Najbolji hrvatski trener svih vremena: Od rasula do olimpijskog pobjednika

Zapravo, Červar je kultna figura hrvatskog rukometa: s Linom Červarom na čelu hrvatska reprezentacija, koja je bila posljednja na Europskom prvenstvu 2002., za nepune dvije godine postala je svjetskim prvakom i olimpijskim pobjednikom. O njemu Wikipedia kratko bilježi: rođen je u siromašnoj i pobožnoj katoličkoj obitelji u Delićima kod Vrsara i kao dječak ministrirao je u mjesnoj crkvi. Godine 1971. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Puli te stekao zvanje nastavnika hrvatskoga jezika. Bio je zastupnik stranke HDZ-a u petom sazivu Hrvatskog sabora.

- Ako uzimate u jedinicama lokalne samouprave, u državnim institucijama, u vlasti, ljude koji nemaju kvalitete, slabo vam se piše. Slabo se piše i zajednici i društvu i državi i reprezentaciji. Postavlja se pitanje što možemo očekivati od negativne selekcije. Kad čovjek dođe na neki posao preko veze, klijentelizma, on će do mirovine ostati na tom mjestu. Pa kako će se razvijati to društvo, zajednica, reprezentacija, ako ima takve ljude? Zbog toga je možda jedan od razloga što nam djeca odlaze u tuđinu tražeći svoje mjesto pod suncem, rekao je Červar Bolkoviću uspoređujući treneraski posao s uređenjem društva.

- Ako imate ambicioznog čovjeka koji su svom poslu želi postići nešto više, ako je znatiželjan, ako želi vidjeti što se događa iza brda, koji ulaže u cjeloživotno obrazovanje, nerijetko mu se skida glava. Ako hoće biti iznad prosjeka "sjeku mu noge", kod nas nije uvijek dobro viđen čovjek koji puno zna. Obično se kaže - ako netko previše iskoči, onda se napravi sve da ga spuste na razinu mediokriteta, dodao je.

Jesu li baš svi oduševljeni njegovim uspjesima?

- Osim medalja, moram se pohvaliti nekim drugim stvarima. Na početku moje karijere s 23 godine odmah sam si postavljao visoke ciljeve, kaže.

Pričao je i o svom putu iz pete u prvu ligu, odlasku u Italiju koju je doveo na Svjetsko prvenstvo.

O simpatizerima i jalu

Nakon povratka u Hrvatsku prepoznao ga je Zoran Gobac koji ga je doveo u Zagreb.

- Nakon toga dobio sam reprezentaciju i kao zadnju ekipu Europe doveo je na mjesto prvaka svijeta. Za godinu i pol smo postali svjetski prvaci i olimpijski pobjednici. Nakon toga sam išao u Makedoniju i mali sam klub doveo u četvrtfinale dva puta u Europi, i četiri puta osvojio titulu tamo. Lani sam se vratio u Hrvatsku, nakon 10 godina opet sam ih doveo do finala i naravno da imam veliki broj simpatizera, ali imam i opoziciju koja želi biti na mom mjestu. To je jal, oni misle da bi oni trebali biti tu, rekao je Červar.

- Nakon prvog kiksa u Egiptu čekali su, ne smeta to mene puno. Primijetio sam da nakon 20 godina što smo u vrhu cijelo vrijeme, dođe do određene kritike, ne uzimajući u vid konfrotacijsko načelo da vide što meni ide u prilog. Nitko nije spomenuo 'igrao je bez šest stožernih igrača'. I onda čujem komentare da drugi igraju modernije. Mi igramo najmodernije, kao i prošle godine, no nije bilo šest igrača, ali se nije gledalo na to. No ja ne tražim isprike, to je loše. Primijetio sam da mi Hrvati kao da čekamo priliku da nekoga tko osvaja 10 medalja, titule, čeka slabiji rezultat, smatra Červar.

O počecima u Istri....

- Imao sam profesora koji je na mene prenio ljubav prema rukometu. Kao mladi igrač odmah sam razmišljao kao trener, kako bih postavio taktiku kao trener, u meni je bio trener. Odmah sam osjetio da mogu voditi ljude. Vodio sam oporbu, na čelu oporbe sam bio protiv starih igrača, manipulirao sam dobro ljudima, znao sam što hoću i da mogu upravljati. Odmah sam imao taj osjećaj i uzeo sam zanimanje da mogu biti nastavnik hrvatskog jezika jer to je cjenjeniji trener nego profesor tjelesnog odgoja. Volio sam čitati, volio sam književnost, imao sklonosti ka pisanju poezije. Znao sam da lakše mogu pročitati čovjeka, imao sam bolju empatiju, socijalnu inteligenciju, objasnio je kako je završio kao trener.

Počeo je igrati u rukometnom klubu Triko Novigrad, zatim Umag.

- Bio sam veliki entuzijast, bio sam u stanju mobilizirati ljude, a kada sam postao trener, bio sam skoro najmlađi u timu i upravljao starijim igračima od sebe, rekao je Červar.

Govorio je i o svojem ulasku u politiku.

