

Dok ste gradili karijeru velikog biznismena, navodno ste vodili vrlo buntovan život?

Da, ja sam bio zajeban čovjek.

U kojem smislu? Jeste li se tukli?

Nikad se radi sebe nisam tukao, uvijek radi drugih. Ako sam vidio da je netko napao nevina čovjeka, ja sam ga branio. Bio sam velik, jak, previše snage, a tada još uvijek malo pameti, ha-ha. Želio sam pomoći svakome tko je u problemu, bilo prije ili danas.

Jeste li ikada dobili batina?

Jednom sam sudjelovao u tučnjavi koja je trajala dva sata. Ali ne želim o tome jer je protivnik na kraju bio jako fizički oštećen.

Upoznali ste mnogo poznatih Amerikanaca?

Lako mi se bilo upoznavati s ljudima, bilo u biznisu, politici ili na plesu. Upoznao sam se s predsjednikom SAD-a Georgeom H. W. Bushom, s kongresmenima, senatorima, gradonačelnicima, guvernerima, poslovnim ljudima s kojima sam stvorio milijune, s Madeleine Albright, s vašom kolegicom Christiane Amanpour išao sam na večeru.

Tko je vodio?

Bili smo u jednoj grupi, ali smo za vrijeme večere sjedili jedno pokraj drugoga, bilo je to za vrijeme rata.

Kako ste ušli u bankarski biznis?

Nedjeljom sam obično volio do kasnije odspavati. Početkom 70-ih žena mi je jedno nedjeljno prijepodne u krevet donijela kavu i Los Angeles Times u kojemu sam pročitao da moj poznanik Henry Hwang sastavlja skupinu investitora da otvore banku. Zovnem ga sutradan i pitam: “Henry, kako to da meni nisi rekao da otvaraš banku?” “Nisam znao da si i ti zainteresiran.” “E, pa jesam”, kažem mu. Nakon dogovora Henry mi reče da moram biti potpredsjednik banke. “Čuj, ja znam zašto banka postoji, što radi, ali ja nisam bankar”, izvlačio sam se, ali bio je neumoljiv. I tako sam postao potpredsjednik Far Est Banka. To je bila banka koja je pomagala tamo gdje su većina stanovništva Meksikanci, Kinezi i druge manjine. Par godina je sve to lijepo išlo dok jedan neodgovoran zaposlenik nije počeo davao pozajmice bez dobrih garancija. Spasili smo banku, ali neki su se investitori razočarali. Stoga smo predsjednik banke Henry Hwang i ja obznanili da ćemo otkupiti dionice svima koji ih žele prodati, s kamatama koju je banka davala drugima, tako da ništa ne izgube. Na vrhuncu sam imao 22, a Henry 32 posto, došli smo do 13 filijala i 1997. prodali smo je jednoj tajvanskoj banci za 97 milijuna dolara. Eto kako ispadne dobar biznis kad radiš s pravim ljudima.

Koji je vaš glavni biznis cijelo vrijeme?

Moj glavni biznis je Steve Bubalo Construction. Gradimo vodovode, kanalizacije, pumpne stanice… Gradio sam tu podzemnu infrastrukturu posvuda, ali najviše po gradovima u južnoj Kaliforniji. Ispričat ću vam o jednom projektu iz 1987. da vidite kako to ide. U novinama The Greensheets svaki grad, općina ili federalna vlada objavljuju projekte pa, ako si zainteresiran, natječeš se. I tako sam se prijavio i dobio posao blizu Beverly Hillsa, cijelu jednu ulicu. Morao sam postaviti armirani beton, vodovod, kanalizaciju, pločnik… Posao je trebao biti završen za 365 dana, a ako ne bude gotov u roku plaćaš penale – 10.000 dolara dnevno. I ja ga završim 85 dana ranije, glavni inženjer agencije me zove na ručak i predaje ček na 850.000 dolara! Tako da i danas kad spomeneš Steve Bubalo Construction ljudi iz biznisa jako dobro znaju o čemu se radi. Dobio sam nagrade od federalne vlade, ali posebno sam ponosan na nagradu za sigurnost radnika – uz toliko mnoštvo sati nijedan moj radnik nije ozlijeđen. I tako je jedan mali čovjek iz tog malog sela Hardomilje, bez fakulteta, uspio.

