Stanislav Mucić: Velika je satisfakcija i zadovoljstvo što je Izviđač ostao funkcionirati na tako visokoj razini
- Napisao/la M.M.B. / Vecernji.ba
- Objavljeno u Rukomet
- Ispis
- Pošalji e-mail
Rukometni klub Izviđač već godinama niže uspjehe kako na domaćem tako i na stranim terenima.
Klub je ovo iz kojeg su potekli brojni igrači koji danas igraju diljem svijeta. Međutim, vjerojatno to danas ne bi tako izgledalo da 1996. godine skupina Ljubušaka, entuzijasta, među kojima je bio Stanislav Mucić, nije bila uporna i tvrdoglava u oživljavanju Rukometnog kluba Izviđač i vraćanju rukometa među mlade generacije. O tome kako je to sve počelo i teklo, razgovarali smo s nekadašnjim sportskim direktorom Izviđača Stanislavom Mucićem.
- Lijepo je vidjeti da i danas, deset godina otkako više nisam aktivno u klubu, nešto u čijem sam stvaranju sudjelovao živi i funkcionira na ozbiljnoj i kvalitetnoj razini. Velika je satisfakcija i zadovoljstvo što je klub ostao funkcionirati na tako visokoj razini, a za to je, prema mom mišljenju, najzaslužniji aktualni predsjednik Rukometnog kluba i federalni ministar financija Toni Kraljević. Smatram da on RK Izviđač doživljava na sličan način kao što sam ga i ja doživljavao i doživljavam. Kada je riječ o rezultatima koje je RK Izviđač postigao dok sam ja bio u klubu, ali i poslije, svi ti uspjesi uvelike su plod Rukometne akademije, rukometne škole koja u Ljubuškom egzistira od 1999./2000. godine.
Večernji list: Jedan ste od trojice pokretača poslijeratnog Izviđača. Kako je to izgledalo te 1996./1997. godine?
- Sa mnom su tu bili Marinko Bubalo i pokojni Zlatan Luburić. Naravno, bilo je još ljudi od kojih je svatko na svoj način pridonio. Međutim, nas trojica smo bili pokretači koji su prepoznali i prihvatili viziju modernog, europskog kluba i činili smo njegovu Upravu. Sve je počelo 1996. godine. Imali smo ideju, ali nismo imali gotovo nikakve preduvjete. Nitko od nas nije imao nekakav ozbiljan novac. U to vrijeme Ljubuški nije imao gradsku sportsku dvoranu, a rukomet kao sport zbog rata je bio zamro. Ipak, budući da je Izviđač imao široku prijeratnu bazu ljudi koji su igrali rukomet, dosta njih je ostalo u Ljubuškom, velik broj ih je bio u srednjim godinama, ali imali su želju stvoriti novi, veliki Izviđač. Sjećam se te 1996. godine kad su se okupili igrači kluba s inicijativom da pokrenu oživljavanje rukometa u gradu. Počeli smo trenirati i za godinu dana smršavjeli smo oko 300 kilograma. S realizacijom smo počeli 1997. godine kada smo s Općinom Ljubuški, odnosno tadašnjim načelnikom Vicom Majićem, ugovorili javno-privatno partnerstvo za izgradnju Gradske sportske dvorane. Općina je dodijelila zemljište, dala građevinsku dozvolu, snosila troškove komunalija i sudjelovala dijelom novčanih sredstava u skladu s ugovorom koji smo imali i gdje, u konačnici, po završetku izgradnje Gradska sportska dvorana ide u njezino vlasništvo. Moja tvrtka Mucić&Co gradila je dvoranu i poslovne prostore oko nje te smo kroz njihovu prodaju podmirili troškove koje smo imali zbog te izgradnje. Znači, 1997. godine potpisan je ugovor, u svibnju 1998. počeli smo graditi dvoranu, a 1. listopada te iste godine Izviđač je u njoj igrao prvu europsku utakmicu. Paralelno s izgradnjom same dvorane organizirao se klub, doveli novi treneri, vratili su se svi stari igrači jer su imali volju i želju potpomoći jednu takvu ideju. Objavili smo i natječaj o prijamu mladih u klub na koji su se javili dečki kao što su Denis Buntić, Mirko Alilović (prvi igrači ovog rukometnog kluba koji su zaigrali u reprezentaciji RH) i ostali koji su u tom vremenu počeli ozbiljno trenirati.
