UMRI MUŠKI LJUBUŠKI: Legenda bez milosti o poražavajućoj činjenici uoči ključnog SP-a

Izabranici Hrvoja Horvata 13. siječnja otvaraju turnir s Egiptom, neugodnom reprezentacijom koja posljednjih godina doživljava pravu rukometnu renesansu na krilima stranaca...

Legendarni Nikša Kaleb sutra ujutro putuje u Švedsku gdje će zajedno s Filipom Brkićem činiti fantastični komentatorski duo koji ćete ponovno imati prilike gledati i slušati na RTL-u, a to znači da će prijenosi rukometnih utakmica doživjeti sasvim novu dimenziju. Uvijek je tako s njima dvojicom, Kaleb ne skriva da mu jako odgovara sukomentatorska uloga, piše net.hr.

"Odgovara mi, priznajem i kriv sam po svim točkama optužnice. U jednom rukometnom Metkoviću, meni najdražem gradu, zemljopisno ipak na razini jednog sela, po broju stanovnika, u tom mom Metkoviću ne treniram djecu što sam radio prije promjene vlasti, a s druge strane imam znanja za komentiranje europskog i svjetskog rukometa. Nisam toliko uzbuđen zbog polaska, nego sam prenatrpanog rasporeda koje moram pozavršavati da mi mogao biti miran i skonecntriran na prvenstvo. Ali da, uživam u komentiranju rukometnih događanja", priča nam Nikša Kaleb.

'Radoholičar sam, priznajem'

Čuli smo se s Nikšom, nekadašnjim letećim lijevom krilom hrvatske rukometne reprezentacije danas ujutro, prije nego što se uputio u izvršavanje svojih dnevnih obveza. Njegov raspored prenatrpan je, ali njemu tako odgovara...

"Ja sam Nikša Kaleb i radoholičar sam, priznajem. Takav sam bio i kao rukometaš, nekako se to prelilo i na profesionalni plan nakon sporta. Lako zaspem, brzo se odmorim, naspavam i dan mi poprilično dugo traje i porpilično je ispunjen. U meni je ostao sportski tempo. Nekad je ljudima taj moj tempo teško i pratiti, kad ih potičem da odradimomalo više posla, ali zadovoljstvo mi je raditi, a ronjenje volim - to mi je hobi i sad posao. To je možda razlog što sam na neki način radoholičar. Ali, što se tiče rukometa, opušteniji sam nego posljednja dva natjecanja, nemamo onih najava za silna testiranja, mislim da će to biti opuštenija atmosfera nego u Mađarskoj na EP-u i Egiptu na SP-u", dodao je Nikša Kaleb...

Ovo SP u rukometu prijelomno je za našu rukometnu reprezentaciju u smislu da se traži povratak stabilnosti, odnosno dobrim rezultatima našeg rukometa na velikim natjecanjima.

"Siguran sam da naši igrači u glavama nemaju pritisak da se mi moramo negdje vratiti, nešto osvojiti. Kad sve završi, podvući ćemo crtu i vidjeti gdje smo u odnosu na ostale, posebno onim favoritima. U svakom slučaju imamo kvalitetu za ući među osam - to nam je nekakav prvi cilj - olakšati sebi put na OI u Parizu. Na prethodnim u Tokiju nas nije ni bilo. To se više ne smije dogoditi".

Oni koji bolje poznaju Nikšu Kaleba govore, barem se tako priča, da je na trenzima bio full glavom unutra i da je radio žestoko...

"Ne znam kako bi objasnio ovu vašu izjavu. Mogu ovako - Patrik Ćavar i ja smo praktički iz iste ulice u Metkoviću - susjedi smo. Kroz rukomet imali smo bijeg ili izlazak u nešto više u što nam je pružala ta ulica, tako da smo se mi na tim treninzima uvijek dokazivali. Htjeli smo biti bolji od drugih. To nam se vratilo, a da mi nismo ni svjesni bili na koji način će nam se vratiti".

