Do na kraj svijeta i natrag pješke
- Napisao/la Udruga roditelja djece s posebnim potrebama "Duga" Ljubuški
- Objavljeno u Društvo i ljudi
- Ispis
- Pošalji e-mail
Za časopis "Polet", na temu povezanost, sestra naše članice je napisala tekst prožet emocijama. Želimo ga podijeliti s vama!
Do na kraj svijeta i natrag pješke
Imam mlađu sestru. Štoviše, imam dvije, obje posebne na svoj način, ali Marta je sunce svakom mom tmurnom danu.
Možda i ti imaš sestru, ali sigurno nije posebna kao moja. Moja mala daunovka. Uvijek tu da sve popravi, da me oraspoloži, da mi bude life coach. Ima dvanaest godina, pametna je djevojčica i uživa u životu. Ne zamara se stvarima kao što su prva simpatija ili teška školska torba. Vesela je i svojim stavom podiže raspoloženje svima oko sebe.
Nas dvije smo oduvijek imale posebnu vezu koja se razvijala s njenim a i s mojim odrastanjem. Pričale smo, šalile se, igrale i zabavljale. Uvijek sluša, baš uvijek. Njoj se mogu jadati satima, ona sve to tupo sluša i na kraju me zagrli i izgovori nešto što me nasmije do suza.
Moj mali veliki anđeo koji me prati ma gdje da se nalazim. Uvijek tako blizu i tako daleko. Nedostaje mi najviše od svih iz obitelji. Njezini zagrljaji, toplina, miris njezinog tijela. Čak i oni trenutci u kojima se pravi važna i velika. Nije više beba, sada je djevojčica, ali uvijek i zauvijek ostat će mali nježni anđeo koji je u život naše obitelji unio neprestanu radost. U fazi je kada se pravi velika, stalno nešto izmišlja kako bi privukla pažnju. Lukavica mala, to radi s namjerom. Kada mislim da razmišljam korak unaprijed, sigurna sam da je ona barem tri koraka ispred mene.
Trisomiji kromosoma nikad nije dopustila da je odvaja od njezine generacije. Uvijek je ona bila ta koja se uklapala. U igri s prijateljima, u školi, na treningu. Svaka okolina njoj odgovara. Neprestano proširuje krugove i pronalazi nove valne duljine. Voli svih i svi vole nju. Najljepše mi je kada dolazim kući u Hercegovinu, vučem onaj teški kufer, a ona stoji na vratima iščekujući me. Toplim i mekim, slatkim glasićem, vikne najjače što može „Seke!“, a ja se topim se kao Olaf u Frozenu.
Zbog nje nikada nisam pustila suzu, ali za nju jesam. I opet bih. Sve na svijetu: plakala, hodala, trčala, letjela ako treba, na drugi kraj grada, na drugi kraj svijeta i natrag, pješke ako treba. Samo za nju. Njezine ruke grle najslađe i najjače, njezino srce voli najviše. Dok pišem za nju i o njoj papir se natapa suzama. Draga seke, ti si to zaslužila. Volim te! Tvoja velika seka. [Mija Sabljić]
