Hercegovina "epicentar" svjetskog sporta i apsurda

Jedna ulica u Hercegovini, u mjestu od jedva 4000 stanovnika dala je velika imena u svijetu sporta. Radi se o ulici Krstine u Međugorju.

Pet velikih sportaša, susjedi, prijatelji, čije se kuće nalaze u krugu od 500 metara. Radi se o tenisačima prijateljima i kumovima Marinu Čiliću i Ivanu Dodigu, jednom od najboljih rukometnih vratara današnjice Marinu Šegi, brončanom vrataru sa svjetskog prvenstva iz Francuske 1998. godine Vladimiru Vasilju, te košarkašu Cedevite Andriji Stipanoviću, koji iza sebe ima i bogatu karijeru u Europi. Uistinu impresivna imena svjetskog sporta

Infrastruktura

No što je razlog tomu? Uz talent, upornost i naporan rad navedenih sportaša, razlog je i u sportskim terenima koji su se nalazili u ulici Krstine. Na Krstinama se nalazi jedan mali vanjski teren kojega su koristili rukometaši Međugorja, dva teniska terena, koja su napravile obitelji Dodig i Čilić još dok su Ivan i Marin bili klinci, dok se Andrija Stipanović košarci učio na jednom košu koji mu je otac improvizirao ispred obiteljske kuće.

Nekoliko godina kasnije na Krstinama je niknuo i veliki sportski centar Circle International Međugorje s velikim brojem nogometnih terena. Prve korake na tim terenima radili su danas aktivni nogometaši Marko Pervan koji danas igra za Botev iz Plodiva, Mateo Sušić igrač Cluja, te Marko Bencun koji danas igra u dresu mostarskih "Plemića".

Što to sve kazuje? Da uz malo kvalitetne infrastrukture i veliki talenat i rad koji posjeduju naša djeca mogu doći zaista veliki rezultati.

Mostarska dvorana hercegovačka rak rana

Iz skromne mostarske dvorane izašla su također velika imena svjetskog sporta. Naravno, jedno od najvećih imena je svakako Bojan Bogdanović koji danas hara parketima NBA lige. Iz dvorane na Bijelom Brijegu dolaze i velika imena u svijetu rukometa. Naravno radi se o braći Igoru i Ivanu Karačiću, ali i o Marinu Mariću. Svi oni imali su minimalne uvjete za rad, a postali su jako veliki sportaši. Postavljamo pitanje odgovornima, zašto nikome nije u interesu napraviti novu dvoranu iz koje bi zasigurno uz bolje uvjete izašla nova velika imena?

Fenomen Izviđača

O "rukometnom Ajaxu" iz Ljubuškog i ne treba trošiti riječi. Izviđač je jedan od ponosa hercegovačkog sporta. Uz velikane Mirka Alilovića i Denisa Buntića, brojni su rukometaši koji su prošli omladinsku školu "Skauta" i danas su uspješni širom Europe, poput Davida Mandića, Marina Vegara, Josipa Perića, Mateja Hrstića, Šarca i brojne druge, ali one koji tek nadolaze poput mladih Mandića i Vukšića.

No, uz njihov talent, trud i odlične trenere u omladinske pogone trebala je i adekvatna dvorana. Sam ju je praktički o svom trošku izgradio poduzetnik Stanislav Mucić, na čije su se konstatacije da će Izviđač biti Europski klub mnogi podsmjehivali. No, nisu se smijali kada su u dvorani u omalenom hercegovačkom gradiću gostovali Barcelona, Ciudad Real ili Ademar Leon. No, u posljednje vrijeme Izviđač i ne stoji baš najbolje jer se u prvom redu nema sluha od strane onih koji bi za to trebali brinuti, nedostaje naravno novca. Uz malo više dobre volje Izviđač bi prestao biti samo klub koji će gotove igrače isporučivati drugim klubovima, nego bi ponovno vratio Europske velikane u Ljubuški.

NBA Čitluk

Petnaestak kilometara dalje u Čitluku je 1997. godine napravljena Gradska sportska dvorana. Rezultirala je dvojicom NBA igrača Zoranom Planinićem, Ivicom Zubcem, ali i Barišom Krasićem, te spomenutim Andrijom Stipanovićem koji su napravili zapažene karijere. Jedan od važnijih sportova u Čitluku također je i karate koji je donio brojne medalje i svjetske prvake, a sve to iz male skromne i skučene školske dvorane, koja ne zadovoljava uvjete ni za ozbiljniji rekreativni futsal susret.

Ulaganje u sport

Sva imena koja smo nabrojali ponos su svima od nas. Svakome srce zaigra kada ih vidimo na TV-u u dresu reprezentacije, NBA-parketu, ili s Grand Slamom u rukama. No, koliko se sve to može podići na jednu još veću razinu? Kolika su ulaganja novca, koji je danas najveći preduvjet za uspjeh, u hercegovački sport? Svjedočimo u posljednje vrijeme blagom padu, naročito klupskih sportova, a u razgovoru s čelnicima brojnih od njih svi razgovori se svode na nedostatak novca. Većina uspjeha hercegovačkih klubova plod su i zasluga entuzijazma pojedinaca, a ne nekog sustavnog ulaganja i vizije odgovornih.

Marin Čilić težak je put prošao kao mladić, o putu Ivana Dodiga ne treba niti pričati. Zbog toga je Marin odlučio osnovati svoju fondaciju kroz koju pomaže svim mladim sportskim talentima, kako bi im olakšao put do uspjeha, a sigurno je kako će to i uskoro dati prve rezultate.

Pitamo se samo, što bi još Hercegovina dala svjetskom sportu uz bolju infrastrukturu i malo veća novčana ubrizgavanja u omladinske škole i potpore mladim sportašima.