Old-school ulična filozofija iz doline mandarina

Dakle, ulična filozofija iz doline rijeke Neretve, iz doline mandarina, tjerala je i Nikšu i Paku, kao i ostale velike naše rukometaše iz Metkovića (Slavka Golužu, Ivana Čupića, Vladimira Manu Jelčića, Ivicu Obrvana itd), da uspiju u karijeri, a vjerojatno i danas dečki posjeduju taj ulični mentalitet, mangupski, pozitivni koji ih gura kroz život...

"Slikovito rečeno, nekad se znam šaliti da današnji sport ubijaju puni frižideri i video igrice. U naše vrijeme, mi to nismo imali pa nam nije preostajalo ništa drugo nego baviti se sportom i biti maksimalno u tome. Imali smo mogućnost igrati se na ulici, trošiti vrijeme na neke gluposti ili biti kanalizirani na sport i nešto u njemu ostvariti. Na svu sreću, završili smo u sportu. Sve nam se vratilo, sve što smo onako iskreno, od srca dali", naglašava nam Nikša Kaleb.

Nedostaje li danas tog pozitivnog uličnog mangupstva, drskosti među novim generacijama? Rekao nam je prije dvije godine Vedran Zrnić jako dobro, ovako je nekako to on objasnio kad se priča o hrvatskom rukometu, situaciji u njemu - "Ona djeca koja imaju talenta ostavljaju sport u kojem su dobri. Najbolje je kazao Prosinečki, ako imaš pun frižider, ne možeš nikad u životu biti sportaš. Mi, moja generacija, nije imala, pa smo morali duplo više zapeti da bi uspjeli. To je jedna stvar i to su te naše generacije od koje praktički neki nemaju, zbog čega neki i moraju raditi i zaraditi za život. Zbog toga napuštaju sport, ne mogu to više pratiti, moraš imati prehranu, stalno trenirati, imati opremu, sve to mora netko financirati. Ako roditelji to mogu mogu, ako ne mogu, onda moraš raditi, baviti se s nečim drugim. Tako vam je to u Hrvatskoj, to je taj naš sport. Djeca za ništa odlaze van i mi nemamo bazen u kojem možemo imati gro talentiranih sportaša. To je problem kojeg se možda dosad nitko nije dotaknuo, ali ja to kužim".

"(Smijeh) - Evo izgleda da veliki umovi slično razmišljaju. Šalu na stranu, nismo se dogovarali za tu izjavu, ali drago mi je da se to nekako povrđuje, da isto razmišljamo, što se tiče punih frižidera. Što se, pak, tiče tog nekog uličnog odgoja, filozofije, mangupstva, karaktera, mentaliteta, zna se kakva je ta filozofija. Naša generacija je bila mangupska, mi se nismo dali za*ebavati, upravo tako. Dakle, postojala je filozofija u kojoj mlađi uče od starijih, a onda kasnije se i ti ponaša kao stariji. To vam je sistem vukova - mladi vuk se počinje ulizivati posjetiteljima u zoološkom vrtu, ne bi li dobio malo više hrane jer se prvo najedu stari vukovi. Onda stario vuk skače mladom za vrat da mu pokaže kako se vuk treba ponašati. Onda kad taj mladi vuk dođe na mjesto vođe čopora, onda pak on skače za vrat mlađim vukovima koji dođu u kavez, pa se oni pokušavaju ulizivati posjetiteljima. Događalo se da starije generacije u naše doba, uz taj ulični mangupluk, odgaja i nas mlađe, a onda tako i mlađe od sebe. To se nažalost danas sve više i više gubi jer je manje interakcije s djecom, na samoj ulici i u društvu."

Ima li vukova među ovim mlađim momcima u reprezentaciji Hrvatske?

"Ovako sa strane, ti nekakvi vukovi po ponašanju, po govoru tijela, su Srna, Mandić, Lučin kojima se vidi, evo samo po jednom detalju - kod njih se vidi drugačiji stav. Svi oni igrači koji stoje paralelno nogama na liniji 6 metara, to su vam nekakvi defanzivci koji čekaju u obrani - dok svi oni koji imaju nagnuto tijelo prema naprijed i imaju jednu nogu prema naprijed - znači kad imaju dijagonalan stav - oni doslovno pokazuju u obrani da su oni ti koji će napasti tebe u toj defanzivi. To je poruka da će te pojesti. To je taj mangupski stav - nećeš biti jači i bolji od mene."

