Odlazak u mirovinu legendarnog ljubuškog sportskog novinara Mile Kraljevića

Mile nije legenda samo po svom novinarskom radu već i po načinu na koji je obavljao posao, kao i po svom načinu života. Mile je gospodin i boem. Neki će moguće kazati da mu sada, kada odlazi u mirovinu „skidam zvijezde s neba“, ali njemu to nije potrebno jer je Mile, htjeli to neki priznati ili ne, sam od sebe zvijezda. Radio je u više vrsta medija, ali je stalno bio zaposlen na Radiju Ljubuški. Radio i nije bio potpuno odgovarajući medij za Milu s obzirom na njegov donekle promukli glas, ali on je neprijatno zvučao samo onima koji Milu nisu bliže poznavali. Oni koji su bili bliski s njime, a takvih je doista mnogo, mogli su u tom glasu osjetiti toliko iskrenosti, topline, srdačnosti, dobrodušnost i širokoumnosti. Iako je uglavnom obrađivao sportske teme, postoji još nekoliko tema koje je radio sa srcem, širokim, dobrim i otvorenim. Njegovim, sportskim rječnikom kazano za te teme „ostavljao je srce na terenu“.

To su teme uglavnom vezane za braniteljsku populaciju, poginule i ranjene branitelje, narodne priče, običaje i veselja, te njegovu župu Studenci.

Kada su u pitanju sportske teme Mile je posebno bio vezan za Izviđač. Ne samo za mušku rukometnu momčad, već i za žensku ekipu i mlađe selekcije. Veliki dio njegova života vrtio se oko Izviđača. Izviđač je na neki način bio njegova obitelj. Često se znao naljutiti, posvaditi, ali i pomiriti s ljudima iz vodstva Izviđača. Ako mu se neke stvari u tom klubu ne bi svidjele to bi mu znalo slomiti srce i uzeti dušu. Obično bi na posao dolazio radostan i veseo, oduševljavao nas kolege svojom duhovitošću, ali ako bi na posao došao mrzovoljan i neraspoložen znali smo da u Izviđaču nešto ne štima. S obzirom da je bio duboko involviran u zbivanja u tom klubu ljutile su ga i sitne nepravde koje su se dešavale u klubu. Htio ih je ispraviti, ali nije mogao. Mogao je jedino ukazati na njih, što je često i činio u svojim komentarima. Sve u cilju da klub bude bolji i uspješniji. Baš kao što majka kritizira dijete, ne iz zlobe ili mržnje, već da se dijete popravi i bude bolje. I za kraj posljednja moja zgoda o Mili i Izviđaču. Mile je prije nekih mjesec dana završio na Internoj u Mostaru zbog tlaka, šećera i problema sa srcem. Nije se uspio uspeti na desetak stepenica do prostorija Radija. Par dana nakon toga igraju u Ljubuškom Izviđač i Hercegovina. Ja kući pratim Internet i vidim na web stranici Radija Ljubuški izišao članak o toj utakmici. Mislim se, odakle članka, tko ga je prije napisao. Pogledam, u potpisu Mile Kraljević. Tako bolestan i nemoćan ustao se iz kreveta, otišao gledati svog Izviđača i napravio izvještaj s utakmice. Mnogi bi u njegovu stanju grijali bolnički krevet u SKB Mostar.

Druga omiljena Milina tema bili su naši branitelji. Prvo moram kazati da je Mile dobar dio rata proveo na prvoj crti bojišnice, iako je to, da je želio, mogao izbjeći. I to ne na način da postane ratni profiter, švercer ili, ne daj Bože, dezerter. Na početku rata je radio u skladištu oružja i opreme i mogao je tu ostati. Pjesnik bi rekao „zov bunkera je bio jači.“ Ne, nije to bio zov bunkera,  već Mile nije mogao podnijeti da on „negdje tamo“ dijeli oružje i opremu dok drugi ginu. I postao je „bunkeraš“. Tek pred sami kraj rata počeo je raditi na Radiju. Dobar čovjek i osoba, kakav već jest, čista srce i dobre duše za svoje sudjelovanje u ratu nikad nije tražio ništa. Nikakve pogodnosti, naknade, prednosti, pomoći, o invalidnini da i ne govorim. A mogao je dobiti i trebalo mu je. Međutim, nakon završetka rata ni jedan događaj vezan za rat nije mogao  proći bez njega. Na poslu se uopće nije razgovaralo o tome tko će otići na obilježavanje neke godišnjice iz rata, sjećanje na neki uglavnom nesretni događaj, godišnjicu pogibije nekih branitelja, stradanje civila… Znalo se da će na taj događaj otići Mile. I odlazio je, na Kruševo, Drenovac, Gola Brda, Čapljinu, Uskoplje, Dubrovnik, Škabrnju, Vukovar, o Ljubuškom da ne govorim. I tako 30 godina. Od 1994. do 2024.godine. Ako bi itko izvan kruga obitelji poginulih branitelja za to trebao dobiti neku zahvalu ili priznanje onda je to sigurno Mile Kraljević. Kada je govorio o ratu ili pravio priloge o tome uvijek je bio na strani branitelja, ali onih istinskih, ne onih koji su, zahvaljujući nakaradnim pravima, krivotvorenim uvjerenjima i lažnim papirima ostvarili raznorazne beneficije. Uvijek je znao koja je prava strana i uvijek se znao svrstati na tu stranu.