Priča se da imate i “zlatni rudnik” u Los Angelesu?

To je moj drugi jako unosan biznis. Kupio sam 140 jutara zemlje 15 milja od centra Los Angelesa, na kojemu eksploatiram pijesak i šljunak i prerađujem ga za građevinu.

Nisam shvatio, vi pravite taj pijesak?

Ne pravim ga ja, Bog ga je napravio, ja ga vadim i prerađujem, meljem kamen drobilicama. Trenutačno imam depozita 22 milijuna tona tog materijala. Kad se preradi, tona je od 16 do 18 dolara. Pa sad računaj. Ha, jesi izračunao? Ha-ha.

Više od 300 milijuna dolara…

Osim toga imam i deponij, naplaćujem ljudima koji dovoze i odlažu pijesak, asfalt, beton. Ovaj biznis trajat će sljedećih 50 godina, a onda na kraju, kad je sve gotovo, prodaš zemlju.

Znači, sve ćete naplatiti što se može?

E, ali za to treba imati viziju.

Koliko vam je trebalo da naučite engleski?

Jezik sam naučio sa ženama. Dok sam s njima plesao i družio se, upijao sam jezik.

Kad ste upoznali suprugu Louise?

Imao sam 28 godina kad sam je upoznao.

Ona je Amerikanka?

Njezina baka je iz Vrgorca, a djed iz Slanog. No ona se rodila u Montani, a kad joj je bilo osam godina doselili su se u Los Angeles i naselili blizu crkve. Ona i njezina mama vodile su knjigovodstvo u crkvi svetog Ante. Ja sam tada već bio u biznisu, upoznali smo se 1960., a vjenčali dvije godine kasnije. Upoznao sam je na plesu, za mene nije bilo prepreke, ako sam i teško radio, ništa me ne bi spriječilo da petkom i subotom idem na ples.

Što ste plesali?

Sve, od argentinskog tanga, preko valcera do polke. Ali volio sam i aute, 1958. kupio sam kabriolet s onim golemim kotačem straga, kad stisneš papučicu, gore gume. I bila je tako jedna zabava, ja došao pred crkvenu dvoranu, napravio krug na parkiralištu i sve zadimio od škripe kotača. Baš tada je Louisein otac nju dovodio do te zgrade i rekao: “Koja li je ovo budala, šta ovaj radi!” Uđem na zabavu i zagledam se u Louise, s njom su bili neki poznanici s kojima sam igrao nogomet, ali nitko da me upozna s njom. “Šta je, frajeri, ne želite me upoznati s ovim anđelom, a?” I konačno smo se ipak upoznali, zaplesali, i tako je to počelo. Ali protiv mene su se digli svećenici, njezinim roditeljima su govorili: “Ne dajte je njemu, to je ženskar, Hercegovac.” Prekipjelo mi je to ogovaranje i jednog dana priđem svećeniku: “Slušaj, monsinjor, nije mi drago što me ogovaraš pred Louiseinim roditeljima. Kad si na oltaru, ja te poštujem i slušam, ali ovo je izvan Crkve, a ti nisi ništa bliži Bogu nego ja. Ako te upitam da ideš sa mnom u krevet, slobodno me odbij. Ali nemoj se petljati u moje poslove.” Već tada sam financijski odskakao od drugih, što god je trebalo školi ili crkvi, ja sam davao.

Louise je nakon nekog vremena počela nabacivati kako smo već dugo skupa i shvatim što ona hoće. Odvedem je u Las Vegas, potpišemo papire, taksist nam je bio kum, i začas je sve bilo gotovo. Otišli smo u subotu i vratili se u nedjelju kao muž i žena. Svećenik, onaj isti, čestitao joj je, ali i napomenuo da mu nije drago za koga se udala, ostao je pri svome, a ja se sljedećih 30 godina nisam vjenčao u crkvi. Tek kad mi se kćer udavala, tri dana uoči vjenčanja, Louise me nagovorila da se i mi vjenčamo u crkvi. I tako smo se vjenčali dva dana prije naše kćeri.

