Prisjetite se Ivaniševićeva čuda na Wimbledonu [video]

Isti novinar u svom napisu je još dodao:

“Nitko nije više zaslužio osvojiti Wimbledon od ovoga nezgrapnog dječaka koji se vjerojatno cijeli život ne bi smirio da ovdje nije pobijedio.Ivanišević je vjerojatno jedini tip čijem se trijumfu u dubini duše veselio i njegov suparnik u finalu”!

Prethodnih godina, Ivanišević je u tri navrata došao do wimbledonskog finala, i sva tri puta bio je stvarno nesretno poražen. Doista, finala su u Wimbledonu za Ivaniševića uvijek bila kobna, 1992. u finalu je poražen protiv Andre Agassija (3-2). Dvije godine kasnije, 1994. godine, svladao ga je s 3-0 Pete Sampras. Opet je Ivanišević stigao do finala, u godini uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, te 1998. godine u finalu je naletio još jednom na Samprasa, rezultat je bio još tjesniji, ali opet za Samprasa (3-2). Nesreće koje su ga stizale u finalima prepričavale su se godinama.

Nitko nije mogao ni pretpostaviti, pa ni maštati da to može učiniti još jednom, a kamoli osvojiti najprestižniji teniski turnir. Napose iz razloga što je Ivanišević bio daleko od najbolje forme, a ne bi ni došao na turnir 2001. godine da mu nije uručena pozivnica, i zbog zasluga koje je stekao dotadašnjim nastupima na tom turniru, a neki su rekli da je tada pozivnicu dobio iz sažaljenja.

Samo dva tjedna ranije, u ponedjeljak, 25. lipnja, na teren broj trinaest izašao je Goran Ivanišević, tridesetogodišnja zvijezda na zalasku i 125. igrač svijeta, da s wild cardom u džepu, razvaljenim lijevim ramenom, dvije majice i tri reketa u torbi odigra još jedan Wimbledon. Oh da, u sobi je imao i poster Dražena Petrovića, pokojnog hrvatskog košarkaša. Sam je Goran pričao da je s njime “razgovarao” tijekom turnira…

Kako bilo, sve ostalo je povijest, najljepša sportska priča. Makar, Goran je jednom priznao kako je u dubini duše očekivao čudo. I čudo se naposljetku dogodilo. Iako Gorana tada, ruku na srce, nisu za ozbiljno uzimali niti najvjerniji navijači, kamoli teniski stručnjaci. Prije ovoga Wimbledona, prije meča prvog kola Ivanišević je u svoju sobu zalijepio poster najboljeg hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića koji je tragično stradao u prometnoj nesreći 1993. godine. Sam je priznao da je “s Draženom svako jutro razgovarao”.

Kada je te već opjevane 2001. godine Ivanišević stigao do finala opet mu se nisu davale šanse, tim više što mu je suparnik u finalu bio u sjajnoj formi – Australac Patrick Rafter. Svjedoci tvrde da je u tom finalu bila najbolja atmosfera u povijesti Wimbledona. Navijači u hrvatskim i australskim dresovima, tijekom dvoboja čula se i pjesma i skandiranje, bio je to “ugođaj s Wembleya, ne s Wimbledona”, pisali su britanski mediji. Na koncu, Ivanišević je pobijedio, ali njegovi pokreti i gestikulacije pokazivali su da je i on bio u transu, ne samo milijuni hrvatskih navijača širom svijeta. Ivanišević – Rafter 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7 – pisalo je na semaforu, no iako se i gledajući rezultat dala nazrijeti dramatičnost tog meča, ono što se u tom dvoboj udalo vidjeti uživo i tako dramatično – jednom riječju je – fenomenalno.

Bio je to dvoboj prepun obrata, nadmetanja dva teniska gorostasa od kojih je jedan bio u naletu, mislimo tu na Raftera, a drugi iskusan a s toliko nesretnih okolnosti tijekom prijašnjih finala vjerojatno zakočen. No, opet dovoljno psihički jak da se bori sam protiv sebe, protiv svojih nesretnih misli i na kraju protiv snažnog suparnika. U petom setu se Ivanišević tresao tijekom svakog poena. Shvaćajući da je toliko blizu željenog trofeja, a opet sa svim opasnostima da mu i četvrti puta izmakne, Ivanišević je jedva preživljavao svaki udar loptice…

Fotografije i snimke zadnjeg, pobjedonosnog poena nakon kojih se Ivanišević bacio na leđa, plakavši kao malo dijete danima su obilazile svijet. Potom njegovo trčanje preko strmih tribina da bi stigao do oca Srđana, te primanje pokala, sve to izgledalo je toliko sretno, euforično, a pritom toliko ljudski. Ivanišević je tih dana bio svjetski ljubimac, on je bio primjer kako čovjek na kraju svog puta može uspjeti, unatoč toliko nepredviđenih okolnosti. Danima se pratila svaka njegova izjava, svaki njegov pokret, a velika većina najprestižnijih svjetskih televizijskih stanica pratila je njegov doček u rodnom Splitu. Gdje ga je dočekalo nekoliko stotina tisuća ljudi, na cesti, na rivi, po zgradama, na brodicama. Zar je moguće da je od tog događaja prošlo već 18 godina…