Treća tema koju je volio raditi su narodne priče, običaji i veselja. Vesela tema, upravo onakva kakav je Mile bio čovjek u svojoj suštini. Malo je bilo fešti, veselja, pa i kulturnih događaja kojima Mile nije nazočio i sam u njima sudjelovao. Ne bi mu bilo teško upaliti otrcanog golfa dvicu i uputiti se u Čitluk, Široki Brijeg, Grude, Posušje ili neko drugo hercegovačko mjesto kako bi napravio prilog s određenog događaja. Istina, znao je nekad i sam zafeštati pa prilog napraviti tek sutra. Dakle, nekad su drugi znali biti brži, a brzina je u novinarstvu itekako bitna. Međutim, Mile je uvijek bio iscrpniji. On je to drugačije doživljavao. Nije on bio tek puki novinarski promatrač i izvjestitelj. On je znao događaju dati smisao, učiniti ga životnim, jednostavno rečeno udahnuti mu dušu. I tu je bio nenadmašiv. Možda je tome doprinijelo ono što sam maloprije spomenuo. Dok su drugi novinari trčali da što prije objave vijest, Mile bi ostajao sa sudionicima, s njima popio piće, popričao, čuo njihova razmišljanja o tome kako je sve proteklo i onda sve to uklopio u jednu cjelinu. Cjelinu s dušom. Koliko je Mile volio ta događanja i uživao u njima govori i to da su mnogi, kad ga je nedavno zaboljelo, kazali da to nije ni čudo zbog njegove ljubavi prema hrani, piću i čestom sudjelovanju u takvim događanjima. Kada zaboli nekog političara, gospodarstvenika ili nekog iz „višeg društvenog sloja“ onda obično svi takvi kažu, to je zbog stresa. Za Milu, ni od koga nisam čuo da je rekao „to je od stresa.“ Kao da mi novinari nemamo stresa. Kao da Mile nije imao brojnih stresova u svome poslu i životu. „Ne, Mile je ravnodušan.“ Na obveze na poslu, na malu plaću, na zapostavljenost.  Kada bi se dogodio neki manji kvar na njegovoj „dvici“ trebalo je čekati plaću da se kvar riješi. Je li to stres? Ovo me podsjeti na prispodobu o siromašnoj udovici i dva novčića. Mile bi često u ono što je radio uložio cijelog sebe, dok neki drugi „ulažu od svog suviška“.

I posljednja Milina ljubav koju ovdje želim istaknuti. Župa i mjesto Studenci, te njegov zaselak Trseljevina. Svi mi volimo svoj zaselak, svoje selo, svoj grad. Međutim, to često ne pokazujemo dovoljno u javnosti. Mile je to istinski živio te svoju ljubav javno iskazivao i širio na svakom koraku. Mili u njegovim razgovorima, pričama i prilozima njegova Trseljevina je bila ljepša od Pariza, otvor lova u Studencima je bio veći događaj od napada Rusije na Ukrajinu, „blagoslov školskih torbi u Studencima“ veći od papine poruke „Urbi et Orbi“, a koncert „Studenčice“ veći od svih koncerata na ovom svijetu zajedno. Živio je za i s Trseljevinom, Studencima i župnom zajednicom. Napravio bezbroj priloga vezanih za te teme, u njih unosio poseban duh prikazujući sve što je vezano za Studence romantičnim i idiličnim. U Milinim prilozima, u Studencima je sunce posebno grijalo, bilo je to mjesto bezbrižnog i ugodnog života, bez tenzija, nervoze i stresa. Naravno da sve to, za nas ostale, nije bilo baš tako, ali Mile je to tako doživljavao i svoj doživljaj pretvarao u sliku i riječ. Pa zar novinar nema pravo opisati neki događaj onako kako ga je on doživio?

Možda će ovaj tekst neki shvatiti kao nekrolog. Ovo, na određeni način i jeste nekrolog, ali ne Mili već njegovoj novinarskoj karijeri. Stara je izreka da se o pokojniku govori sve najljepše, ali zar svi mi ponekad ne kažemo da o ljudima treba govoriti dok su živi. A Mile je, unatoč bolesti koja ga je nedavno pogodila itekako živ. Nadam se da njegova karijera neće završiti njegovim odlaskom u mirovinu. U mirovinu od 600 konvertibilnih maraka. Taman za lijekova. Međutim, novac njemu ionako nikad nije bio prioritet. On je čovjek duha, a ne novca. S toga ću uputiti molitvu Duhu Svetomu da mu podari zdravlje. Ono što mu sada najviše treba. Na kraju ovog osvrta na Milinu novinarsku karijeru moram reći da mi je bila čast i zadovoljstvo raditi s tako velikim novinarom, čovjekom i osobom. Na određeni način imao sam tu izuzetnu sreću i hvala dragome Bogu što me njome blagoslovio.