- Iskoristili su me, osvojio sam veliki uspjeh s reprezentacijom i dobro je bilo imati Linu Červara. No mene je i interesiralo da vidim tko me vodi, da ga procijenim, da vidim kakav je to ambijent ljudi, kako oni upravljaju. Bilo je komentara 'gdje si ti kao trener ušao u politiku, nije tebi mjesto u politici'. No imao sam osjećaj da su mnogi mogli od mene nešto naučiti kad bih ja raspravljao u saborskoj raspravi, objasnio je Červar taj dio života. 

Odlazak u Italiju bio je izazov

- Kad dođete u državu sa 60 milijuna ljudi, gdje je rukomet zapravo nepoznat sport, to je izazov. Također sam imao visoke ciljeve, rekao je.

Tražili su od njega da napravi dugoročne planove, za 20 godina. Odgovorio im je da je on došao napraviti rezultat za godinu-dvije. Radio je s mnogim tamošnjim stručnjacima i znanstvenicima, mnogo naučio, ali, kako je rekao - i ispravljao ih.

- Kad radite sa znanstvenicima odmah gledaju tvoje programe, daju kritike, ispravke. To sam trpio jer sam znao da takvu priliku u životu imati neću, rekao je Červar.

Prenošenje znanja

S reprezentacijom je prenošenje znanja, kaže, složenije pitanje, malo je vremena.

- To treba raditi u klubu, teška je situacija u Hrvatskoj, pogotovo posljednje dvije godine. Materijalno stanje klubova je jako slabo i teško je provesti kvalitetan rad. Treneri odlaze, klubovi nemaju novaca ni za redovno natjecanje. Ako se tako nastavi bit će jako teško ako se ne bude više ulagalo u klubove, jer tu je zapravo srž svega, smatra Červar.

Na pitanje kako se događa preobrazba iz jednog smirenog, razumnog čovjeka u impulzivnog, energičnog, često nervoznog, Červar je rekao kako je ponekad impulzivan, nekad emotivan previše, što nije dobro.

- Nekad sam jako zahtjevan, ja sam djevica, sitničav, neću pogreške. To se vidi kod moj "timeouta", dodao je.

- Stalno se moje greške stavljaju pod mikroskop. Mogu podnijeti kritiku, kritika mene motivira. Ali ispod pojasa ne. Držim do dostojanstva mene i moje obitelji i nas Istrijana. Jesam iz provincije, ali imam pravo pobijediti, rekao je Červar.

- Tvrdim dan danas da nisam imao tretman, ne treba se meni ulagivati nego samo pošten odnos. Ne mogu prihvatiti da se na duplerici piše: "Patuljak na vrh brda" ili "Ako je sveta krava neka ide u Indiju". Pa koje su to riječi, to nikad nismo nikome govorili! To sam ja doživio. I sada se čude mojim "timeoutima". Ja se borim protiv tog sustava. Ja ne priznajem taj sustav. Neka slušaju da ja tako razmišljam, zafrkavam se, a oni smatraju da ja ozbiljno govorim, rekao je o "timeoutima" koji se prenose na televiziji tijekom utakmice.

Od rasula do olimpijskog pobjednika

O tome kako je od reprezentacije u rasulu napravio olimpijskog pobjednika rekao je da je tražio da na prvom sastanku bude onoliko stolica koliko bude igrača i da nitko drugi ne bude nazočan osim njega i njih.

- Onda sam im rekao tko sam ja. 'Možda nisam čovjek kojeg ste očekivali za trenera, nisam osvojio nikakvu medalju'. Ali sam isto tako rekao njima da i oni možda nisu oni koje sam priželjkivao, 'jer ste zadnji u Europi i o vama vidim jako loše napise u novinama'. Nemate trenera kojeg ste zamislili, ali niti ja nemam igrače. Ali ja imam ideju. Znam kako mogu doći na vrh, znam da s vama mogu doći jako visoko, objasnio je Červar svoje početke kao izbornika reprezentacije.

O razumijevanju rukometa

- Kod rukometa su vrlo bitna pravila. Uvjeren sam da 80% Hrvata ne razumije pravila rukometne igre. I to odlučuje o rezultatu. Nedavno sam na zoom sastanku s top trenerima Europe i s predsjednikom svjetske federacije rekao da moramo mijenjati pravila rukometne igre jer svako pravilo mora biti jasno svakom gledatelju. Sada su zvali Amerikance na svjetsko prvenstvo, a prva rečenica im je bila: "Sve u redu, spremali smo se, samo ne razumijemo pravila". Ne razumiju pravila na prvenstvo gdje idu! Svaka odluka sudaca može biti dvojaka. Penal može biti, ali ne mora. Napad napadača prema obrani može biti probijanje, ali može biti sedmerac. Pravila se rade tako da sudac subjektivno odlučuje što je. To nije rečeno - to može biti ovako ili onako. To otvara prostor manipulaciji. To se događa, bolja ekipa može izgubiti utakmicu. Tog suca možete ocijeniti vrlo dobrom ocjenom, a on vas je zakinuo za osam golova! Znači da biste vi pobijedili morate biti bolji za devet golova, da bi pobijedili s jednim golom razlike! Najveći problem budućnosti rukometnog sporta su stara konzervativna pravila koja ne pokazuju istinu, smatra Červar.

