Tvornica talenata: Fenomen malog hercegovačkog kluba koji je ispisao rukometnu povijest
- Napisao/la Doris Vukšić / humanvoice.hr
- Objavljeno u Rukomet
- Ispis
- Pošalji e-mail
Prije gotovo sedam desetljeća sve je počelo u školskoj dvorani, s jednim nastavnikom i skupinom učenika koji su tek upoznavali pravila nove igre.
Danas je rukomet jedan od najsnažnijih simbola Ljubuškog, malog hercegovačkog grada koji je izgradio rukometnu tradiciju koja i danas ispisuje povijest rukometa ovih krajeva. Iz njega su generacije igrača krenule prema velikim europskim pozornicama, s ponosom noseći sa sobom ime svoga grada i njegova rukometnog kluba – Izviđač. Klub tako već desetljećima iz svoje tvornice talenata šalje igrače u rukometni svijet i ostaje mjesto iz kojeg počinju neke od velikih rukometnih priča, piše Humanvoice.hr
U sredini u kojoj se talent nikada nije promatrao odvojeno od rada, discipline i odgovornosti, Izviđač je mladim igračima izgradio put bez prečaca, ali s onim najvrjednijim – prilikom, radom i povjerenjem. Ta filozofija danas živi u dječacima i djevojčicama koji prvi put ulaze u dvoranu, trenerima koji ih godinama strpljivo oblikuju i navijačima koji klub doživljavaju kao dio vlastitog identiteta.
Ovo je priča o rukometu koji je postao mnogo više od igre – o klubu koji stvara vrhunske sportaše, ali ih istodobno uči da budu dobri ljudi. Priča o radu i upornosti koji stoje iza svakog uspjeha, o generacijama koje nastavljaju ono što su prethodne započele i dokazuju da se i iz malog mjesta mogu živjeti veliki sportski snovi.
Uoči nove rukometne sezone razgovarali smo s trenerom RK Izviđač Agram Ivanom Džolićem, igračem Mirkom Mišetićem i sportskim novinarom Nikicom Šiljegom, koji su nam otkrili što stoji iza fenomena ljubuškog rukometa koji generacijama u svijet šalje vrhunske rukometaše.
Od jednog školskog sata do simbola Ljubuškog
Ljubuška rukometna priča počela je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je profesor tjelesnog odgoja Ivica Bota, začetnik organiziranog rukometa u Ljubuškom, ovu igru počeo približavati svojim učenicima. Iz školskih dvorana rukomet se ubrzo preselio u život grada, okupljajući prve generacije igrača i stvarajući temelje tradicije koja će obilježiti Ljubuški. Od prosinca 1967. klub nosi ime Izviđač. Koliko je ta tradicija snažna, možda najbolje pokazuje podatak koji izdvaja sportski novinar Nikica Šiljeg, autor monografije „Ljubuška rukometna priča“. Na Europskom prvenstvu 2020. nastupilo je čak četrnaest igrača koji su prošli kroz Izviđač – devetorica u reprezentaciji Bosne i Hercegovine i petorica u reprezentaciji Hrvatske.
„Fenomen ljubuškog rukometa nastao je na temeljima koji su se gradili generacijama – kroz tradiciju, dobre uvjete za rad, stručne ljude, kvalitetnu organizaciju kluba i, prije svega, kontinuirani rad s mladima kroz našu školu rukometa. Ali posebnost Izviđača je i njegova povezanost s gradom i navijačima. Ta simbioza kluba i sredine daje cijeloj priči dodatnu snagu. Kada iz ovako male sredine na jednom Europskom prvenstvu imate četrnaest igrača koji su prošli kroz Izviđač, jasno je da to nije slučajnost, nego rezultat svega što se ovdje godinama predano gradi i prenosi mladima koji dolaze“, istaknuo je Nikica Šiljeg. I upravo taj kontinuitet omogućuje da svaka nova generacija nastavi ondje gdje je prethodna stala, uz dokaz pred sobom da put iz male sredine može voditi prema reprezentaciji i najvećim europskim dvoranama.
