Pronađena najstarija karta Hrvatske i dijela BiH - iz 16. stoljeća

Izradio ju je nepoznati autor početkom 16. st. Karta je u obliku pravokutnika dimenzija 29×60 cm.

U znanstvenom časopisu Geoadria, koji izdaju Hrvatsko geografsko društvo Zadar i Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, kartu su objavili i detaljno analizirali znanstvenici sa Sveučilišta, povjesničar Kristijan Juran i geograf Josip Faričić te povjesničarka i povjesničarka umjetnosti Karen-edis Barzman sa Sveučilišta Binghamton iz savezne države New York (SAD). Kako je Karen-edis Barzman, uz ostalo, proučavala vizualni iskaz različitih društveno-gospodarskih praksa i politika tijekom ranoga novog vijeka, otkrila je da se sličnim temama, kartografijom, bavi i geograf sa Sveučilišta u Zadru Josip Faričić te je uspostavila kontakt s njim. – Pronašavši jedan moj rad o geografskim imenima na starim kartama koji je objavljen na engleskom jeziku, prije nekoliko godina uspostavila je kontakt sa mnom profesorica Karen-edis Barzman – kaže Josip Faričić. Tako je započela suradnja između hrvatskih znanstvenika sa Sveučilišta u Zadru i američke znanstvenice.

Tajni mletački dokument

– Tijekom te suradnje upoznala nas je s nekoliko starih karata s prikazima Dalmacije koje je pronašla u Archivio di Stato di Venezia, ustanovi u kojoj već godinama istražuje arhivsko gradivo koje se odnosi na mletačku politiku u pograničnim jadranskim područjima. Jedna od tih karata je i rukopisna karta najvećg dijela sjeverne i srednje Dalmacije – ističe Faričić.

Budući da profesorica Barzman nije dovoljno poznavala kartografsku baštinu koja se odnosi na hrvatski prostor, predložila je kolegama sa Sveučilišta u Zadru da tu kartu detaljno istraže i kontekstualiziraju. Znanstveni članak u Geoadriji kruna je njihovih istraživanja starih kartografskih prikaza hrvatskoga primorskog područja, a ujedno i jasna potvrda da suradnja hrvatskih znanstvenika sa znanstvenicima iz inozemstva može rezultirati vrijednim i u međunarodnim razmjerima relevantnim ostvarenjima u različitim područjima znanosti. Dosad se kvalifikacija najstarije karte s prikazom dijela Hrvatske pripisivala karti Istre koju je 1525. izradio Pietro Coppo i karti sjeverne Dalmacije, Like i Krbave, nepoznatog autora koju je oko 1530. tiskao mletački izdavač Matteo Pagano. Međutim, bilo je samo pitanje vremena kad će se pronaći još neki stariji detaljni kartografski prikaz hrvatskih krajeva budući da je još 1460. mletačko Vijeće desetorice donijelo uredbu o potrebi detaljnog prikazivanja mletačkih kopnenih i prekomorskih posjeda na kartama, i to za različite potrebe njihove uprave. No, sudeći po detaljima, novootkrivena karta bila je vrlo povjerljiv i tajni mletački dokument.

Na karti je detaljan prikaz naseljenih mjesta, kako utvrđenih tako i neutvrđenih, utvrda, putova, tokova rijeka, planinskih lanaca, šuma, mostova pa čak i mlinova. U utvrđenim mjestima jasno se uočavaju bedemi, crkve i stambene zgrade. Karta je nastala između 1505. i 1510., neposredno nakon Drugoga mletačko-osmanskog rata 1499.- 1503. u kojemu su Mlečani prvi put snažnije osjetili posljedice osmanskih upada i ranjivost svojih posjeda, pa su inzistirali na boljem i detaljnijem poznavanju zaobalja prije novih osmanskih upada. Suradnja mletačkih vlasti s hrvatskim plemstvom u zaleđu radi obrane od Osmanlija bila je nužnost.

