Udruga iz Ljubuškog: Porazili smo pirove pobjednike II. Svjetskog rata u Domovinskom ratu 1991.-1995.

Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. 

Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija).

Naraštaji su hrvatskih ljudi sanjali svoju slobodu. Mnogi su se za nju borili, nu, nažalost nikad je nisu uspjeli dočekati.Ta ideja se u duši hrvatskoga čovjeka stoljećima oblikovala u iznimno zauzetoj borbi za obranu života, identiteta, domovinskoga prostora i kulturnoga naslijeđa, a kulminirala je papinskim naslovom Hrvatskoj kao zemlji predziđa.

Domovina i prošlost dvije su vrednote koje bitno određuju svako ljudsko biće, bez obzira na njegove životne preokupacije, različite pripadnosti i kulturološke odrednice kojima je čovjek izložen tijekom vlastitog životnog vijeka. U naše vrijeme oba ova čimbenika često su na dnevnom redu i ozbiljnih i površnih vrednovanja. Nerijetko ih se glorificira i njima se manipulira, što rezultira mitomanskim i  kvazi znanstvenim učincima. Takvi postupci zamagljuju objektivnu povijest ali i sadašnjost i proizvode traume i lažnu svijest o sebi i vlastitom životnom vidokrugu.

Mi se danas ovdje prisjećamo ljubuške svibanjske tragedije. Kult pokojnika jedna je od najstarijih stečevina ljudske civilizacije i uljuđenog ponašanja. Dugo vremena ova nam je obveza prema precima bila represivno onemogućavana, no u ovo vrijeme preuzimamo na sebe odgovornost i polažemo vlastiti ispit zrelosti.

Knjiga od Bleiburga do Ljubuškog,tabele sadrži imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški.

Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.

Prva pomisao koja se i danas ovdje javlja jest svakako ona o broju stradalih, a odmah iza nje slijede i pitanja o žrtvi i počiniteljima. Promatrati ljude kroz brojeve i baviti se prebrojavanjem mrtvih, s ciljem ostvarivanja problematičnih i parcijalnih interesa, ozbiljan je atak na ljudsko dostojanstvo.

Najgore bi bilo ovakva prisjećanja pretvarati u poligon za nove nesporazume i krivotvorenja koja dodatno iskrivljuju ionako kompleksnu prošlost i traumatiziraju sadašnjost. Da bi se izbjeglo ovakvo iskušenje ljubušaci su  prije nekoliko godina inicirali pravljenje popisa partizanskih  žrtava i došlo se do podataka broja smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba - stradalih Hrvata i Bošnjaka.

Kad je pak riječ o žrtvama i očekivanoj satisfakciji, Ljubušaci su kroz čitavo poslijeratno vrijeme bili dodatno kažnjavani. Morali su šutjeti o ovim događajima, a k tomu im je prišivana i etiketa ustaškog kraja, uključujući različite posljedice koje su redovito išle uz ovakve kvalifikacije. Nije se moglo ni pomišljati na obilježavanje ovakvih obljetnica, niti na podizanje spomenika stradalima. Nije stoga neumjesno ustvrditi kako je tragična ljubuška priča postala paradigmom za brojna stradanja i u našem širem okruženju tijekom zadnjeg rata.

 I to poraženo zlo opet diže glavu !

U Hrvatskoj i BiH u ratnom i poslijeratnom komunističkom mraku, komunistički nalogodavci i egzekutori izravno su odgovorni za najveći pokolj izbjeglih Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu.

Odgovorni su za egzekucije na Križnome putu, na Jazovki i svim ostalim Hrvatskim jamama, odgovorni su za nastavak zločinačkog rada i likvidacije u logoru Jasenovac još nekoliko godina nakon "oslobođenja" 1945. g., odgovorni su i za sve ostale torture i likvidacije u logorima za preodgoj širom ondašnje jugotvorevine.

