Dušan Musa u knjizi Sezonsko stočarstvo kroz opis života posljednjih stočara, odškrinuo ostatak tradicionalne Hercegovine

Novinar i književnik Dušan Musa iz Ljubuškog istražio je korijene sezonskog stočarstva na prostoru zapadne Hercegovine. Ono podrazumijeva izgon ovaca na planine sjeverozapada Hercegovine i jugozapada Bosne u toplijem dijelu godine, prenosi Ljportal.

OSLUŠKIVALI GRMLJAVINU S PLANINA

Musa kaže da se sezonsko stočarstvo prakticiralo stoljećima s obje strane Neretve. U zapadnoj Hercegovini ono je i dalje zastupljeno, dok je u istočnoj Hercegovini, odnosno istočno od Neretve, zadnjim ratom naprasno prekinuto. Posjedi stočara iz Humnine, nekadašnja oblast Huma, našli su se na području Republike Srpske, a stočari kažu da su iz sigurnosnih razloga prestali izgoniti stada na planine sjeveroistočne Hercegovine.

Prvi razlog zbog kojeg ga je, objašnjava, zaintrigirala problematika sezonskog stočarstva korijene vuče iz dječačkih dana. Za vrelih ljeta u nizinskoj Hercegovini (područje Ljubuškog, Čitluka, Gruda i dijela Širokog Brijega), gdje se gro stanovništva bavio zemljoradnjom, s čežnjom su osluškivali grmljavinu s Planina, kako su zvali područje šest planina na čije pašnjake se u proljeće izgonila stoka, prije svega ovce, komentirajući “gori opet pada, a u nas ni kapi” i slično.

Vlado Ševo, planištak iz Hamzića, napasa najveće stado na Planinama / Dušan Musa

Drugi razlog bio je susret s Andrijom Sušcem, stočarom iz Cerna kod Ljubuškog, čija ga je sudbina podsjetila na junaka romana “Starac i more”.

– Kao što je Hemingwayev junak konačno uhvatio veliku ribu, tako je i Andrija koncem prošlog stoljeća došao do stada od 250 brava koje je čuvao u čapljinskoj Adi, dijelu napuštenog zemljišta na ušću Trebižata u Neretvu. I dok su Hemingwayevu sabljarku na putu do lučice jele velike bijele psine, Andrijino stado “jele” su njegove godine, granične međe i nekontrolirani uvoz. Andrija i njegova supruga Stana zbog starosti – 93 i 86 godina – te prometnih gužvi, više nisu bili u stanju dva, tri dana pješice goniti ovce na Planine. Na Bačinska jezera kod Ploča, gdje su našli utočište tokom rata, više nisu mogli zbog uspostavljene granice, dok su ih trgovci ucjenjivali niskom cijenom uvozne janjetine. Starina se tako našla u nevolji, upravo kao Hemingwayev ribar, došao je do velika stada čija sudbina nije bila svijetla. Kad sam se zadnji put vraćao iz posjeta Andriji, pomislio sam da ne bi bilo loše opisati život sezonskih stočara. Nisam zaboravio ni prvo ni drugo, što je bilo inicijalna kapisla, kazuje Dušan Musa.

Dušan Musa

Djelo je, veli, pisano za nostalgičare kojih još ima, ali i za današnje generacije koje o sezonskom stočarstvu gotovo pojma nemaju. Musina želja je bila da, kroz opis života posljednjih stočara, odškrine ostatak tradicionalne Hercegovine.

Sezonsko stočarstvo na području zapadne Hercegovine podrazumijeva izgon ovaca na planine sjeverozapada Hercegovine i jugozapada Bosne u toplijem dijelu godine. Nekada su ovce na planinskim pašnjacima ostajale tri do četiri mjeseca, a u novije vrijeme boravak stada iz nizinske Hercegovine traje i duže – do pola godine.

Broj stoke je u naglom opadanju, kao i broj stočara. U prvom redu rapidno se smanjuje broj planištaka, ljudi koji u toplijem dijelu godine na planine izgone svoju i tuđu stoku. Za cijelo ovo područje naziv je Planine, a obuhvata planinski masiv Čvrsnice, zatim Štitar, Lib, Vran i Ljubušu. Tradicijski naziv za ljude iz nizinske Hercegovine, koji daju ovce, a nekada su davali i krupnu stoku, na planinsku ispašu je bravičari.

Jedna od karakteristika ovakvog načina stočarstva je proizvodnja suhog ovčijeg sira iz mijeha. Trenutno je suhi ovčiji sir iz mijeha jako tražena roba, cijeni se od 30 do 40 konvertibilnih maraka. Planištaci iz ovog kraja tvrde da ne mogu “napripraviti sira” kolika je potražnja.

