Nobilo na suđenju Ljubušaku: Nećeš doživjeti nezavisnu Hrvatsku! Ono što mu je odgovorio Ljubušak odzvanja i danas

Artuković je rođen u Klobuku kraj Ljubuškog 19. studenog 1899. godine. Diplomirao je, a potom i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao sudsku pripravnik u Zagrebu, a već 1926. otvorio samostalni odvjetnički ured u Gospiću. Šest godina kasnije, 1932. godine, sudjelovao je u Velebitskom ustanku, nakon čega je emigrirao u Italiju.

Tamo ga je Ante Pavelić imenovao pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Uhićen je u listopadu 1934. u Londonu i predan Francuskoj zbog sumnje da je sudjelovao u pripremi atentata u Marseilleu. Naredne godine izručen je Jugoslaviji, gdje je proveo 16 mjeseci u Beogradu sve do oslobađajuće presude.

Zatim ponovno odlazi u emigraciju gdje ostaje sve do uspostave NDH, kada je najprije imenovan članom Hrvatskog državnog vodstva (tadašnje privremene Vlade NDH, op.a), a zatim ministrom unutarnjih poslova Vlade NDH. Kao ministar unutarnjih poslova imao je ulogu u pripremi i provedbi raznih zakona donesenih, podsjetimo, 30. travnja i 4. lipnja 1941. godine.

U kratkom razdoblju od 1942. do 1943. mijenja resor te odlazi na mjesto ministra pravosuđa i bogoštovlja, međutim već u listopadu 1943. godine vraća se na mjesto ministra unutarnjih poslova.

Osim na čelu ministarstva, a sve do sloma NDH, Artuković je i državni prabilježnik, točnije čuvar državnog pečata. U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku i otišao u Austriju, odatle u Irsku, a 1948. u SAD te se nastanio u Kaliforniji. U srpnju 1945. jugoslavenska Državna komisija za utvrđene zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je ratnim zločincem.

Time je započelo komunističko traganje za izručenje Artukovića koje je svoj epilog dobilo u veljači 1986. godine kada je izručen jugoslavenskim vlastima koje su pokrenule sudski proces pred Okružnim sudom u Zagrebu.

‘Prodani’

Važnu ulogu u njegovom suđenju imao je zamjenik Okružnog javnog tužitelja Anto Nobilo (sada poznati zagrebački branitelj). Podsjetimo, suđenje Artukoviću bilo je bez presedana. Naime, suđenje su pratile mnoge domaće i svjetske TV kuće i novinarske agencije, a sve je dokumentirala i Zagrebačka televizija (danas HRT).

Izmjenjivali su se brojni svjedoci čija su svjedočanstva u najmanju ruku bila diskutabilna, što je cijelom procesu, koji je već bio politički, dodatno donosilo huškački naboj. Andrija Artuković je imao trojicu odvjetnika – Silvija Degena i Željka Olujića iz Zagreba te Srđana Popovića iz Beograda. Olujića i Popovića angažirala je Artukovićeva obitelj, a Degen je to bio po službenoj dužnosti.

“Pokušavao sam biti objektivan i branio Artukovića utvrdivši da je nesposoban biti na raspravi, tako da je rasprava prekidana svakih pola sata, ali ‘prodani’ sudski psihijatri utvrdili su da je sposoban braniti se. Optužnica je sadržavala i dio u kojemu stoji da je Artuković bio prisutan prilikom likvidacije”, rekao je u kasnijim medijskim istupima Degen.

‘Ali ti hoćeš!’

Naime, Artuković je tijekom procesa već bolovao od teške demencije te je tijekom cijelog procesa bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za ustanak u Lici (1932. godine), koji su organizirali pripadnici ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić. Istaknimo kako je Degen vođen kao suradnik Centra SDS Zagreb pod pseudonimom “Golub”, što je u kasnim razdobljima samo potvrdilo tvrdnju, uz lažne svjedoke, da je proces vodila UDB-a.

Anto Nobilo pak, žustro je zahtijevao da se Artukovića kazni najstrožom kaznom, a mnogima je u sjećanju ostao i odgovor Artukovića na provokaciju Nobila. Naime, kako piše u sudskom spisu, Nobilo je, očito u želji da isprovocira Artukoviću uzviknuo: ”Artukoviću, nećeš više doživjeti svoju nezavisnu Hrvatsku!”.

Artuković mu je odgovorio, ali ne onako kako se Nobilo nadao. “Ja neću, ali ti hoćeš!”, poručio mu je Artuković. Podsjetimo, potpuno neočekivano kao svjedok, da je beogradski režim, uz pomoć UDBA-e i Ante Nobila montirao dokaze protiv Andrije Artukovića, javio se Ivo Goldstein. On je 29. studenoga 2010. u emisiji “Markov trg” na OTV-u doslovno izjavio da je proces protiv Andrije Artukovića bio montiran, odnosno da je Andrija Artuković bio osuđen na temelju lažnih dokaza i izjava svjedoka za djela koja se, ne samo da nije on počinio, uopće nisu dogodila.

O Jasenovcu

Inače, druga poznata izjava koju je Artuković izrekao tijekom suđenja kada je bila riječ o zločinima ustaša u Jasenovcu, a koja potvrđuje sumnje kako su i partizani nakon 1945. nastavili koristiti logor kao stratište glasi:”U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila”.

‘Jednog je tužio, druge je branio’

Andrija Artuković preminuo je 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenoga doma u Zagrebu, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, iako su članovi njegove obitelji u više navrata istupali u javnost ističući kako Anto Nobilo zna gdje je pokopan Andrija Artuković. Nobilo to i dalje niječe, međutim valja povući paralelu na proces iz bliskije povijesti.

Naime, riječ je o slučaju Perkovića i Mustača u kojem je Nobilo zatražio puštanje iz zatvora UDBA-inih špijuna koji su osuđeni za ubojstvo hrvatskih emigranata i to upravo zbog starosti i bolesti.

“Ne želimo da umru u zatvoru. Anto Nobilo. Artuković je u doba deportacije imao 87 godina i bolovao je od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. Za vrijeme suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz zrakoplova JAT-a iznesen je na nosilima. Jednog je Nobilo tužio, druge brani”, napisala je povodom toga kolumnistica portala Direktno Tanja Belobrajdić na X mreži.