Odgovorni su i za sve poslijeratne egzekucije hrvatskih emigranata u cijelome svijetu  koji su promicali istinu o komunističkoj tugoslaviji Hrvatskoj i BiH - prisilno utamničenoj u jugokazamata.

Komunistička poslijeratna vlast i tadašnji KPH i SKH,KP BiH i SK BiH ukupno su i neosredno odgovorni za likvidaciju oko pola milijuna Hrvata.

Nitko čak nije ni preuzeo odgovornost niti se ispričao za sve silne zločine koje su Hrvati počinili nad Hrvatima.

Vjerovalo se u opraštanje, suživot i pomirenje u novoj hrvatskoj državi stvorenoj nakon krvavog povijesnog bespuća, to više što je sve manje živih iz generacije tih agonijskih vremena.

Tako su mnogi boljševički komunisti koji bi trebali odgovarati za svoje zločine (ratni zločini nikada ne zastarijevaju!) ostali nekažnjeni (ali ne i neprepoznati) i tako prešutno amnestirani.

I sada nas dva milijuna bi se trebali odreci i zaboraviti pola milijuna naših mučki pobijenih djedova, stričeva, teta i bratića ?

Iz mržnje prema vjeri“ je ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća.

Oni su žrtve komunističko-partizanskih zločina.

Kada su komunističko-partizanske snage zauzele područja koja su bila pod vlasti NDH, slijedila je krvava odmazda nad duhovnim pastirima i hrvatskim pukom. Za pokolj je bila zadužena posebna postrojba koja je izravno odgovarala vrhovnom komandantu NOV-a Josipu Brozu Titu. Naime, komunističko-partizanske snage koje su ulazile u sela s hrvatskim katoličkim pučanstvom imale su popise viđenijih ljudi koji im se nisu željeli priključiti i koje je trebalo likvidirati. Popise su sastavili članovi partijskih ćelija tih mjesta. 

Kako bi zataškali zločine, egzekutori su tijela svojih žrtava bacali u jame i škrape diljem BiH. Svjedoci su u strahu od odmazde o svemu morali šutjeti.

Završetkom Drugog svjetskog rata ubijanje je preraslo u progone preživjelih. Crkveni su poglavari s velikim brojem svećenstva početkom pedesetih godina prošloga stoljeća zbog montiranih sudskih procesa završavali po jugokomunističkim tamnicama u kojima su služili dugogodišnje kazne. Zbog toga je Crkva u Hrvata bila obezglavljena. Tada je i svjetski poznata žrtva komunističkog progona, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, robijao u zloglasnoj Lepoglavi, a mostarski biskup Petar Čule u Zenici.

O zločinima se prvi put šaptalo sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Glasnije se govorilo tek raspadom komunističke Jugoslavije. Puno je vremena prošlo dok se nakon kraha totalitarističko-komunističke ideologije, zločini nisu počeli istraživati zahvaljujući svjedocima tih strašnih događaja. Samo u Širokom Brijegu i okolici otkriveno je 128 masovnih i pojedinačnih grobnih mjesta. Do sada su ekshumirana tek 135 tijela iz 10-ak grobišta.

Mučan je to i spor proces s puno zaprjeka.

Krajnji cilj prema hrvatskoj,bošnjačkoj i srpskoj javnost je: glasno progovoriti o jednom vremenu. Istina o tom vremenu je civilizacijsko i moralno pitanje bez kojeg se ne može razvijati niti jedno demokratsko društvo. Pa tako ni moderno društvo država sljednica koje su nastale raspadom Jugoslavije a koje i danas guše beskompromisni nasljednici totalitarističko-komunističke ideologije. Među njihovim (sve glasnijim) žrtvama je i europska Hrvatska.

Sloboda i odgovornost !