Ona je jedna beskrajno strpljiva osoba. Nikada mi nije rekla – što to kupuješ, što to prodaješ. Prve tri godine ona nije potpisivala čekove jer što ja znam tko je ona, stani da se malo uhodamo. Sada ona vodi sve papire.

I danas?

I danas, ona i ja skupa to radimo sa zadovoljstvom. Imamo mnoštvo investicija i o svakoj vodimo računa. I odavde iz Hrvatske, dok smo u našoj kući u Brodarici, sve kontroliramo, baš sam sinoć razgovarao sa sinom i predsjednikom kompanije. Do jedne mjere direktori mogu sami donositi odluke da mene ne pitaju, ali preko te mjere moraju me zvati. Imam povjerenje u te ljude jer radim dugo s njima i oni meni godišnje na moje investicije donose između 7 i 10 posto dobiti, stvorili su mi vreće novca.

Kakav je bio osjećaj kad ste zaradili prvi milijun?

Bilo mi je 37 godina kada me nazvao knjigovođa i rekao: “You are millionaire!” Što je ključno kod mene u biznisu? Uvijek sam znao kolika mi je zarada. Jednu svotu novca koju mogu izgubiti ću riskirati, ali neće me uništiti ako je izgubim. Uvijek sam imao zaleđe i financirao se vlastitim kapitalom. Nikada nisam od banke posuđivao novac.

Ni od svoje banke niste posuđivali?

Ne, ionako nije poželjno uzimati od banke u kojoj si jedna od vodećih osoba. Imao sam sreću da, prevrnem li kamen, ispod njega bi ležao novac.

Kad ste kao graničar pobjegli iz Jugoslavije, bili ste osuđeni na smrt i morali ste čekati sve do 1990. da se vratite kući.

Da, i posjetio sam kuću odmah te 1990. Tražio sam 1992. od moje familije da me puste natrag, u rat, ali obitelj je odlučila – dat ćemo sve što treba za Hrvatsku, ali nećeš ići u rat. Za vrijeme rata sam dao golemi kapital za Hrvatsku, ništa ni od koga nisam htio za protuuslugu jer meni nitko ne može nadoknaditi ovu slobodu. Ovo je za mene život. Čovjek bez države, slobode i familije nije čovjek.

Ali jednako volite i Ameriku?

Meni je Amerika sve dala, nisam imao što u nju donijeti osim mišića. Svoj bih život dao za Ameriku jednako kao i za Hrvatsku. Mi u Hercegovini znamo reći za takve kao ja – Amerikenjac, ha-ha.

Jeste li ikada forsirali neku političku opciju u Hrvatskoj?

Nisam, ali sam podržavao pokojnog predsjednika Tuđmana. Mogu vam otkriti ovo: osuđen sam na smrt strijeljanjem 1956. na Vrhovnom vojnom sudu u Beogradu. Šest generala donijelo je presudu, jedan od njih bio je Tuđman. A kad sam ga upoznao u Los Angelesu, rekao sam mu: “Gospodine predsjedniče, ne pitam što treba, nego koliko treba! Ja sam vam na raspolaganju.” Imao sam s njim i okršaj, ali on je naglasio svojim ljudima: “Kad god Bubalo dođe u Zagreb, hoću da mi javite.”

Jeste mu rekli za tu smrtnu presudu?

Nisam, a znate zašto? Jer da on nije bio to što je bio za vrijeme Jugoslavije, mi danas ne bismo imali Hrvatsku. Njega nisu mogli napadati da je ustaša. Mene jesu. Meni je FBI čuvao kuću dvije godine jer sam podržavao Novu Hrvatsku iz Londona i organizirao nogometni klub Croatia u Los Angelesu.

Dok smo se vozili u autu, rekli da ste mi da ste bili ekstremni desničar, pa čak i previše. Je li vam to ikada odmoglo u biznisu?

Nije. Ja sam inače po političkom svjetonazoru u Americi republikanac. Ali sada više ne podržavam Trumpa. Bio sam njegov veliki pomagač, imam i pismo zahvale od njegove prve dame.