POSAO BEZ SVECA I PETKA

Šteta je što ovom načinu stočarstva nije blagovremeno posvećena veća pažnja da se on sačuva. Kako trenutno stoje stvari, prije će nestati planištaka na Planinama nego ovaca u nizinskoj Hercegovini. Jednostavno, riječ je o zahtjevnom cjelodnevnom poslu, bez odmora i, kako ovi ljudi kažu, “bez sveca i petka”.

– Ovca nije samo hranila ljude nego ih je i odijevala. Doslovce sve ono što su ljudi s prostora zapadne Hercegovine nosili bilo je od ovčije vune. Od debelih čarapa, preko veša, ženskih podsuknji, muških pulovera i džempera, koporana (kaput), klašnjavih pantola pa do ogrtača – jačermi i kabanica. Stočari koji su čuvali stada u odnosu na ovčije presabirali su kabanice od kozije kostrijeti koje nisu upijale vodu za razliku od onih koje su tkane od ovčije vune. Kakav status i ugled su imali planištaci, govore podaci da su mlađi ljudi odlazili u Ameriku kako bi svojoj familiji osigurali novac za kupnju zemlje u planini. Uz to, momci iz kuća koje su imale planinu, mogli su birati djevojke. Ovaj vid stočarstva bio je u procvatu sve do polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća, priča Musa.

Križ Radoš: Nema čobana ove godine pa je na planinu izišao samo sa svojim ovcama/T. Primorac

Prije su sezonski stočari planištaci za preuzete ovce njihovim vlasnicima davali po kilogram sira i kvarat masla. Sredinom sedamdesetih godina situacija se mijenja pa sve do danas vlasnici ovaca planištacima plaćaju određeni iznos za čuvanje ovaca.

– Između planištaka i pobravičara vladao je skladan prijateljski odnos. Planištaci su uz čuvanje ovaca sa pobravičarima razmjenjivali drvene alatke, maslo, loj… za suhe smokve, duhan, vino…, objašnjava Musa.

Andrija Sušac je u 94. godini brinuo o stadu od 250 brava

Suprotno očekivanjima žitelja nizinske Hercegovine o učestalim padalinama na planinama u ljetnim mjesecima i obilju vode od zimskih snjegova, planine sjeverozapada Hercegovine i jugozapada Bosne – Čvrsnica, Štitar, Lib, Vran i Ljubuša, u suštini su područja siromašna vodom. Samo su stočari oko Blidinjskog jezera imali vodu, ostali su se snalazili na razne načine. Uz ostalo, voda za piće dobivala se iz smrznutog snijega koji se vadio iz jama i vrtača. Tih vremena živo se sjeća Križan Križe Radoš iz Omoljana kod Duvna, današnjeg Tomislavgrada.

– U nas je bila čatrnja, mi Duvnjaci kupili smo planinu od Ereša iz Radišića kod Ljubuškog, ali smo morali strogo paziti na vodu. Onda one jadne žene, išle su u jamu Tripkovaču, gori u Vran, po snjig. Žene ogrnu jačermu, uprte snjig na leđa, to curi niza nje ko lito, led se otapa. One su tako donosile i topile taj snjig, mučile se Bože sačuvaj. Kupio se kajmak pa bi one, jadne, morale to mliko mest, pa ako metne čudo snjiga, razladi se pa nikad izmest, ako uliješ vruće vode, drugi problem, manje masla, veli suosjećajno Križe.

Fadil Elezović s dijelom svog stada / Dušan Musa

Iz ljubuškog sela Gradska ovce su se izgonile na Bjelašnicu, u Gornje Hajvaze iznad Lukomira. Fadil Elezović sudjelovao je u izgonu ovaca koji je trajao četiri dana.

NAJVEĆE STADO IZGONI OBITELJ ŠEVO

– Cijeli peti mjesec trajale su pripreme. Trebalo je šiti odjeću koja je bila od sukna, kao što su rajtoze, zatim plesti kapute, džempere, nekoliko novih čarapa – jasno od vune, jer na Bjelašnici i usred ljeta zna biti hladno. Pokrivači, gunjevi, prostirke, sve se to gonilo na valjanje i ispiranje. Stupe su bile na Kravici. Pravili su se dobri opanci, i to najmanje dvoji. Đon je bio od gume. Gore oputa, a okolo je bila goveđa koža široka dva-tri centimetra od koje se pravio i kljun na vrhu opanka, veli Elezović.

Dodaje da su se posebno pripremali i konji za koje je trebalo popravljati ili praviti samare, te spremiti dobre kolane.