Čast je danas biti s Vama braćo po oružju na svakom mjestu naše domovine gdje se hrabri i ponosni bore javno za svoj ponos. Nije vrijeme šutnje i povlačenja. Državni poredak nam nasrće na slobodu misli i riječi, na obitelj. Ne možemo sakriti tugu. Manje od 75 godina nam je trebalo da ispustimo slavu, ponos i čast, koju su naši muževi i očevi uzdigli na nebo. Gdje su pobjede, ideje, duh koji nas je krasio? Ponovno kao i prije 30 godina početkom 90-ih izlazimo u medije i prosvjedujemo i tražimo naša prava.Prosvjedujemo umjesto da vladamo… 

Naša djeca neće prosvjedovati, mi s ovim prosvjedom putem medija dolazimo preuzeti našu slobodu i uništiti zlo protiv kojega se bunimo. Te riječi mora čuti naša Hrvatska,BiH,komšići, beljaci, obersneli, pupovci, stazići,mesićevci, i svi koji nam nameću zlo umjesto dobra, nude tuđe ime i prezime. Moraju čuti i shvatiti da smo mi pobjednički narod. Ovim prosvjedom osuđujemo zlo koje se uselilo u naše institucije. Upiremo prstom u isto zlo zbog kojeg su toliki umrli. Pitajmo se ima li mjesta na našoj zemlji na kojemu ne bismo trebali vrištati i upozoravati na zlo i opasnost. Nema, a to je opasno. Zato riječi Komišića i Mesića ne smijemo gledati kao slučaj, incident ili zločestoću…

Njihove riječi su odavno pojava i politika koju nam nameću pobjednici 2. svjetskog rata koje smo mi porazili uz strašnu žrtvu i herojstvo. Poraženo zlo je ovladalo našom državom, zato smo i tužni iako smo ponosni jer smo braćo po oružju s Vama. Umjesto da mi predstavljamo u našim institucijama, umjesto da sinovi i kćeri naših vitezova donose zakone, u uredima divljaju , zakone donose nasljednici zločinačkih politika, pa i sami sudionici zločina…

Ovaj javni prosvjed moramo pretvoriti u novu nacionalnu oluju koja će izbrisati prijetnje i nasrtaje na narod i nove generacije naraštaja.

Iako su strašne riječi Komšića i Mesića povod za javni prosvjed, ovo se događa godinama, od poruka u medijima do sabora, od školske učionice do odluka Ustavnog suda kojima se udara u samo srce obitelji kakvu poznajemo.

Zato je, dragi prijatelji, potrebno odmah prestati državu ostavljati zlim ljudima i idejama!

Dakle, čovjek je osuđen na slobodu: može ju prihvatiti, za nju se boriti i ispisivati stranice svoje povijesti ili je pak odbaciti te postati neraspoznatljivi dio nasljeđa, koje se gubi u tami vremena. Hrvatski narod nikad pa ni u najtežim danima svoje krvave povijesti nije oskudijevao slobodoljubivim pojedincima, obiteljima pa i cijelim skupinama, koje se po cijenu velike žrtve pa čak i vlastita života nisu htjele, a ni mogle odreći toga Božjeg dara.

U sjećanje: JURE DUGANDŽIĆ

Rođen 2.svibnja 1923.u Radišićima, (otac Stipe i majka Anđa rođena Nosić).Po narodnosti Hrvat,katolik,neoženjen. Pripadnik ustaške vojnice. Služio u Zagrebu. Obolio u službi.Liječen u zagrebačkoj bolnici. Umro 13.svibnja 1944.u Radišićima. Pokopan sa svim vojničkim počastima na ilirskom groblju Krvnica u Radišići-Ljubuški.

Čast nam je danas biti s Vama braćo po oružju na svakom mjestu naše domovine gdje ste hrabro,viteški i ponosno borili te služili domovini od 1941.-1995.godine.

Udruga potomaka Udovica II.Svjetskog rata i poraća Ljubuški

Predsjednik,Tomislav Dugandžić