Zašto ste ga se odrekli, zbog događanja u Kongresu nakon što je izgubio izbore?

Ne samo zbog toga. On se počeo nepristojno ponašati od prve debate s Bidenom. Jako nekulturno i nepristojno od jednog državnika. Ne možeš tako podcjenjivati ljude. Meni se zgadio. Treba biti pristojan. Čuj, ima mnogo načina da se kaže nešto što ti se neće svidjeti, ali ne treba vrijeđati. On misli da je to njegova prćija. E, pa nije. Ja sam i dalje republikanac, ali neću glasati za njega.

Tko vam je prihvatljiv, DeSantis?

On je prilično dobar guverner Floride, hoće li biti prihvaćen ili ne, to je pitanje. Ali mislim da Republikanska stranka treba prije svega nove ljude. Čuj, ja ne volim Bidenovu politiku, ali mu odajem priznanje jer je okupio 142 države protiv Putina i njegova krvoprolića i barbarstva. Ja mu za to skidam kapu. Bi li glasao za njega – ne! Ali treba biti pošten pa reći ako je učinio nešto dobro. Treba znati reći hvala.

Onda nećete glasati ni za jednoga ako se u utrci nađu Biden i Trump?

Ako do toga dođe – za Trumpa nikako.

Imali ste okršaj i s predsjednikom Bushom starijim?

Kad je njegov državni tajnik James Baker nakon povratka iz Beograda 1991. rekao u Bijeloj kući da pod svaku cijenu Jugoslaviju treba sačuvati, protestirao sam kod predsjednika Busha. Tada je on poslao dva čovjeka u moju kuću u Hollywood Hills da razgovaraju sa mnom. Jer predsjednik je dobro znao koliki sam imao utjecaj u Republikanskoj stranci.

Kako je prošao taj razgovor?

Dobro. Rekao sam im da je Milošević običan krvnik koji želi imati zakon u svojim rukama, a tko god se ne slaže s njim, on će ga likvidirati. I ako stranka koju ja podržavam šalje ministra u Beograd da štiti takvog krvnika, ja više ne mogu biti dio te stranke.

Kakav odnos imate sa svojim radnicima?

Svojedobno sam imao 90 posto Meksikanaca radnika. Dobre radnike sam uvijek pitao: “Signore, imaš li kuću, koliko imaš djece?” Posuđivao sam im novac da kupe kuću, a od plaće im odbijao samo prekovremene sate, tako da im je osnovna plaća uvijek ostajala za njihove potrebe. Ljudi su ginuli za mene i zato sam mogao završiti projekt o kojem sam govorio 85 dana ranije. Tu je moja prednost. Ja i danas svojim radnicima i onima koji vode tvrtke kažem – praviš meni novac, pravit ćeš i sebi. Ali sam jako alergičan na minuse. Minus ne volim ni u čemu. Ali ako je meni čovjek zaradio 100.000 dolara, pa zašto mu ne bih dao 20.000?

Jel’ se vama kada dogodio minus?

Investirao sam u jednu banku više od milijun dolara, ali je banka otišla u bankrot.

Kako ste to podnijeli?

Čuj, banka s kojom radim danas kupila je tu banku, a ja sam dobio na svojih milijun dolara 60.000, eto koliko sam izgubio. Ali nije bilo razloga da se to tako dogodi, mogla se spasiti, ali eto, nije.

Obišli ste cijeli svijet, gdje vam je bilo najljepše?

Bio sam u Kini, Tajvanu, Japanu, Hong Kongu, Maleziji, Australiji, Rusiji, Europi, najmanje sam bio u latinskim državama. Vidio sam kako ljudi žive i rade, a volim gledati sisteme koji čine dobro za budućnost čovjeka. Nisam ja socijalist kao što bi neki mogli pomisliti, ja sam za rad, ali i da za taj rad čovjek bude dobro plaćen. Jer cirkulacija kapitala pravi budućnost. Ako ti meni dobro radiš i ja te dobro platim, ti ćeš potrošiti više.

Do kada mislite raditi?

Dok ne umrem. Meni je posao najveće uživanje.