– Mlečani su pomagali opskrbu hrvatskih utvrda, a neke su od njih i preuzeli, primajući u vojnu službu istaknute hrvatske vojne časnike. Na karti su prikazane upravo te okolnosti i vizualne obavijesti o vojnoj i opskrbnoj infrastrukturi ugroženoga dalmatinsko-hrvatskog prostora – pojašnjava povjesničar Kristijan Juran.

Naime, prostor srednje i sjeverne Dalmacije početkom 16. stoljeća nalazi se u delikatnoj političkoj i vojnoj situaciji. Mletačka Dalmacija i njezino hrvatsko zaleđe pod ugarskom krunom nalaze se na sjecištu političkih silnica triju imperija, s time da je ugarski imperij na izdisaju, osmanski u uzletu, a mletačke vlasti postaju svjesne problema u obrani od osmanske opasnosti.

Rezultat terenskog rada

Osim što su bili suočeni s osmanskom opasnošću, Mlečani su od 1508. trpjeli vojne napade Cambraiske lige, koju su predvodili papa i Francuzi, a koja je planirala čak i napad svoga člana, ugarsko-hrvatskoga kralja, na mletačke posjede u Dalmaciji. Međutim, hrvatski plemići, većina njih, u toj situaciji radije su koalirali s Mlečanima u borbi protiv Osmanlija.

– Rezultat takvih zajedničkih nastojanja je karta s početka 16. stoljeća koja je bogata podacima zbog suradnje između mletačke diplomacije, dalmatinskih posrednika i hrvatskoga plemstva – pojašnjava povjesničar Kristijan Juran.

No, tko je izradio kartu može se samo pretpostavljati. Posve je jasno da je karta nastala kao rezultat terenskog rada i dobre obaviještenosti o prirodnim značajkama i infrastrukturi prikazanoga prostora.

– Na to da je karta na državnoj razini mogla biti klasificirana kao strogo povjerljiv dokument upućuje činjenica da je ostala u rukopisu i da o njoj iz drugih izvora, barem zasad, nismo ništa uspjeli doznati. Nije nam poznato ni gdje je tijekom proteklih stoljeća, zapravo sve donedavno, bila pohranjena – dodaje povjesničar Juran.

Naime, Državni arhiv u Veneciji otkupio je tu kartu na tržištu od privatnih kolekcionara 1990-ih godina. Ipak, unatoč tajnovitosti autora i mjesta pohrane karte, namjena karte je vrlo jasna: informiranje mletačkih vlasti o stanju u ugroženom području na granici te omogućavanje orijentacije i planiranje različitih aktivnosti, poput izviđanja, vojnih akcija i slično.

– Karte su kao medij komunikacije o prostoru mogle poslužiti kao sredstvo putem kojega su se iskazivale političke aspiracije ili pak dokazivale državno-pravne tradicije, pa je njihov odjek bio mnogo veći nego što bismo to možda očekivali – pojašnjava geograf Josip Faričić. Budući da ne postoje arhivska vrela koja izravno govore o autoru karte ili okolnostima njezina nastanka, znanstvenici su analizirali rukopisne značajke, povijesno-geografski kontekst te napose pojedinačne objekte i toponime koje karta prikazuje.

– Uočili smo također da na karti nema osmanskoga znakovlja, pa smo pretpostavili da je nastala prije 1513., kada Osmanlije osvajaju utvrde uz rijeku Cetinu. S druge strane, neke od utvrda koje je kartograf ucrtao podignute su u prvim godinama 16. stoljeća, pa bi to bila donja datacijska granica. Sva su nas ta i neka druga zapažanja usmjerila prema zaključku da je karta nastala negdje između 1505. i 1510. godine – ističe povjesničar Kristijan Juran.

