Bleiburg, tragedija koja ne prestaje boljeti

U posljednji čas je vodeći slovenski režiser Miran Županič pred filmsku kameru uspio dovesti zadnje preživjele svjedoke partizanskih poratnih zločina, djecu pobijenih žrtava iz koncentracijskog logora Teharje kraj Celja, koju su komunisti ostavili na životu, u popravno-odgojnim domovima za djecu državnih neprijatelja u Sloveniji ili ih tjerali na vojno obrazovanje u Rusiju.

Piše: Ivan Ott, Stuttgart / CroExpress

Sa scene polako nestaju rijetki svjedoci zločina 'zaslužnih i nenadoknadivih časnih ljudi', sve se to događa u tišini i bez medijske pompe.

Potkraj 2013. godine, poslije drugog srčanog udara, zauvijek je zaklopio oči pune suza i tuge moj prijatelj, svjedok bleiburške tragedije, koruški Slovenac-Nijemac, Ginter Šlajmer. Moji i njegovi roditelji su ubijeni i bačeni u jednu od neotkrivenih masovnih grobnica. Igrom slučaja ili sudbine Ginter je kao 17-godišnji mladić smio napustiti Sloveniju. U dalekoj Australiji je sredio život, osnovao obitelj, ali nikad nije zaboravio rodnu zemlju i svoje roditelje. Iako u vremešnim godinama, početkom osamdesetih, redovito je dolazio u Sloveniju i Hrvatsku. Tražio je grobove svojih roditelja, oca, slovenskog Volksdeutschera i majke Hrvatice. Imao je veliku želju, na grobu svojih roditelja zapaliti svijeću. Želja mu se nije ispunila.

Tijekom brojnih posjeta Europi otkrio je pisani dokument, koji potvrđuje da je njegov otac poslije rata osuđen na smrt, jer je navodno za vrijeme rata svom slovenskom susjedu rekao da trebaju razgovarati na njemačkom jeziku. U dokumentu je zabilježeno da mu je majka na smrt osuđena poslije rata u Celju, jer je za vrijeme rata izrazila mišljenje, da će Njemačka 'vjerojatno' pobijediti. Oboje su ubijeni u celjskom zatvoru 'Stari Pisker'. Za grob im se ne zna.

Eto, to su 'slavni' primjeri komunističke borbe za slobodu naroda kojeg su 'oslobodili života', a imovinu žrtava prigrabili za sebe. A stradalnika nije bio mali broj, danas leže posvuda, za grob im se ne zna, zabetonirani su u rovove rudokopa, zatrpani u nekdašnjim protutenkovskim rovovima, šumama, bačeni u pećinske jame, preorani su po livadama i oranicama. Tragovi zločina? Kakav Bleiburg, kakav Viktring, kakav Križni put?! Kakva zločinačka ideologija? Ne postoji. Nije je bilo! Tako se govori danas.

Svoje patnje i sudbinu djece stradalnika opisao sam u knjigama 'Ukradeno djetinjstvo' i 'Djeca žrtve rata i poraća, optužuju', po tim knjigama u Sloveniji je snimljen dokumentarni film 'Otroci iz Petrička'. O svojim patnjama i stradanjima svjedočio sam i u filmu austrijskog povjesničara dr. Floriana T. Rulitza. On je napisao i izvrsnu knjigu, 'Tragedija u Viktringu i Bleiburgu na primjeru partizanskog nasilja nad izbjeglicama'.

Nakon moje promocije knjige u Klagenfurtu i Zagrebu bilo je onih koji su glasno negirali zločin, i pobijene žrtve prekrstili u partizanske žrtve. Ali dok se iza kulisa vodi ideološka borba, tiho odlaze posljednji svjedoci komunističkih i partizanskih zločina, a sve su glasniji i moćniji zagovornici i pobornici zločinačke ideologije.