- U to vrijeme imali smo ozbiljne sponzore: Mucić&Co, Interijer i Croatia osiguranje (tvrtke ove trojice koja su činila Upravu kluba). Međutim, ne treba zanemariti ni Općinu Ljubuški i Zapadnohercegovačku županiju, s tim da to tada nije bilo na ovoj današnjoj razini. Danas oni puno bolje i kvalitetnije prate klub nego što su u moje vrijeme.
Večernji list: U jednom malenom Ljubuškom pokrenuli ste Rukometnu akademiju. Kako su vas tada gledali? Jesu li mislili da ste preoptimistični?
- Bilo je raznih ljudi - od onih koji vole vizije i vjeruju u njihovo ostvarivanje do onih koji, ako ništa, vole slušati bajke, pa do onih kritičara koji su vječni pesimisti, a ponekad i jaka opstrukcija. Međutim, mi smo imali viziju i cilj te za nas neuspjeh nije bio opcija. Akademija je osnovana 1999. na 2000. godinu. Bilo je to odmah nakon prvog Izviđačeva izlaska u Europu. Ogromnu ulogu u njezinu stvaranju imao je tadašnji trener Izviđača Josip Glavaš.
To je osoba bez koje ne bismo mogli napraviti Rukometnu akademiju kakva je i danas. Glavaš je postavio temelje njezina kompletnog funkcioniranja i načina rada po svim uzrastima. Da ne zaboravim i Borisa Jarka, koji je također dao svoj doprinos ustroju Rukometne akademije i kluba. Tako da smo u četiri-pet godina imali selekcije svih dobi. Unutar Akademije, osim rukometa, članovi kluba imali su školu engleskog jezika koju je držao profesor Zdenko Vištica. Profesor Drago Grgić držao je sate povijesti, na predavanja im je dolazio i profesor Ivan Matić i prof. Goran Skoko. Vodilo se računa o tome koliko su igrači odgovorni i disciplinirani na terenu, u školi i izvan nje. Inače, Glavaš je u Izviđač došao kao trener već krajem 1998. godine. Oko njegova dolaska postoji zanimljiva anegdota za koju ne znam koliko je poznata široj javnosti. Naime, Josipa Glavaša poznavao sam otprije i na ručku ujesen 1997. godine u restoranu "Mira Mare" u Zagrebu razgovarali smo o ponovnom oživljavanju Izviđača, stvaranju europskog kluba, izgradnji sportske dvorane koja je preduvjet za ostvarenje navedenih ideja. Naravno, svi su me zezali da su to samo pusti snovi. Pitao sam ga: "Dobro snovi, ali ako ja dogodine izgradim dvoranu i pokrenemo ligu BiH, hoćeš li doći za trenera u Izviđač?" Naravno, tada je sve još počivalo na ideji. Misleći da od te naše vizije nema ništa, obećao je da će doći, ali ako mi tijekom te iduće godinu napravimo sportsku dvoranu i uđemo u ligu. Naravno, to se tada većini, kao i njemu, činilo nemogućim. Budući da smo ostvarili obećano, odmah po odigranoj uzvratnoj utakmici EHF kupa protiv Lovćena iz Cetinja Marinko Bubalo i ja sjeli smo u auto i došli u Bjelovar, gdje je Josip Glavaš bio trener. On nije vjerovao da smo zapamtili dogovoreno, čestitao nam je na uspjehu, a mi smo od njega tražili da ispuni svoj dio dogovora. Pitao je koliko ima vremena da dođe, kao za koliko mjeseci ga očekujemo. Mi smo mu rekli da ćemo ga pričekati dok se spakira. I tako je Josip taj dan prekinuo suradnju s Bjelovarom i sutradan došao u Ljubuški.
Večernji list: Jeste li tada mogli zamisliti da će u idućih tridesetak godina mali klub iz Ljubuškog dati toliko dobrih igrača? Danas dres Izviđača nose članovi čak četiriju reprezentativnih vrsta iz regije (Vukšić i Ljubić iz BiH, Ćeško, Pavlović, Matej Mandić, David Mandić i dr. iz Hrvatske, Suljević iz Crne Gore i Šević Srbije)?
