Zajedničko djelovanje HV-a i HVO-a u Oluji

Zajedničko djelovanje HV-a i HVO-a u Oluji

Zajedničko djelovanje Hrvatske vojske i vojske Hrvata iz Bosne i Hercegovine (Hrvatskog vijeća obrane) u završnim operacijama Domovinskog rata, od studenog 1994. do listopada 1995. predstavlja razdoblje u kojem su se odvijale operacije širokih razmjera, u Republici Hrvatskoj na području od Jasenovca do Knina te u Bosni i Hercegovini od planine Dinare do rijeke Vrbas na istoku, te do rijeke Sane na sjeveru, na ukupnoj površini od preko 10 000 kilometara kvadratnih koje su dovele do kraja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te omogućile potpisivanje konačnog mirovnog sporazuma.

Okončanjem borbenih djelovanja u operaciji Ljeto 95 (od 25. do 29. srpnja) ostvareni su svi planom zadani ciljevi. Poražene su postrojbe 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, presječena je prometnica Knin-Drvar čime su snage Srpske vojske Krajine u sjevernoj Dalmaciji dovedene u poluokruženje, te je područje od 1600 km2 stavljeno pod nadzor HV-a i HVO-a. Pozitivan ishod Ljeta 95 dao je veliku stratešku prednost hrvatskim snagama nad SVK, što će doći do izražaja u operaciji Oluja.

Kao najveća oslobodilačka operacija hrvatskih snaga, Oluja je dobila mnogo veću pozornost u javnosti u odnosu na ostale operacije u razdoblju 1994 – 1995.. Ipak Oluju treba shvaćati kao kontinuitet oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga koje se vode od kraja 1994.g. s kojima zajedno čini jednu operacijsku cjelinu. Izuzetno je važan zadatak koji su u Oluji obavili Zborno područje Split HV-a i HVO.

Glavni cilj Operacije za ZP Split bio je grad Knin kao političko i vojno središte RSK. Zbog toga je planirano energičnim udarom glavnih snaga (4. i 7. gardijske brigade) smjerom Bosansko Grahovo – Knin razbiti neprijateljske snage na prvoj crti obrane, presjeći komunikaciju Knin – Gračac, te nakon toga osloboditi Knin.

Snage s kojima je ZP Split raspolagalo uoči Oluje brojale su ukupno 32 000 ljudi raspoređenih u dvije gardijske brigade (4. i 7.), dvije gardijske bojne (2. bojna 9.gbr i 81. gardijska bojna), dvije pričuvne brigade (112. i 144. brigada), jednu ročnu brigadu (113.), jednu brigadu PZO (204.) šest domobranskih pukovnija (7., 15., 134., 142., 6., i 126.), dva topnička divizijuna (14. i 20.), jedan protuoklopni divizijun (11.) i sve postrojbe HVO-a raspoređene od Grahova do Kupreških vrata. Omjer snaga po hrvatsku stranu je bio najpovoljniji u odnosu na prethodne operacije. Tako je u ljudstvu omjer bio 2,1 : 1, u oklopništvu 1,1 : 1 i u topništvu 1,3 :1.

S druge strane neprijatelj Zbornog područja Split bio je Sjevernodalmatinski korpus SVK sa sjedištem u Kninu. Korpus (koji je to bio samo po imenu) je u svom sastavu imao dvije motorizirane brigade, dvije lake brigade, dvije pješačke brigade te topničko-raketne postrojbe.

Provedbu operacije ZP Split je započelo 4. kolovoza u ranim jutarnjim satima. Početni napadi su probili crtu obrane Kninskog korpusa na svim planiranim pravcima a veći dio njegovih postrojbi se brzo i bez borbe povukao. Dinamika kojom su hrvatske snage izvodile operaciju bila je takva da neprijatelj nije mogao uspostaviti znatniji otpor po dubini nakon što mu je prva crta probijena, pa se otpor srpskih snaga pretvorio u niz nepovezanih i slabo usklađenih obrambenih akcija.

Tijekom 4. kolovoza napravljeni su taktički pomaci na bojišnici s kojima su stvoreni uvjeti da se sljedećeg dana provede napad na Knin. Drugog dana operacije tu su zadaću dobile 4. i 7. gardijska brigada kao izdvojenu operaciju. Oslobađanje Knina je započelo ujutro u 05.00 sati i završilo do 11.00 sati, čime je ostvaren temeljni cilj operacije nakon kojeg je neprijateljski otpor postajao sve slabiji pa se u toku dana pokretanjem postrojbi prešlo u gonjenje razbijenih snaga SVK. Budući da je 5. kolovoza ZP Split provelo većinu svojih zadaća, sljedeća dva dana intenzitet borbenih djelovanja bio je slabiji, a pobunjeni Srbi su se preko Otrića povukli u BiH. 8. kolovoza hrvatske snage su izbile na državnu granicu čime je ZP Split u cjelosti ostvarilo postavljene zadaće u operaciji Oluja.

U četiri dana napadne operacije postrojbe ZP Split oslobodile su Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Vrliku, Kninski korpus SVK je potpuno poražen i oslobođeno je područje od oko 4000 km2. Od ključnog značaja za uspjeh operacije bilo je ovladavanje istaknutim objektima oko Knina i primjena obuhvatnog manevra pri samom napadu na grad čime su hrvatske snage u Knin ušle sa sjeverne strane preko Dinare iza leđa snagama pobunjenih Srba.

Što se tiče HVO-a, njegova se uloga u Oluji najčešće ne spominje. Razlog za to je najvjerojatnije u usmjeravanju pozornosti na snage koje sudjeluju u napadnom djelovanju dok se snage u djelatnoj obrani, čiji je značaj također vrlo bitan, vrlo često zanemaruju.

U vrijeme izvođenja operacije, dvije gardijske brigade HVO-a angažirane su za obranu Livanjskog polja i Glamoča, a snage Zbornog područja Tomislavgrad nastojale su iskoristiti uspjeh operacije za zaposjedanje povoljnijih položaja na kupreškom dijelu bojišta.

Cilj je bio ovladati dominantnim kotama, staviti pod vatreni nadzor područje Kupres – Šipovo i stvoriti uvjete za daljnje napredovanje prema Šipovu i Jajcu. 2. i 3. gardijska brigada HVO-a su 4. kolovoza započele s napadom, a sljedećih nekoliko dana su napravile manje pomake te na taj način vezale za sebe snage 2. krajiškog korpusa VRS čime je spriječena mogućnost njegove pomoći SVK. Ocjena uloge snaga Hrvatske Republike Herceg Bosne od strane samog zapovjednika ZP Split, generala-bojnika Ante Gotovine vjerovatno je najadekvatnija za vrednovanje njihovog doprinosa:

Istočno od Bosanskog Grahova, duž crte bojišta nalazile su se ostale djeladbeno podređene snage 1., 2. i 3. gardijske br. HVO, Specijalne postrojbe MUP-a HR Herceg Bosne i ostale domobranske postrojbe koje su također uspješno u djelatnoj obrani obavile svoj dio zadaće i ni jednog trenutka nisu dovele u pitanje stabilnost dostignute crte u prethodnoj operaciji Ljeto 95.

Ako se ovome doda važnost kontinuiteta djelovanja hrvatskih snaga od kraja 1994.g. u operacijama koje su omogućile izvedbu Oluje, značaj hrvatskih snaga iz Herceg-Bosne se može okaraterizirati kao ključan za poduzimanje oslobodilačkih operacija i njihov pozitivan ishod.