Na današnji dan rođen Ante Pavelić

Godine 1915. doktorirao je pravo u Zagrebu, potom je bio odvjetnik. Rano se pridružio “Hrvatskoj stranci prava” (HSP), bio je stranački tajnik te 1920-ih godina najistaknutiji njezin predstavnik. Na izborima 1927. godine kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske.

Iste godine uspostavio je veze s talijanskim vlastima, kojima je u Rimu predao “Promemoriju”, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države. Nakon atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928.g.) pristupio je klubu “Seljačko-demokratske koalicije” (SDK), podupirući pritom zamisao o stvaranju organizacije “Hrvatski domobran”, koja je uz legalnu kulturnu i tjelovježbenu djelatnost trebala djelovati i kao ilegalna paravojna skupina. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature napustio je zemlju i otišao u Republiku Austriju, a u travnju 1929. godine boravio je u Bugarskoj, gdje je uspostavio bliske veze s VMRO-om i potpisao Sofijsku deklaraciju (20. travnja 1929. godine). Zbog toga su ga jugoslavenske vlasti u srpnju 1929. osudile na smrt.

Od proljeća 1929. godine živio je u Italiji, gdje je djelovao sve do uspostave NDH. Godine 1930. utemeljio je “Ustašu”, hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), koja je djelovala na razbijanju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske. Od 1931. godine UHRO je osnivao vojne logore za obuku u Italiji i Mađarskoj. Ubrzo potom postao je poglavnikom UHRO-a. U rujnu 1932. godine sudjelovao je u organiziranju oružanog gerilskog prepada u Lici, a u jesen 1934. godine priprema atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. listopada 1934.g.). Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a od 1936-1939. godine bio je interniran u Sieni.

U Hrvatsku se vratio uz talijansku pomoć u travnju 1941. godine, neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, te preuzeo vlast kao poglavnik ustaškog pokreta i novostvorene države. Prvu državnu vladu imenovao je 16. travnja 1941. godine te 20. svibnja 1941. godine potpisao “Rimske ugovore", kojima je Hrvatskoj bio oduzet znatan dio njezine obale. Uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka. U novostvorenoj je državi imao neograničene ovlasti. Tijekom 1942. godine, sazvao je zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu "Hrvatske pravoslavne crkve".

Tijekom 1943. godine dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine. Kada su 1944. godine ministri Lorković i Vokić željeli NDH prebaciti na stranu Saveznika (tzv. puč Vokić–Lorković) Pavelić ih je dao uhititi, čime je sudbinu NDH trajno vezao uz Treći Reich.

Početkom svibnja 1945. godine zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Republici Austriji, a Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini (Slovenija), sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Ondje je obnovio svoje političko djelovanje i 1949. godine osnovao “Hrvatsku državotvornu stranku”. Nakon njezina ukidanja uspostavio je “Hrvatski oslobodilački pokret” (HOP), koji je predstavljen kao nastavak ratnoga ustaškog pokreta.

U travnju 1957. godine jugoslavenski agent UDBA-e na njega je izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro od posljedica ranjavanja u atentatu.