Svećenik rodom iz Ljubuškog godišnje istrči 3000 km i ima pregršt medalja: Kretanje kroz prirodu rješava vas stresa

Član je franjevačke provincije Sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, u kojoj se ove godine slavi 1600 godina od smrti sv. Jeronima Dalmatinca. Na Poljudu se slavi još jedan jubilej: tisuću godina prvog pisanog spomena crkve Gospe od Poljuda, gdje žive i djeluju franjevci. Fra Tomislav je član Maraton kluba “Marjan” i vjerojatno jedini hrvatski svećenik s veteranskim stažem koji nastupa na maratonu, polumaratonu i utrkama od pet i deset kilometara, a rado se odazvao razgovoru o iskustvima u sportskom životu. Kroz njegovu župu prolazi dobar dio staze, gotovo sedam kilometara.

- Rodom sam iz Ljubuškog, a dolazim iz obitelji u kojoj smo navikli puno raditi, obrađivali smo zemlju i nije bilo vremena za ljenčarenje, tako da sam oduvijek bio fizički spremniji od kolega. Nakon završene srednje škole pošao sam u franjevce i postao član Provincije sv. Jeronima.

U poljudski samostan sam došao u jesen 1991. godine, a zbog ratnih okolnosti i blizine vojne baze Lora, nas šestoricu bogoslova su privremeno smjestili u Bogoslovno sjemenište na KBF-u u Zrinsko-frankopanskoj ulici, gdje sam poslije ručka redovito igrao balun sa studentima i ponekad otišao na Marjan na trčanje.

Nakon toga sam pošao u novicijat na Trsat, koji traje godinu dana, i vratio se u Split, gdje sam upisao studij Teologije.

Prvi put sam ozbiljno protrčao u Irskoj, kad sam otišao u Dublin na tečaj engleskog jezika 1995. godine i kroz mjesec i po dana došao do trinaest kilometara. Svidjelo mi se trčanje.

Vratio sam se u Zagreb na studij i nastavio trčati u maksimirskoj šumi, gdje sam upoznao društvo iz AK “Veteran”, postao njihov član i nakon dva mjeseca istrčao svoj prvi pravi maraton u Zagrebu sredinom listopada 1995. godine za nešto manje od četiri sata.

Nakon utrke mi je trebalo tri dana da se oporavim od umora i iscrpljenosti...

Mislio sam da više neću trčati ali to je, pokazat će se, bio tek početak – kaže fra Tomislav, koji je tijekom tri godine studija u Zagrebu redovito sudjelovao u trkačkim ligama u Maksimiru i na nasipu.

ISTRČIM TRI TISUĆE KILOMETARA GODIŠNJE

- Uvijek je to bila dionica od 8,5 km i dvadesetak kola godišnje. Uglavnom sam bio među vodećima na ligi, a pri vrhu na polumaratonima, gdje sam se ugodnije osjećao.

U zimskim mjesecima sam znao s ekipom istrčati do 600 kilometara mjesečno tijekom tri godine, što me dovelo do pomisli da istrčim i više od punog maratona.

Na Dan državnosti 1997. godine nastupio sam na ultramaratonu Zagreb - Čazma, pretrčavši 62 kilometra bez većih poteškoća za oko pet sati. Tih godina je bilo malo utrka i tek stotinjak do dvjesto trkača na većim utrkama, a danas ima utrka po Hrvatskoj na kojima nastupa po nekoliko tisuća trkača.

Drago mi je da trčanje postaje stil života za mnoge kojima je to odmor od posla i opuštanje u prirodi. Sada sam smanjio intenzitet treninga pa pretrčim oko 300 kilometara mjesečno, šest dana u tjednu.

Moja statistika kaže da sam u 25 godina pretrčao više od 70 tisuća kilometara, ili oko tri tisuće kilometara godišnje – navodi fra Tomislav, čiji rezultati su još uvijek sjajni.

Pobjednik je više utrka kros - liga u Zagrebu i prvih kros - liga na Marjanu 1997. godine. Na Marjanu je trčao 6 kilometara 19.52, što je dugo godina bio najvrjedniji rezultat među trkačima u Splitu. Te godine je rijetko gubio utrke.

Pobjednik je humanitarne utrke na dvije milje na Sveticama s vremenom 11.05, na 5 kilometara ima vrijeme blizu 16 minuta, a desetku je mogao istrčati za oko 34 minute.

