Josip Kalaica: Na istom stadionu bio sam nogometaš i logoraš. Stradavanja Hrvata u Bugojnu ne smiju se zaboraviti, pravdu čekamo već tri desetljeća

Iskru je napustio 1977. godine, prešao je u Slogu iz Gornjeg Vakufa i tamo odigrao deset sezona, da bi se opet vratio u rodno Bugojno i tri godine bio tajnik Sportskog društva.

Rat je Kalaica dočekao u Rudniku Gračanica. Odmah je uzeo pušku u ruke i otišao na prvu crtu. U okršaju sa srpskim snagama na području Koprivnice stradao mu je brat. Josip ga je teško ranjenog nosio na vlastitim rukama do sanitetskog punkta, ali pomoći mu nije bilo. Izdahnuo je na njegovim rukama.

Godinu poslije, u ljeto 1993. počinje sukob Bošnjaka i Hrvata u Bugojnu, a nakon predaje snaga HVO-a Kalaica završava u zloglasnom logoru što su ga snage bošnjačke Armije BiH držale na stadionu, istom onom gdje je Josip napravio svoje prve nogometne korake, uspinjao se preko pionira i juniora i na kraju postao stup obrane, piše Slobodna Dalmacija.

Od stopera do logoraša, put je što će ga prevaliti u nešto više od dva desetljeća.

– Ja sam po prirodi dosta realan čovjek. U ratu mora biti i mrtvih i ranjenih. Mora biti i zatočenih, ali uvijek me je proganjalo pitanje je li se sve moralo baš tako odigrati, zar je u toj situaciji čovjek čovjeku baš morao biti vuk. Svakako, što si bio poznatiji, to je bilo teže, nezahvalnije. Ali uvijek ima gore od goreg. Mog brata nema, a ja, evo, razgovaram s vama – kaže Kalaica.

Ovih je dana o tim ratnim danima u Bugojnu objavio svoju drugu knjigu, "Porušeno sve hrvatsko...". U njoj je na više od 400 stranica i s čak 6000 fotografija do u detalj dokumentirao podatke o 1810 srušenih, zapaljenih ili teško oštećenih hrvatskih kuća, 1092 staje, 117 garaža, 440 gospodarskih objekata, 168 pušnica, 129 zatrpanih bunara, desetke katoličkih crkava i grobljanskih kapelica, stotina nadgrobnih spomenika u bugojanskim župama... Kad se podvukla crta, autor je uz pomoć ovlaštenog sudskog vještaka došao do podatka o počinjenoj šteti od 350 milijuna maraka.

Sve je to navelo kroničara Zvonimira Čilića do zaključka da nema hrvatske sredine u cijeloj BiH s ovako vrijednim dokazom o svojem stradanju.

– Čim sam izišao iz logora "Stadion", odnosno nas nešto manje od tristo razmijenjeno je za Bošnjake s "Helidroma" kod Mostara, počeo sam skupljati dokumente, fotografije, iskaze ljudi... Puno mi je pomogla činjenica što sam nakon rata našao posao u Uredu za obranu. Ljudi su dolazili kako bi regulirali svoj stradalnički status. Mogu reći da sam bio na izvoru informacija i da mi je to puno pomoglo u pisanju – kaže Josip.

Ovo mu je druga knjiga, jer je prvu, "Razmijenjeni", izdao prije šest godina, točno na dvadesetu obljetnicu izlaska iz logora na bugojanskom stadionu. Tamo je tijekom zatočeništva Josip sreo i Franju Jezidžića, dopisnika Slobodne Dalmacije, kojemu se poslije izgubio svaki trag i obitelj godinama traži posmrtne ostatke.

Franjo i ja znali smo se i prije rata, jer on je rođen u selu odakle je moja majka. Zadnji put smo se i vidjeli na "Stadionu", odakle je on u skupini s drugim uhićenim Hrvatima doveden iz drugog logora, "Prusac". Tu su prenoćili i opet su vraćeni. Bilo je nas sedamnaest u kupaonici veličine četiri puta dva metra – prisjeća se Kalaica.

Hrvati Bugojna već 26 godina čekaju da njihovo stradanje dobije pravosudni epilog i da odgovorni budu kažnjeni za očiti ratni zločin i protjerivanje petnaest tisuća ljudi. Tu se izdvajaju dva imena – ono ratnog načelnika Dževada Mlaće, a drugo vojnog zapovjednika Selme Cikotića, danas državnog ministra sigurnosti. Do sada su se raznim akrobacijama uspijevali izvući od odgovornosti. Nada se ponovno pojavila nedavno, kada je Cikotić vraćen u optužnicu iz koje je nestao prije dvije godine. Mnogi vjeruju da nikakav drugi dokaz osim knjiga Josipa Kalaice više ne treba.

Autor je, međutim, vrlo skeptičan i postavlja protupitanja:

– Ma, što tu knjiga pomaže?! Ako i dosad imamo više pravomoćno osuđenih, ako je među njima pomoćnik za sigurnost, koji je priznao krivnju i odležao osam godina, valjda je sve jasno.

Kalaicu, pak, čude njegovi vlastiti sunarodnjaci koji su tako lako digli ruke od Bugojna.

– Ja sam lokalpatriot, ja Bugojno volim, moj brat dao je život za ovaj grad, kao i mnogi Bugojanci. Ja poštujem volju svakoga da živi gdje hoće, ali plaćena je previsoka cijena da se baš tako olako sve zaboravi. Mislim tu na moje, Hrvate, jer nije dovoljno doći jednom, dvaput godišnje, obići grobove i kuće. Mene to jako pogađa, ali što mogu osim pisati – kaže ovaj 64-godišnjak.

On ne planira odustati i za kraj poručuje:

– Dok imam materijala, ja ću pokušavati. Upravo završavam rukopis za novu knjigu o stradavanju ovdašnjih Hrvata, pa ću vidjeti. Sigurno je da ostajem u Bugojnu, jer više nisam ni mlad da puštam korijenje na nekom drugom mjestu.