- Godine 1997. na jednom druženju u listopadu rekao sam da će Izviđač dogodine igrati Europski kup u svojoj dvorani, a da će za pet godina u Ljubuški doći Barcelona. Doživio sam ruganje, podsmijeh, ali to je tako i bilo. U trenutku kad sam to rekao, nije bilo ni bh. lige niti smo imali dovoljno dobar klub kako bismo se izborili. Bh. liga formirana je te godine da bismo doigravali među tri naroda kako bismo onda izišli u Europu. Te 1997./1998. formirali smo i Rukometni savez BiH. Međutim, ako će ti doći Barcelona igrati u Ligi prvaka, onda je savršeno logično da Izviđač ima uvjete da bi ostvario rezultate kakve je imao i ima te da danas igrači potekli iz ovog rukometnog kluba igraju u raznim reprezentacijama. Osim toga, trenutačno više od 40 igrača Ljubušaka koji su potekli iz Rukometnog kluba Izviđač igra po raznim europskim klubovima. Mi znamo one koji igraju za reprezentacije. Međutim, masa je jako dobrih igrača koji igraju po klubovima od Njemačke, Rumunjske, Mađarske, Poljske, Austrije… Mišljenja sam kako Izviđaču nije primarni cilj osvajati svake godine seniorsko prvenstvo BiH, a zbog čega bi trebao dovoditi već dokazane igrače sa strane, nego svake 2-3 godine s našim domaćim igračima, uglavnom srednjoškolcima, osvojiti Premijer ligu BiH. Da bi to postigao, Izviđač treba imati cikluse od 4-5 godina u kojima bi naši već vrhunski igrači odlazili stvarajući svoje karijere i tako otvarali put mlađima iz Akademije da zaigraju u Premijer ligi, osvoje ju i tako se i oni lansiraju u svjetski rukomet.
Večernji list: Što je značio Barcelonin dolazak u Ljubuški 2003. godine za sam klub? Bio je to svojevrsni spektakl. Kako je došlo do toga?
- U svim ozbiljnim rukometnim krugovima za Izviđač se čulo upravo Barceloninim dolaskom u Ljubuški. Međutim, u tim istim krugovima to nije bilo tako zamišljeno. Naime, Barcelona je tražila da se obje utakmice igraju kod njih i da će nam za to dati velik novac.
Nudili su mi novac osobno, ali ja sam kao tadašnji sportski direktor to odbio i tražio da oni dođu u Ljubuški igrati. Bilo je tu raznih pritisaka. No, tadašnja Uprava zauzela je stav i nismo popuštali. Međutim, i ovaj je događaj pokazao kako je uvijek bilo onih skeptičnih i oponenata koji ne da su mrzili nas, nego ne vjerujući u jednu takvu ideju, bili su skloni raznim opstrukcijama. Naime, taj Barcelonin dolazak u Ljubuški nekim ljudima, ne znam zašto, nije odgovarao, što je dovelo do jedne situacije na samom početku utakmice. Prilikom izlaska naših igrača u dvorani krcatoj navijačima nestalo je struje. Iako je to tada tako izgledalo, mi nismo isključili struju da bismo napravili spektakl, nego nam ju je netko isključio. U tom trenutku svugdje je bilo struje osim u dvorani. Srećom, imali smo elektroagregat. Kad smo ga uključili, svjetlo se polako vraćalo u dvoranu, tako da je ispalo kao da smo to namjerno učinili kako bismo pojačali dojam prilikom izlaska naših igrača na teren, međutim, nije to bio naš plan. Ovo govorim jer nisu baš uvijek svi bili "za", kao što nisu ni danas. Bila je masa drugih, manjih ili većih stvari, opstrukcija, ali imali smo odličnu Upravu, svi smo bili posvećeni svojoj ulozi. Ja sam bio više sportski direktor, Marinko menadžer za suradnju s drugim klubovima i savezima, a pokojni Zlatan Luburić veliki zagovornik Akademije i moralna vertikala kluba.
Večernji list: Zašto sve to? Što vam je bio motiv te 1996. godine?
- Volim rukomet, volim natjecanje, a kad sam se već uključio u klub kao igrač, sportski djelatnik, kakve bismo ciljevi trebali postaviti nego da stremimo biti najbolji? Utakmicu igra samo sedam ili 14 igrača s klupom. Kojih to 14 može biti bolje od nas? Gdje su ti drugi ljudi ako mi ozbiljno radimo i trudimo se dohvatiti uspjeh da budemo bolji od najbolji? Na koncu, što je život nego strast za uspjehom? Što čovjeka drži na životu ako nije stremljenje k tome da bude najbolji u poslu koji radi? Da nema takvih ljudi, nikad se ništa ne bi pomaknulo. Danas se kroz rukomet itekako čuje za Ljubuški, za Hercegovinu, i bilo gdje u Europi s respektom se govori o našem RK Izviđač i našoj Akademiji.