Izviđač je danas jedan od najtrofejnijih i najprepoznatljivijih rukometnih klubova Bosne i Hercegovine – dvanaesterostruki prvak države, četverostruki osvajač Kupa BiH i klub s dugogodišnjim iskustvom europskih natjecanja, uključujući Ligu prvaka i najnoviji plasman među četiri najbolje momčadi EHF Europskog kupa. Još snažnije od trofeja o njegovu ugledu govori škola rukometa iz koje su prema najvećim europskim klubovima i reprezentativnim uspjesima krenuli Mirko Alilović, Denis Buntić, Marin Šego, dok novu generaciju ljubuške škole danas predstavljaju David Mandić, Matej Mandić, Ivano Pavlović, Josip Šarac i Diano Ćeško.
Uspjeh Izviđača godinama se gradi iznutra. Umjesto oslanjanja na gotova igračka rješenja, klub svoju budućnost veže uz mlade kojima daje vrijeme, prostor i priliku da sazrijevaju uz ozbiljne seniorske izazove. Klub je i u razdobljima bez trofeja ostajao vjeran mladim igračima, dopuštajući im da griješe, uče i postupno preuzimaju sve veću odgovornost. Uspjesi koji su stigli poslije zato nisu bili trenutni bljesak, nego rezultat godina ulaganja u ljude i puta od kojeg se nije odustajalo.
Takav put možda traži više strpljenja, ali upravo je na njemu Izviđač izgradio reputaciju kluba koji ne čeka gotove igrače – nego ih stvara. Tu je filozofiju nastavio i trener Ivan Džolić. Nakon završetka fakulteta u klub je stigao kao pomoćni trener, a potom je s Milanom Tolićem preuzeo prvu momčad. Povjerenje koje im je ukazalo vodstvo kluba opravdali su rezultatima – dvjema titulama prvaka Bosne i Hercegovine, osvojenim Kupom Bosne i Hercegovine i dvama uzastopnim plasmanima u polufinale EHF Europskog kupa.
U takvom okruženju talent je tek početak. Put od potencijala do igrača koji može nositi odgovornost na velikim utakmicama traži mnogo više – svakodnevni rad, karakter i spremnost da se iznova dokazuje. Upravo zato Ivan među osobinama koje traži kod mladih posebno izdvaja upornost, hrabrost, želju za napretkom i, kako kaže, hercegovački ponos.
„Talent vam može otvoriti vrata, ali sam po sebi nije dovoljan. Kod mladog igrača želimo vidjeti da je spreman raditi, slušati, učiti i svaki dan biti malo bolji. Važni su upornost, hrabrost i želja za dokazivanjem, ali i taj naš hercegovački ponos – da ne odustaješ lako i da uvijek želiš dati više. Na kraju upravo rad napravi razliku između nekoga tko je samo talentiran i igrača koji može napraviti ozbiljnu karijeru“, poručio je trener RK Izviđač Agram.
Škola rukometa koja priprema za život
Razvoj mladog igrača u Izviđaču nikada nije završavao na parketu. Uz sportsko usavršavanje, generacije su prolazile i kroz klupsku Akademiju, u kojoj su ih profesori poticali na obrazovanje, odgovornost i razmišljanje o životu izvan rukometa. Ideja je bila jednostavna, ali važna: sportska karijera traje određeno vrijeme, a vrijednosti i znanja koja mladi čovjek ponese iz kluba ostaju za cijeli život.
Lijevo krilo Izviđača Mirko Mišetić u klub je došao u petom razredu osnovne škole, na nagovor prijatelja iz razreda i susjeda iz sela. Odluka donesena iz dječačkog prijateljstva pretvorila se u rukometni put koji traje već petnaestak godina. Danas, kao igrač matičnog kluba, dobro zna da Izviđačev DNK obuhvaća mnogo više od rezultata na semaforu.
„Kada ste mladi, razmišljate uglavnom o treningu, utakmici i tome kako postati bolji igrač. Tek kasnije shvatite koliko vas oblikuje sve ono što dolazi uz rukomet – zajedništvo, različiti ljudi i karakteri s kojima odrastate, pobjede i porazi koje zajedno prolazite. Kroz klupsku Akademiju imali smo stručna predavanja o sportu, disciplini i prehrani, ali i razgovore o školovanju, odgovornosti i životu nakon sportske karijere. Učili su nas da nije dovoljno biti samo dobar rukometaš, nego da je važno kakav ćeš čovjek postati. Mislim da je upravo to dio DNK Izviđača koji nosite sa sobom i izvan dvorane“, prisjetio se Mirko Mišetić.