Međutim, po čemu je karta o kojoj je riječ posebna i zašto je važna? Naime, rukopisna karta središnjega dijela hrvatske obale i pripadajućega zaobalja bogat je izvor za povijesna i geografska istraživanja jer je na njoj prikazano mnoštvo naselja, među kojima su ona kojih više nema, a spominju se u arhivskim izvorima tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka.

– Karta potvrđuje lokacije tih mjesta, što će usmjeriti povjesničare i arheologe na nova istraživanja tog dijela današnje Hrvatske – kaže Josip Faričić.

Karta je, zapravo, prikaz „zamrznutog“ povijesnog trenutka dijela Hrvatske, posebno Dalmatinske zagore, prije pada pod Osmanlije. Ona je veliki prozor u nedovoljno istraženi svijet Dalmatinske zagore. U tom je svijetu niz zanimljivih toponima i objekata, od utvrde Buhaj na mjestu današnjeg Ružića, preko Rotne gomile u Zagori, do niza riječnih prijelaza preko Cetine itd. Karta je posebno važna za proučavanje povijesti Šibenika i Knina. Prikaz Šibenika i šibenskog distrikta vrlo je upečatljiv s puno pojedinosti. Detaljno predočene šibenske fortifikacije posve sigurno privući će pažnju povjesničara umjetnosti, ali i drugih znanstvenika koji se bave srednjovjekovnom arhitekturom.

S druge strane, na karti se u zaleđu izdvaja prikaz Knina, što vjerojatno govori o njegovoj tadašnjoj važnosti u sustavu hrvatske protuosmanske obrane. Obrana Šibenika i okolice oslanjala se na Knin kao što se obrana mletačkoga Splita oslanjala na Klis. Nepoznati je autor detaljno prikazao zaobalje sve do Dinare i Kamešnice te dijela zapadne Bosne. Na karti su prikazani samo oni otoci koji se nalaze u neposrednoj blizini obale, od Prvića i preuveličanog Krapnja do Čiova i dijela Brača. Geografski sadržaj u trogirskom i splitskom zaobalju na karti je reduciran što, vjerojatno, nije posljedica slabijega autorova poznavanja ili odsutnosti naručiteljeva interesa za taj dio Dalmacije.

Izvanredan prikaz toka rijeke Cetine s prepoznatljivim koljenom kod Zadvarja demantira slabo poznavanje autora karte toga dijela dalmatinskog zaobalja. Cetinska krajina, koja je potkraj 15. i početkom 16. stoljeća u velikoj mjeri bila opustošena te pred smjenu hrvatske osmanskom vlašću, dobro je na karti prikazana. Bila je pod nadzorom nekoliko izoliranih utvrda koje su ucrtane na karti. Između ostalog, na karti je dobro prikazan tok rijeke Krke s pritokama te tokovi rijeke Cetine i rijeke Jadro. Jedino je za Cetinu posebno istaknuto izvorište. Na rijekama su prikazani i mnogi mostovi. Najveći prikazani most, sa dva luka, onaj je u Solinu na rijeci Jadro, a posebnim su crtežima prikazani mostovi kojima je Trogir bio povezan s kopnom i s otokom Čiovom. Na karti nisu prikazani svi relevantni gospodarski sadržaji. Međutim, prikazani su mlinovi na tri lokacije na Krki i mlinovi uzvodno od mosta na Jadru u Solinu, kao i solane u Zablaću i Morinju. Povjesničari i kartografi ističu dva simbolička i jedan toponimski element: tri prikaza krilatog lava sv. Marka, simbola Mletačke Republike, geografsko ime Crovatia i zastavu na utvrdi Vrlika.