Večernji list: Zanimljivo je da ste za Izviđač igrali 70-ih godina, u vrijeme kada se rukomet, također nakon jednog razdoblja zatišja, ponovno popularizirao u Ljubuškom.
- Kraj 70-ih i početak 80-ih godina bilo je razdoblje kada sam i sam počeo i igrao rukomet. Jedno je vrijeme bio zamro Izviđačev rad, a onda su tih sedamdesetih godina pokojni Žara Bilić, Mladen Škorput, Zvonko Herceg, Ćiro Markić i drugi, kojima se ispričavam jer ih nisam sve naveo, pokrenuli rad kluba. Tada je Izviđač bio hercegovačka zona. U tom je razdoblju došao trener iz Čapljine Mirko Novković, koji je donio novine u klub, rad i red. Mislim da smo u tri-četiri godine narasli od one zonske do republičke lige u kojoj je Izviđač ostao sve do rata, kada je praktički ponovno zamro rad kluba, sve do 1996./97. godine.
Večernji list: Što je prekinulo vašu sportsku karijeru? Je li ostao žal za nekom utakmicom?
- Kad sam ja igrao, još je uvijek bila Jugoslavija. Dok sam igrao za Izviđač, nismo bili pretjerano simpatični da bismo došli do reprezentacije, ali smo igrali protiv juniorske reprezentacije Jugoslavije pa smo ih i dobili ili smo igrali na razini neriješenog (ne mogu se točno sjetiti). Dok sam studirao u Mostaru, igrao sam još i u Veležu. Prestao sam igrati rukomet 1990. godine zbog rata. Tih posljednjih godina igrao sam u Metkoviću, on je bio u 2. jugoslavenskoj ligi. Stremili smo doći u 1., imali smo dobru ekipu i dobrog trenera, ali je počeo rat u Hrvatskoj i zbog toga sam prestao igrati rukomet. Treba napomenuti, krajem osamdesetih te od 1990. do 1995. godine vremena su bila teška, tvrtke nisu radile, plaća nije bilo, rat na kućnom pragu. Tako da sam tih godina počeo raditi, brinuti se za obitelj, braniti dom i domovinu. Za rukomet nije bilo vrijeme. Što se tiče drugog dijela pitanja, osobno sam imao veliku želju zaigrati u Europskoj ligi. Kad smo igrali tu prvu utakmicu u Europskom kupu s Lovćenom, imao sam želju istrčati na teren i odigrati barem nekoliko minuta. Međutim, sedam dana prije utakmice drugi put mi je pukla ahilova tetiva.
Večernji list: Kad ste otišli iz kluba?
- Ostao sam u klubu do 2014. godine. Izišao sam kad sam se zamorio, ali nakon što smo doveli Svjetsko juniorsko prvenstvo u BiH. A da bismo došli do toga, trebalo je mnogo hodati i lobirati. Ovdje moram spomenuti još dvije osobe koje su imale veliku ulogu u radu Rukometnog kluba Izviđač u vrijeme dok sam bio sportski direktor, to su Marija Kikaš (Primorac) i Erna Mahić. One su odradile uistinu ogroman dio posla.
Večernji list: U čemu je, po vašem mišljenju, tajna Ljubuškog i dobrih rukometaša, geni, klima, discipliniranost ili nešto treće?
- Sve zajedno. Svakako da su genetske predispozicije jako bitne, ali i organizacija i sustav su još bitniji. Kod Izviđača imamo i jedno i drugo, zbog čega ima kontinuirane rezultate. Međutim, budući da je prošlo 30 godina, moje je mišljenje kako je vrijeme da se krug zatvori tako da se oni koji su bili uspješni igrači i koji su završili karijere po raznim europskim klubovima vrate u Izviđač kao sportski djelatnici, treneri, suci… Jer Izviđač je prozor u svijet, ali Akademija daje bezvremensku dimenziju s pomoću koje ćeš opstati i biti to što jesi jer imaš temeljnu bazu, a ona mora imati genetski materijal i, naravno, organizaciju koja ne odstupa od pravila. Znači, ne može netko doći i reći da sve od njega počinje.