- Kada bih ja sad rekao da smo izgubili od Argentine, bitnu utakmicu za četvrtfinale, i da su suci u tome sudjelovali, ljudi bi rekli "E, gle opet Lina, opet su mu suci krivi". A ljudi ne razumiju o čemu se radi. Oni su lukavo sudili, mi smo bili u inferiornom položaju, a mi nismo u tom trenutku toliko moćna reprezentacija da smo mogli i to nadvladati. A to ovisi onda - pobjeda ili poraz. To je vrlo bitno pitanje koje mora riješiti rukometna organizacija, da pravila budu jednostavna i da se oduzme sucima mogućnost manipulacije, objasnio je.

O kritičarima...

Na konstataciju svojih kritičara da je od 2004. izgubio previše zlatnih medalja Červar je rekao da je sretan što nikad nije osvojio broncu.

- Hrvati su najbolji u svemu, i u gospodarstvu i u sudstvu, a mi smo u sportu na začelju Europske unije po ulaganju, mi ako nije zlato - nije ništa. Sretan sam da nisam osvojio broncu, odgovorio je Červar.

- Veliki sam autokrat jer sam najodgovorniji. Ne umišljam si da sam kondicijski trener, ali se iznimno spremam za materiju kondicijske pripreme jer najbolje poznajem strukturu moje igre i znam što meni najviše treba. Kondicijskom treneru kažem što je najbitnije u mojoj igri, a onda on napravi sadržaj vježbi po onome što sam ja rekao. Želim znati sve što se događa u mojem stožeru i po pitanju kondicijske pripreme, opreme, farmakologije, odgovorio je na pitanje želi li sve imati pod kontrolom u svojem stožeru i je li autokrat.

Červar o odnosu s igračima

- Rekao je jedan igrač 'Lino nas je jako tlačio, čak smo tri puta dnevno trenirali neko vrijeme'. Bilo je puno južnjaka koji vole malo duže spavati pa sam ih natjerao da ujutro u 6 sati trče po Poreču. Svašta sam radio, ali nisam skrivao svađu s igračima. Meni nije bilo važno što će ljudi reći što se ja svađam s Balićem. Ali morala je moja biti zadnja, to je meni važno. Smatram da svađa nije rušenje autoriteta trenera, ali je bilo kako sam ja htio, no nije mi bilo lako. Poštivao sam igrače. Volim ih. Ja ne bih bio to što sam danas da nije bilo njih. Lagao bih, bez njih sam nitko i ništa, priznao je Červar.

Ispričao je i nedavnu situaciju u Egiptu:

- Sada u Aleksandriji prije početka turnira došao mi je Nikša Kaleb, koji je kod mene dosta puta bio u nemilosti, možda sam bio i nepravedan prema njemu. On mi je znao nešto dobacivati dok je igrao, ali bio je veliki borac. 'Treneru imam potrebu s vama razgovarati 2 minute'. Skoro je zaplakao. 'Imam potrebu zaželjeti vam od srca da vam bude sve u redu na prvenstvu, bez obzira kakvi smo bili'. Pogledao sam ga u oči i rekao 'hvala'. To mi je priznanje da sam bio u redu trener.

O rukometnom svjetskom prvenstvu 2008. u Norveškoj

- Drpili su mi prvenstvo. Dobio sam crveni karton u Norveškoj na utakmici u finalu s Danskom. Tada sam htio na sredini terena sucu uzeti crveni karton iz ruke i ja njemu dati crveni karton. Normalno je da sam bio isključen, prvi puta u životu. A kada sam trebao dobiti kaznu nisam dobio nikakvu. Kasnije sam pitao tajnika europske federacije zašto nisam kažnjen. Rekao je nisu te puno pokrali, nego samo malo, rekao je Červar.

Čime će se sada baviti

Na posljednje pitanje čime se sada kani baviti rekao je da se već tri godine bavi vrlo važnom problematikom koja je deficitarna u svjetskom rukometu.

- Zanemaruje se kvalitetan rad s mladim dobnim skupinama. Jako sam zainteresiran za rad s djecom od 5-6 godina pa sve do 18 godina. Mislim da je jako veliki prostor od 6 do 10 godina i to su temelji kuće. Tu treba najviše raditi s djecom, ona su više uznapredovala od naših generacija. Kod njih ima više neurona, više sinapsi koji su odgovorne za razvoj inteligencije djece. Mislim da se s njima mora raditi na drugi, moderniji način, gdje su oni sudionici, ali pod paradigmom igraonica-radionica. Radionica u kojoj se igra da bi učio, a to znači da moramo mnogo raditi na razvoju motoričkih i mentalnih vještinama, specijalnoj koordinaciji, tehnici, pokretu kroz igru. To su je zadnja godina u vrtiću i niži razredi osnovne škole. Kroz igru se razvija djeci i razmišljanje, najavio je Lino Červar čime će se baviti u budućnosti.

Pogledajte cijelu emisiju: