Priča o Mateju Mandiću i Dominiku Kuzmanoviću, priča o budućnost hrvatskog rukometa

Nakon posljednjeg Europskog prvenstva i "debakla" hrvatske rukometne reprezentacije na njemu, puno se pričalo o lošoj izvedbi vratara. Iako debakl zapravo nije bio debakl nego realnost s pozitivnim pogledom u budućnost, golmani su ipak bili stvarni problem. 

Ivan Pešić nije bio na reprezentativnoj razini, a Mate Šunjić je pokazao kvalitetu, no ipak to nije bilo na razini koju Hrvatska očekuje. Na prvotnom popisu nalazio se Matej Mandić koji zbog pozitivnog testa na koronavirus nije nastupio. Kasnije mu se pridružio i kolega iz juniroske reprezentacije Dominik Kuzmanović, koji nije upisao minute na Europskom prvenstvu.

Dva vratara, oba 2002. godiste, članovi su jedne od najtrofejnijih i najpotentnijih hrvatskih rukometnih generacija. Osvojili su drugo mjesto na europskom prvenstvu u Hrvatskoj prošlog ljeta, a Kuzmanović kao kapetan te generacije i Mandić bili su ponajbolji pojedinci te momčadi.

Rukomet je Matej počeo trenirati u Hercegovačkom Izviđaču koji je već dugi niz godina poznat po kvalitetnom radu s mlađim kategorijama, odnosno Kuzmanović u Poletu, a kasnije je prešao u Dugo Selo gdje je pod trenerom Matejem Miškovićem bio član gotovo nepobjedive generacije 2002. godište.

"Prvi put sam se počeo susretati s Matejem na jakim regionalnim turnirima. U to vrijeme su počela i prva reprezentativna okupljanja. Od prvog okupljanja smo Matej i ja cimeri te se toga držimo i dan danas. Prošlo ljeto kada smo se pripremali za Europsko juniorsko prvenstvo viđao sam ga više nego svoju obitelj", priču počinje Kuzmanović.

Mandić je karijeru počeo u Ljubuškom, u Izviđaču koji je poznat po jako dobrom radu s mlađim dobnim kategorijama. Marin Šego, David Mandić, Josip Šarac, Ivan Karačić i mnogi drugi reprezentativci Hrvatske i BiH potekli su iz ove izvrsne rukometne akademije.

"Od prvog treninga stao sam na gol i tako je ostalo do danas", rekao nam je Mandić.

"Stalno moramo predstavljati dobre partije"

Već nekoliko godina o Mandiću i Kuzmanoviću priča se kao o vrhunskim i perspektivnim golmanima. Kuzmanović je nekako poznatiji hrvatskoj javnosti jer je bio blizu, dok je Mandić u središte pozornosti došao kada je potpisao za PPD Zagreb. Ipak u rukometnim krugovima se već dulje vrijeme spominju njihova imena. Sada su već etabilirani golmani koji su poznati u rukometnom svijetu i kojima se predviđa sjajna budućnost. 

Upitali smo ih kako je igrati kada znaju da im se u ovim godinama svaka utakmica gleda kao važna.

"U kontekstu perspektivnih igrača postoji neka odgovornost u svakoj utakmici u kojoj igramo jer stalno moramo predstavljati dobre partije i mislim da nam to samo može pomoći da budemo bolji, ali pritisak kao takav osobno ne osjećam, nego samo trebamo raditi ono što volimo", rekao je Kuzmanović.

"Što se tiče toga ja mislim da nam je to samo motivacija da iz utakmice u utakmicu bolje radimo i postižemo bolje rezultate", nastavio je Mandić.

Od samog početka u reprezentacijama igraju zajedno. Podjednake su kvalitete tako da se niti za jednog od njih ne može reći kako je bolji od drugoga. Kada se u rukometnim krugovima pokrene rasprava koji je od njih dvojice bolji, jednostavno se nikada ne dođe do dogovora. Upitali smo ih kako gledaju na to što su konkurencija jedan drugome.

"Tjeramo jedan drugoga na bolje izvedbe"

"Sigurno postoji ta zdrava konkurencija izmedu nas dvoje. Tjeramo jedan drugoga na bolju izvedbu. Nekada na okupljanjima kada smo s juniorima i kada igramo protiv neke druge reprezentacije znamo se natjecati koji će skupiti više obrana pa poslije bude zezancija za onog tko je lošije odradio. Sve u svemu, guramo jedan drugog da budemo bolji i da više napredujemo", ispričao nam je o dobroj međusobnoj atmosferi Mandić.

"Postoji ta zdrava konkurencija jer se uvijek tjeramo na više, da budemo bolji, da vidimo jedan od drugoga neke detalje koje možemo primijeniti u svom branjenju, pričamo o nekim situacijama kako se postaviti, kako je možda lakše braniti kojem tipu igrača i tako. A i zanimljive su uvijek mini utakmice na okupljanjima kada igramo u različitim ekipama", potvrdio je Kuzmanović.

Prošle godine jedan i drugi napravili su transfere karijere. Kuzmanović je potpisao za Nexe, a Mandić za PPD Zagreb. Cimeri su tako završili na vratima velikih rivala. Do sada su odigrali jednu međusobnu utakmicu koja je pripala Kuzmanoviću, odnosno Nexeu. I jedan i drugi jako dobro koriste svoje minute u klubovima. Mandić je došao u napokon dobri PPD Zagreb koji je postao konkurentan u Ligi prvaka, dok je Kuzmanović dio povijesno dobre ekipe Nexea koja ima priliku otići na Final Four Europske Lige.

Jedan u PPD, drugi u Nexe

"Osobno mislim da je odlazak u Nexe bio pravi potez u pravo vrijeme, evo ove godine dobio sam i puno više prilike nego što sam očekivao, tako se poklopilo i mislim da mi to može puno koristiti. Sada smo na suprotnim stranama dva najveća hrvatska kluba. Odigrali smo jednu utakmicu međusobno zasad, a do kraja ćemo imati još nekoliko. Naravno da i jedan i drugi želimo pobijediti i braniti dobro, ali naravno da smo i tada prijatelji i nema zle krvi. Meni je poseban detalj bio kad smo na toj utakmici bili na terenu u istom trenutku i branili boje naših klubova. Mislim da nam zasad obojici odgovara položaj u klubu i tek smo došli, tako da mislim da možemo biti zadovoljni gdje smo zasad", komentirao je Kuzmanović trenutnu situaciju u klubovima, a isto je potvrdio i Mandić.

"Ove godine sam se odlučio za iskorak u karijeri i potpisao sam za PPD Zagreb. Mislim da je to dobar potez za moju budućnost i da ću napredovati. Ove godine sam dobio dosta prilika tako da je na meni da radim i da iskoristim minutažu koju dobijem. Sigurno je da posljednjih godina viđamo odlične utakmice izmedu Zagreba i Nexea. Ove sezone smo Kuzmanović i ja dio toga i do sada smo odigrali jednu utakmicu koja je pripala Kuzmi. Kada smo na terenu postoji taj naboj i želja za pobjedom i da izađemo kao pobjednici, ali poslije utakmice sjednemo i popričamo kao i uvijek."

"Zadovoljstvo je igrati s ovakvim igračima"

Kuzmanović i Mandić su najmlađi članovi ove generacije. Jedini su ovdje koji su rođeni 2002. godine i zasigurno je izvrstan osjećaj igrati zajedno s igračima koje su donedavno gledali na televiziji. 

"Sigurno je veliko zadovoljstvo igrati i trenirati s ovakvim igračima. Puno nam to znači za budućnost. Stariji i iskusniji igrači nam daju savjete, a na nama je da ih slušamo i to primijenimo na terenu, ali i u životu", kaže Mandić, a u istom tonu govori i Kuzmanović:

"Apsolutno da je san snova biti u reprezentaciji i trenirati sa najboljim hrvatskim igračima koje smo dosad gledali na televiziji. Stjećemo kroz ovakve pripreme jedno novo iskustvo i otvaramo nove vidike jer je reprezentacija na jednom drugom nivou od kluba."

Ova dva maksimalno pozitivna mlada rukometaša ušli su u reprezentaciju praktički u isto vrijeme. Mandić je bio na završnom popisu za prošli Euro, dok je Kuzmanović pozvan naknadno. I jedan i drugi svoje prve minute upisali su na utakmicama protiv Finske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Nekako izgleda kao da su osuđeni jedan na drugoga. I to je ono što nas treba veseliti.

Budućnost reprezentacije

Hrvatska nije imala konstatnu na vratima još od Mirka Alilovića. Nisu niti Pešić, niti Ašanin, niti Šunjić loši vratari. Brane u ponajboljim klubovima u Europi, no kao da ne mogu održati dobru formu kada dođe prvenstvo. S druge strane, i njima je teško prilagoditi se obrani u samo nekoliko tjedana priprema. Ako Kuzmanović i Mandić nastave svoj razvoj u ovom smjeru, trebali bi bez sumnje biti vratarski par koji će dugi niz godina biti na vratima Hrvatske.

Ono što je najbitnije je ono što obojica vole isticati. To je da među njima nema zle krvi i da su veliki prijatelji. Iako jedan drugome uzimaju minute u reprezentativnom dresu, iako brane za klubove među kojima su tenzije i rivalitet nikada veći, oni razmišljaju jako zdravo za svoje godine. I to je ono što ih čini velikima i što nama daje nadu da će u budućnosti biti veliki vratari.

Umjesto jednog dobrog vratara, mi na putu imamo dvojicu. Marin Šego će im u ovim godinama doći kao odličan mentor i savjetodavac. Još uvijek nije njihovo vrijeme da bi se pouzdali u njih, ali Horvat rađi odličan posao s uvođenjem ovog dvojca u reprezentaciju. Čini se kao da izbornik ima jasan plan za ovaj dvojac, i to je ono što veseli. Također, Ivan Stevanović je čovjek koji zasigurno ima veliki respekt među njima i biti će im sjajan trener vratara.

Hrvatska samo treba malo strpljenja i vjerujem da će se kroz nekoliko godina o hrvatskim vratarima pričati samo u pozitivnom kontekstu te da će druge reprezentacije podvlačiti paralelu s našim golmanima, a ne mi s njima kao do sada.