U polumaratonu ima rezultat ispod sata i 20 minuta, i jednu pobjedu na prvom Rovinjskom polumaratonu 2005. godine, gdje je išao ispod 1.25 na dosta brdovitoj stazi.

Prošle godine je istrčao jedanaest polumaratona i 30 utrka na 5 i 10 kilometara.

Sudjelovao je i na svjetski poznatim maratonima u Parizu i New Yorku, na kojem je bilo 63 tisuće trkača i milijun gledatelja!

- Pretrčao sam 37 kilometara u New Yorku i promislio: “Na ovoj čudesnoj utrci si jednom u životu, iskoristi to, šetaj i gledaj...” Tako sam ostale kilometre prohodao, pomažući ozlijeđenima i iscrpljenima – prisjeća se.

Kako je po fratarskoj službi selio, pridruživao se lokalnim klubovima; bio je član Atletskog kluba “Autotrans Kvarner” u Rijeci, u Puli član RSD-a “Uljanik” punih deset godina, kao student član AK Hajduk i posljednje četiri godine je u “MK Marjan”. Premda je u zadnje tri i po godine sudjelovao u više od stotinu kola Marjanske trkačke lige s vrlo dobrim rezultatima, ističe da mu više nije cilj natjecanje, nego rekreacija.

U PET UJUTRO SAM NA STAZI

- Zima je najpogodnije doba za trening, onda obično trčim poslijepodne, a ljeti ustajem u 4.30 i već u pet sati sam na stazi: od samostana preko Marjana i Rive pa kroz grad do Poljuda. Uglavnom volim trčati sam. Kad su ozbiljniji treninzi, uvijek nađem društvo jer je tada lakše zajedno odraditi kvalitetan trening – navodi fratar dugoprugaš, koji ipak ne voli jedan od zaštitnih “alata” današnjih trkača:

- Ne, nikad ne nosim slušalice u ušima. Sa slušalicama, ako se želite ozbiljno baviti trčanjem, naići ćete na niz problema, a jedan od najopasnijih je što nemate osjećaj za prostor i događanja oko sebe. Na koncu, to je poprilično asocijalno, ne zanimate se za svijet kroz koji trčite, prirodu, zvukove, tišinu. A meni je to najljepši dio ovog sporta.

Trčanje me opušta, dok trčim razmišljam, meditiram, uživam u prirodi i moru, shvaćam to kao dio franjevačke karizme, jer je naš osnivač sveti Franjo Asiški zaštitnik ekologije.

Priroda je Božji dar i ljudi se u njoj osjećaju potpuno drukčije nego kad su zatvoreni u ne znam kako uređena četiri zida. Kretanje kroz prirodu rješava vas stresa, prilika je to za upoznavanje novih ljudi.

Marjan je kao šuma usred grada zaista stvoren za rekreaciju i baš mi je žao što zadnjih godina propada – objašnjava fra Tomislav, koji nam je otkrio jednu svoju neobičnu nadarenost:

- Kad upoznam neke trkače, mogu po građi čovjeka, opremi, načinu na koji trči, s velikom sigurnošću pogoditi čime se bavi. Međutim, obrnuto se događa sasvim rijetko, veoma se iznenade kad čuju da sam franjevac i svećenik.

Šteta je što se mladi bogoslovi i svećenici makar rekreativno ne bave nekom sportskom aktivnošću, ma bilo bi dosta i malo brže prohodati tijekom dana. Stoga često obolijevaju od poremećaja vezanih za sjedilački način života: tlak, srčane bolesti, dijabetes... Jedan od velikih rekreativaca starog kova je naš fratar dr. fra Marijan Mandac, profesor patristike; svakog dana bi znao pješačiti po nekoliko sati u Makarskoj ili okružiti Marjan i vratiti se na Poljud. Nekad me fratri i zezaju zbog moje zaljubljenosti u rekreaciju, ali ja ne odustajem. Vjerujem da mi trčanje pomaže i u svakodnevnim dužnostima u župi, gdje godišnje imamo više od stotinu vjenčanja i 150 krštenja, samo da spomenem dio dužnosti – iskren je fra Tomislav koji je, osim što trči, ujedno i veliki hodač.

A TEK BALUN...

Po Splitu sve obavlja pješice, a automobil koristi samo kad treba nešto prevesti ili za duža putovanja.

- Prije pet godina bio sam na Caminu de Santiago, drevnom hodočasničkom putu do španjolskog svetišta svetog Jakova u Composteli. Francuskim putem sam 21 dan prelazio prosječno 40 kilometara dnevno i nakon Santiaga još tri dana do Finisterre, krajnjeg odredišta mnogih hodočasnika.

