Odoše liječnici u političare – tko će nas liječiti?

Odlazak u inozemstvo toliko doktora i provjerenih stručnjaka ne bi preživjeli ni mnogo ozbiljniji, uređeni zdravstveni sustavi, a kamoli ova bosanskohercegovačka improvizacija u kojoj se ne zna jesu li veće žrtve pacijenti ili zdravstveni radnici. Preko zdravstvenih institucija lome se politička koplja, i same zdravstvene ustanove ulaze u naizgled neobjašnjive međusobne sukobe iza kojih stoje politički krugovi, a egzodus liječnika i drugog medicinskog osoblja, školovanog i provjerenog, nastavlja se iz dana u dan. I nikome ništa…

Piše: Amir Sužanj / Al Jazeera

Ali zašto nam je onda politika isto tako neizlječivo bolesna kad je u nju u ovim godinama poslije rata nagrnula čitava svita doktora, sve uz objašnjenje, bolje reći opravdanje, da žele svoje iskustvo i ugled dati na raspolaganje za opće dobro – državi, entitetu, narodu, svejedno?

Teško je i nabrojati sve one koji su iz neizvjesnosti zdravstvenog sustava pobjegli pod skute politike i u toplinu beneficija koje nude političke institucije. Neki od njih su u politici čitavu vječnost, toliko dugo da su vjerojatno i sami zaboravili da su nekad bili liječnici. Sjetimo se samo dvojice „vječnika“, Halida Genjca u parlamenatnim foteljama i Bože Ljubića na raznim pozicijama u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, koji je u svojoj blistavoj političkoj karijeri dobacio čak i do Sabora Hrvatske.

Magloviti motivi

Motivi za bitisanje velikog broja liječnici u politici prilično su magloviti, iako nitko nema pravo da sumnja u iskrenost tih ljudi. Uostalom, pravo da se bave politikom garantuje im Ustav zemlje. Prilično je lako i logično shvatiti da jedan liječnik, ako je njegov politički angažman iskren i moralan, odlazi u političke vode kako bi djelovao s pozicije ministra zdravstva ili neke srodne funkcije.

Mnogo je teže, međutim, prihvatiti tvrdnje da nekakav liječnik specijalist zbog općeg dobra i brige za narod prihvaća funkciju, recimo, ministra prometa i komunikacija, području o kojoj, sasvim prirodno, blage veze nema koliko god u svoje slobodno vrijeme bio zainteresirann za ceste, mostove i pruge. Motiv za takvu vrstu političkog angažmana, ako ćemo biti iskreni, iz ugla običnog građana mnogo više liči na puko trajanje u lagodnosti državnih institucija, pri čemu i sam taj „službenik“ od početka zna da nije ni došao tu s istinskom namjerom da nešto uradi.

Kad malo bolje razmislimo, nema boljeg primjera od Bože Ljubića da se zapitamo je li Hipokratova zakletva vrijedi i za doktora u političkim vodama? Kad bi vrijedila, onda bogami…

Nagledali smo se svega u posljednjih desetak–petnaest dana u Mostaru. U pravoj političkoj groznici formiranja vlasti i biranja gradonačelnika palo je mnogo teških riječi, pa nismo stigli ni da se načudimo jednoj neobičnoj pojavi. U samom vrhu gradskih političkih struktura osvanula su tri ugledna liječnika, iz svakog naroda po jedan da ne bude neravnopravnosti – novi gradonačelnik Mario Kordić iz reda hrvatskog naroda, njegov protukandidat u izboru za gradonačelnika, bošnjački kandidat Zlatko Guzin i nositelj srpske liste „Ostajte ovdje“ Velibor Milivojević. Sva trojica sa respektabilnim liječničkim stažom, ugledni ljudi i među građanima i u stručnim krugovima.

Mostarska politikantska žabokrečina

Što njih trojica, sa svojim ugledom i, nadamo se, dobrim namjerama, uopće mogu uraditi u mostarskoj politikantskoj žabokrečini, pitaju se ovih dana mnogi Mostarci. Ali šta god razmišljali, zaključak se nekako svede na onu rečenicu jedne anonimne Mostarke iz ankete na Televiziji Bosne i Hercegovine. Govorila je o postupku za izbor gradonačelnika, pa u tom trenutku nije računala i na Milivojevića, ali poruka je, svejedno, brutalno jasna i rječita.

„Kako su divna ona dvojica doktora, bilo bi bolje da idu raditi svoj posao nego da su u tim strankama“.

Podozrivost značajnog broja Mostaraca očigledno nije prisutna zbog ugleda i obraza trojice liječnika, nego zbog dileme šta će oni moći uraditi u istim onim političkim krugovima zbog kojih se Mostar već godinama naziva gradom – slučajem. S druge strane, kadrovska pustoš u zdravstvenom sustavu sama od sebe nameće pitanje – tko će nas uopšte liječiti u bliskoj budućnosti ako ljekari nastave masovni egzodus, svejedno bježe li u političke strukture ili preko granice, u ekonomsku i pravnu sigurnost europskih zemalja?

Prilikom nedavnih prosvjeda studenata medicine i stomatologije čuli smo da stasava jedna nova generacija mladih liječnika, koji zbog rasula u visokom obrazovanju i zdravstvenom sustavu, u svom školovanju već semestrima nisu ni vidjeli liječničku praksu. Od koga će ovi mladi ljudi nešto naučiti i postati dobri lječnici ako današnje doktore u najboljim godinama progutaju inozemstvo i stranke naviknute na već uhodanu praksu jednokratne zlouporabe njihovog ugleda među građanima u dnevnopolitičke svrhe? Nitko se u institucijama, očigledno, ne opterećuje tim mučnim pitanjem, koje će nam se tek u budućnosti obiti o glavu.

Sadiković, Mijatović, Paunovska

Da, tko će nas uopće liječiti?

Zbog sveukupne situacije u zdravstvu, ne treba se čuditi ako nam za kratko vrijeme vrhovni liječnički autoriteti u zemlji, i to pod visokim pokroviteljstvom neke od državnih institucija, ponovo budu „iscjelitelji“ poput onog marokanskog „čudotvorca“ Mekija Torabija, koji je svojevremeno u sarajevskoj Zetri svojim iscjeliteljskim moćima u trans bacao desetine tisuća ushićenih ljudi, mnogo uspješnije nego čuveni olimpijski pobjednički klizački par Dean-Torvill, i to bez ikakvog pratećeg bolera.

Da su bar čuveni narodni travari, poput doktora Sadikovića iz Ljubuškog, Jove Mijatovića s Romanije ili hercegovačke kraljice trava i mehlema Matije Paunovske još živi, ostarjela i oronula nacija mogla bi se bar nečemu nadati u budućnosti. Ovako, bez njih, teško će nam neko smućkati lijek za stvarne i umišljene bolešćine od kojih patimo, što individualno, što kolektivno.

Nazdravlje nam bilo!