Što bi onda bio uspjeh za Hrvatsku na rukometnom SP-u i koja su vaša osobna očekivanja?

"Ne bih htio da ta moja očekivanja budu teret reprezentaciji i da ispadne da više ja vjerujem u te igrače nego oni sami u sebe. Bilo bi lijepo ući u TOP 8, da sebi olakšamo put na OI, a kad se već uđe u četvrtfinale - to je onda jedna utakmica koja nas dijeli od borbe za medalju. U četvrtfinalu je bacanje na glavu. Za početak bi bio sretan četvrtfinalom. Pripremne utakmice naših rukometaša koje smo gledali su jedna dobra varka. Naravno da brojevi golova, rezultati, nisu realna slika. To nisu bile fizički jake reprezentacije koje su grube, moćne, granitne i oštre u obrani poput Švedske, Danske i Francuske... Protiv reprezentacija s kojima smo igrali moguće je zabiti toliko golova. Trebamo biti zahvalni ovim reprezentacijama što su nam uopće i došli u goste biti sparing partneri, što su nam udovoljavali i ispunjavali nekim željama, da naši rukometaši mogu uvježbavati neke svoje stvari. Kažem, to je jedna varka jer mi ne znamo kako će naši reagirati kad dođu fizički jači igrači u napadu. Kad mi budemo trebali igrati puno jaču obranu i puno se više morali trošiti. U svakom slučaju, kad vidimo Duvnjaka, Karačića i Cindrića, znamo kolik potencijal imamo. Opet ponavljam, vjerujem da će se sve dobro poklopiti i da ćemo ostvariti dobar rezultat."

I za kraj Nikšu Kaleba smo upitali ima li informaciju i što misli o smanjenju interesa hrvatskih medija za praćenje 28. SP-a u rukometu, odnosno o tome da će rijetki, a možda i jedino RTL, od hrvatskih medija biti na licu mjesta u Švedskoj? Pad interesa za rukomet, za sport općenito, često dolazi nakon lošijih rezultata selekcije na prethodnim natjecanjima, odnosno smanjenju interesa za sport koji ima amplitudu rezultatske uspješnosti prema dolje. Egipat, neodlazak u Tokio, pa EP u Mađarskoj... Uz to, u ovoj priči bitno za naglasiti je da je medijskim kućama skupo slati novinara na SP kako bi izvještavao s jednog velikog rukometnog natjecanja koje se, pritom, još održava i u Švedskoj koja nije jeftina. I to je porazna činjenica, ali i surova stvarnost rukometa i našeg sporta općenito...

"Uistinu ne znam, ovo mi je prvi glas. Pa, ako razmišljaju novinari koji prate sport, tih dvoje-troje stalnih, hoće li ili neće ići pratiti turnir na licu mjesta - na 28. SP u rukometu... - pa ne idu na nekakav prijateljski Kup - stvarno onda ne znam tko bi trebao ići. Ništa, poruka za kraj - svim novinskim, medijskim kućama, idemo se onda svi baviti nogometom i riješili smo sve probleme."

Umri muški Ljubuški - jedino tako opet možemo u sam svjetski vrh - borbom za svoju zemlju i zastavu, za reprezentaciju Hrvatske do kraja, do zadnjeg atoma snage.

Pokazali ste vi i vaša generacija upravo to na SP-u u Portugalu 2003.

"Ispričat ću vam još nešto, pa se odjavljujem. Dakle, kad smo išli na to SP, u Požegi smo bili na prijemu. Tada je netko od uzvanika rekao da polazimo na SP iz zlatne požeške doline, pa da se vratimo sa zlatom. U sebi sam tada pomislio majko moja, što ovaj priča, što ovaj drobi... Kad smo se vratili sa zlatom, evo već 20 godina mi je to u glavi, u glavi su mi te riječi. Zašto ne bi i ova reprezentacija, u inat svima, zašto ne bi postigla nešto više od toga što neki mediji misle o njima".

SKUPINA G 28. SP-a (Jönköping) - Hrvatska, Egipat (igramo 13. siječnja), SAD (15.)., Maroko (17.) - sve utakmice igramo od 20.30.