– Velike su strane bile kud se išlo, pa su trebali kuskun i potpletenice koje su išle ispod prvih nogu tovarne životinje. Trebalo je osigurati pokrovac za samar i tovar. Pravili su se od kozije kostrijeti jer su bili lakši od vunenih, a nisu poput vunenih zadržavali vodu, kazuje Elezović.

Najveće stado na Planinama posljednjih godina izgoni obitelj Ševo iz Hamzića kod Čitluka. Uz svojih blizu 1.490 ovaca ova stočarska obitelj uzima ovce od malih stočara te na Planine izgoni tri do četiri puta veće stado. Najveće stado na Planinama čuva Vlado Ševo.

Mara ne dangubi, prede i čuva ovce/Dušan Musa

– Ovo ne može raditi svatko. Kao i u drugim zanimanjima, da bi bio uspješan i opstao i ovaj posao triba voljeti. Samo onaj ko ovo voli, može prihvatiti sve tegobe i dobre strane. Tegobe su što svaki dan moraš kilometrima hodati za ovcama da bi se one napasle. Ne možeš ovcu iz dana u dan goniti po istom tragu. Ako su danas bile ovdje, sutra im moraš tražiti novu pašu i tako iz dana u dan. Opet, lako je kad je lijepo vrijeme, ali kad u planini uliju kiše, a magle se spuste, ne vidiš ovce, a kamoli opasnost koja ih može vrebati. Ne žalim se ja, ali naglašavam da ovaj posao moraš voljeti da bi u njemu trajao. Ovo je dugoročni posao, ne možeš ga bazirati na velikoj potražnji za suhim ovčijim sirom iz mijeha, pa ono veliš čuvat ću ovce dvije, tri godine, uzeti nešto para i onda ići dalje. Nema toga! Svi koji su tako razmišljali nisu dugo trajali. Ovo je dugoročni, planski posao u kojem je svaki član familije dio tima koji radi. Nema tu – ovo hoću, ovo neću, priskače se jedno drugom u pomoć čim si svoje završio. Samo tako može se uspjeti, a ja uspjehom smatram trajanje u ovom poslu, ističe Vlado Ševo.

Ovca nije samo hranila Hercegovce nego ih je i odijevala. Odjeća od rublja pa do ogrtača bila je od vune. Čobanice nisu dangubile, nego su čuvajući ovce plele i prele. Slučaj je htio da u takvom radnom elanu zateknemo Maru Šaravanju na Gornjim Barama. Mara je inače iz Crnča kod Širokog Brijega.

– Mi ti samo dolazimo ovde, zato što imamo svoje od starine, pa nam je ža pustit, a lipše nam je u Crnču. Lipši mi je život u doli, svega ima, ovde izađeš i nemaš ništa. Imam četiri krave, ovce i malo koka, posadimo povrća. Pravimo sir, maslo, nekako prodamo. Imamo i čele tu. Med je ovde najbolji, bolji nego na selu. Dođemo početkom šestog i budemo najviše do Svi Sveti (1. novembar). Nekad se ovde zimovalo, ali posle šesete nije. Bare su se radile, sijalo se žito. Mi smo svu našu zemlju orali do devedesete, onda izbio rat, roditelji pomrli, sad se na Barama ne radi gotovo ništa, priča Mara Šaravanja koja s kudeljom čuva ovce.

PROMOCIJA ZA DAN LJUBUŠKOG

Novinar i književnik Dušan Musa rođen je 1956. godine u Klobuku, kod Ljubuškog. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomirao je politologiju, a potom apsolvirao žurnalistiku. Član je Društva novinara i Društva pisaca Bosne i Hercegovine, te Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

U Hercegovini je od pamtivijeka važno bilo stočarstvo

Studija “Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine” deseti je naslov ovog autora i jedanaesta knjiga, djelo “Hercegovački ustanak 1875 – 1878.” imalo je dva izdanja. Od književnih djela objavio je tri zbirke pjesama: “Muka moga puka” (1998), “Negdje između” (1999), “Hercegovina – život i obećanja” (2010), zatim dvije zbirke proze “Priče o malim stvarima” (2002), “Ljudi i prikaze” (2013) i roman “Snovi i tama” (2011). Iz oblasti historije objavio je tri djela – “Zapisi o Hercegovačkom ustanku” (2015), “Hercegovački ustanak 1875 – 1878 – akteri, istine i zablude”, prvo izdanje 2018, a drugo dopunjeno, 2019. godine, te “Don Ivan Musić organizira ostanak Hrvata u istočnoj Hercegovini 1875 – 1878. godine”. Priredio je i zbornik radova stručno-znanstvenog skupa “Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku” (2009).

Promocija najnovije Musine knjige upriličena je 6. februara u okviru obilježavanja Dana grada i 580 godina od prvog spomena Ljubuškog.