„Mladom igraču morate dati vrijeme. Ne može svatko odmah doći u prvu momčad i nositi veliku utakmicu. Mora pogriješiti, izgubiti neku utakmicu, naučiti nositi se s pritiskom i izboriti svoje mjesto. Mi smo imali razdoblja bez trofeja, ali klub tada nije odustao od mladih niti je promijenio smjer. Vjerovali su da će taj rad jednom doći na naplatu i upravo se to dogodilo. Zato mislim da su rad, upornost i povjerenje u mladog igrača jednako važni kao i njegov talent“, istaknuo je Mirko Mišetić.
Kada cijeli grad postane osmi igrač
Izviđač je tijekom godina prerastao granice sportskog kolektiva. Klub osjeća da pripada gradu, a Ljubušaci ga doživljavaju kao dio vlastitog identiteta. Upravo iz te povezanosti nastala je atmosfera zbog koje domaća dvorana nije samo mjesto odigravanja utakmice, nego prostor zajedničkog ponosa, emocije i osjećaja da se na parketu predstavlja cijeli grad. Koliku snagu može imati domaća publika pokazao je europski dvomeč protiv mađarske Tatabánye. Nakon utakmice njihovi su navijači i trener priznali da u pojedinim trenucima od buke u dvorani nisu mogli čuti ni vlastite misli. Takva podrška ostavila je trag i u rezultatima – Izviđač dvije godine nije izgubio nijednu europsku utakmicu pred svojom publikom u Ljubuškom.
„Klub mora stvarati svoje igrače, trenere i stručne ljude, ali mora imati i rezultate jer upravo oni pokreću novu energiju i daju ljudima razlog da još snažnije stanu iza njega. U Ljubuškom je ta povezanost posebno jaka. Ovdje navijači nisu samo ljudi koji dođu na utakmicu – to su obitelji igrača, bivši rukometaši, djeca koja treniraju i ljudi koji godinama žive uz klub. Grad Izviđač doživljava kao nešto svoje, a klub zna da svaki put kada izađe na teren predstavlja puno više od jedne momčadi. Mislim da upravo ta povezanost daje cijeloj priči posebnu snagu“, objasnio je Nikica Šiljeg.
Pred Izviđačem je sada novi iskorak i zahtjevnija europska pozornica. Nakon nastupa u EHF Europskom kupu, klub ulazi u Europsku ligu, gdje ga očekuju Kadetten Schaffhausen, Chambéry i CSM Bukurešt. Europske utakmice donose priliku za novo dokazivanje, ali ambicije kod kuće ostaju jednako visoke – ponovno osvojiti prvenstvo Bosne i Hercegovine. Za Mirka Mišetića nova sezona zato nosi i dodatnu osobnu težinu. Na velikoj pozornici neće predstavljati samo momčad čiji dres nosi, nego grad u kojem je odrastao i klub u kojem je prije petnaestak godina započela njegova rukometna priča.
„Kada igraš za svoj matični klub, taj dres ipak nosi neku drugu težinu. Iza vas su obitelj, prijatelji, ljudi koje poznajete cijeli život i grad koji prati svaki vaš korak. Zato ovu sezonu želim odigrati upravo za njih i predstaviti Ljubuški i Izviđač onako kako zaslužuju. Ovdje je za mene sve počelo i volio bih da jednoga dana ovdje sve i završi. A našim navijačima mogu samo reći – budite ponovno naš osmi igrač. Kada je ova dvorana puna, tu energiju osjećamo na terenu i ona nam daje nešto više. Nadam se da ćemo zajedno napraviti novi europski iskorak i još jednom pokazati dokle ljubuški rukomet može stići“, zaključio je Mirko.
Od prvih školskih sati rukometa do europskih dvorana, Izviđač je rastao zajedno s Ljubuškim. Njegova najveća vrijednost zato se ne mjeri samo trofejima, nego ljudima koje je oblikovao, igračima kojima je dao priliku i gradom koji svaki njihov uspjeh doživljava kao vlastiti. Dok nove generacije nastavljaju ulaziti na isti parket, a s tribina ih prati ista vjera da se i iz male sredine može stići daleko, ljubuška rukometna priča nastavlja ispisivati svoju povijest.