Zagonetke na karti

Nema pak imena Dalmacije ni njezina atribuiranja Mletačkoj Republici kako je to redovito činjeno na kasnijim kartama s prikazom istoga prostora, kao što nema ni jednoga znaka koji bi upućivao na osmansku prisutnost u Bosni (Grahovo, Bistrica (Livno), Duvno… Lavovi sv. Marka, dakle, označavaju granicu mletačkoga prostora prema hrvatsko-ugarskom teritoriju. Hrvatska je pak predstavljena geografskim imenom Crovatia koji je zabačen na granicu s Bosnom, uz lijevu obalu gornjeg toka rijeke Cetine. Znanstvenici još nemaju odgovor zašto je autor karte tako prikazao prostor pod upravom ugarsko-hrvatskoga kralja.

Zagonetno je i to zbog čega se na karti jedino na srednjovjekovnim Vrhričkim gradom (Vrlikom), utvrdom Prozor, nalazi zastava, kojoj se ne može utvrditi izgled. Vrlika se, naime, u određenom trenutku našla u fokusu mletačke politike što se može sagledati jedino u kontekstu tada akutne osmanske opasnosti. Važno je pri tome ponovno istaknuti da na karti nema znakova osmanske prisutnosti, što je za hrvatski prostor u zaleđu dalmatinskih komuna razumljivo jer su prve hrvatske utvrde pale u osmanske ruke 1513. – Čačvina, Nutjak i Sinj uz rijeku Cetinu.

Osim obalnih gradova, te Knina, Skradina i Klisa, još je samo Bistrica (Livno) prikazana sa stambenom jezgrom unutar zidina, što je jasan pokazatelj njezine demografske snage i strateškoga značaja u tadašnjim povijesnim okolnostima. Što se tiče Splita, prikazan je grad (Spalato) okružen dvjema rijekama, Jadrom i Žrnovnicom. Na Jadru je kameni most s kulom na koji se nastavljaju mlinice, a zapadno od njega ruševine su antičke Salone. Uokolo Splita raspoređeno je pet crkava, od kojih su četiri na poluotoku Marjanu. Omiški distrikt na karti obuhvaća Omiš i Poljičku knežiju kao rubna područja mletačkoga dalmatinskoga posjeda prema Makarskoj krajini, koju su potkraj 15. stoljeća zauzeli Osmanlije. Utvrda u Omišu prikazana je zajedno s podgrađem i mostom preko rijeke Cetine. Unatoč tome što su s današnjeg stajališta karte u to vrijeme sadržavale i mnoge pogreške i nepreciznosti budući da se u Hrvatskoj sve do druge polovine 18. st. izrada karata nije temeljila na geodetskim izmjerama, ova je tajna karta dijela Hrvatske posebna i važna za hrvatsku povijesnu znanost.

– Nije pretjerano reći da će karta kao izdašno vrelo prostornih i toponomastičkih podataka postati nezaobilazan izvor za proučavanje hrvatske povijesti na razmeđu 15. i 16. stoljeća. Vrijeme je to koje je neposredno prethodilo osmanskim osvajanjima i naseljavanju novoga stanovništva, mahom Morlaka iz hercegovačkoga područja. Drugim riječima, radi se o zamrznutom trenutku u povijesti središnjih prostora srednjovjekovne Hrvatske, s prikazom posljednjih uporišta protuosmanske obrane, plemićkih utvrda, putova, riječnih prijelaza. Na kartu su upisani neki zaboravljeni toponimi i fortifikacije koje nisu preživjele osmansku okupaciju, što može biti polazište budućim kako historiografskim tako i arheološkim, toponomastičkim i povijesnoumjetničkim istraživanjima – zaključio je Kristijan Juran. Osim toga, karta je važna i za povijest hrvatske kartografije.

– Sve do 16. st. pojedini dijelovi, a ponekad i cijeli današnji hrvatski prostor, bili su prikazivani na geografskim i pomorskim kartama izrađenim u sitnom mjerilu na kojima je geografski sadržaj bio reduciran na one geografske objekte koje su stari geografi u jadranskom sredozemnom i podunavskom srednjoeuropskom kontekstu smatrali najvažnijima – navodi Josip Faričić.