Iz Hrvatske nas je krenulo dvanaest. Brzo smo shvatili da se moramo razdvojiti jer je ovo put u kojem je najvažniji susret sa samim sobom.

Kroz samoću i molitvu čovjek dobiva posebnu snagu i prosvjetljenje u mnogim pitanjima u svom duhovnom susretu s Bogom – svjedoči naš sugovornik, koji je posebno vezan za Međugorje.

- U Međugorju sam otkrio svoj duhovni poziv. Od rodne kuće do Međugorja je tridesetak kilometara i često sam kao osnovac i srednjoškolac pješačio do Međugorja.

Istrčao sam i puni maraton Grude - Međugorje po vrućem ljetu 2007. godine, a 2010. godine sam organizirao hodočašće po Gospinim svetištima za dvanaestero mladih.

Pješačili smo od Gospe od Milosti u Šijani u Puli preko Trsata, Krasnog, Gospića i Sinja do Međugorja.

Propješačili smo 640 kilometara u sedamnaest dana i stigli na Mladifest, na kojem se svake godine okuplja pedesetak tisuća mladih iz cijelog svijeta – govori dok razgledavamo kolekciju njegovih pehara i medalja kojima je okićen poljudski župni ured:

- Bilo je toliko toga da sam još na mladoj misi 2000. godine djeci dijelio medalje kao uspomene... Šteta što su mnoge pogubljene jer su bile vrijedne uspomene – ističe.

Pitamo fra Tomislava kako se nosi sa žuljevima od toliko hodanja i trčanja:

- Ne trčim po stazama gdje ima žuljeva - sa smiješkom će fratar:

- Zanimljivo, nikad nisam imao većih problema sa žuljevima, osim kad sam hodočastio u dva navrata Gospi Sinjskoj iz Solina. Bila je to prava pokora zbog nezgodnog nagiba ceste i terena. Ujutro bi stopala bila puna žuljeva.

Trebao sam se pridružiti grupi trkača koji svake godine uoči blagdana Velike Gospe trče od Splita preko Solina do Sinja. U Solinu dobivaju posebni blagoslov i noću u ranim satima dotrče Gospi Sinjskoj – iznosi fratar s Poljuda, koji je bio član Hrvatske svećeničke nogometne reprezentacije.

Ova selekcija je djelovala od 1996. do 1998. godine, a povodom trećeg posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. godine fra Tomislav je opet pokrenuo svećenike u nogometnu ekipu, gdje su na Kantridi pobijedili svećenike iz Italije s 4:0 pred oko tri tisuće gledatelja. Susret je bio humanitarnog karaktera, a pomogli su dom za nezbrinutu djecu u Selcima.

Nakon toga svećenici i danas brane boje Hrvatske na prigodnim okupljanjima i europskim nogometnim prvenstvima za svećenike i redoviti su osvajači medalja.

Naš desni bek se još nije odrekao baluna, zaigra svakog tjedna na terenima kod franjevaca kapucina na Pojišanu sa svećenicima i igra za svoju župnu ekipu - Katoličku ligu mladih u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

TAJNA IZDRŽLJIVOSTI NIJE U NOGAMA NEGO U - GLAVI!

Zanima nas i kakve energetske dodatke koristi na zahtjevnim natjecanjima.

- Ne, ništa. Nije mi drago vidjeti trkača s opasačem punim energetskih gelova. Dobro se zagrijem i istegnem, pijem puno vode, tri dana prije maratona pojačam prehranu tako da imam što potrošiti i to je sve. Dobro, priznajem, nekoć su mi dobra okrepa prije natjecanja bili pizza i coca-cola – otkriva.

Smatra da je za dobro trčanje najvažnija čista glava i pravilna tehnika.

- Tajna izdržljivosti svih naših mišića je u mozgu! To znaju svi koji se dugo bave sportom.

Kriza obično nastupa u zadnjoj četvrtini utrke, tijelo tada koristi pohranjenu energiju i nastaje borba na bazi psihe. Ako savladate tu fazu, možete trčati koliko hoćete! Naravno, uz snažnu mentalnu snagu, važna je pravilna tehnika disanja i položaj tijela – objašnjava fra Tomislav, koji smatra da su ozbiljni trkači na svom sportskom vrhuncu između 30. i 35. godine života, a trčati duge pruge ne bi trebalo prije 23. godine, jer se tada formiraju kosti i izbjegavaju teže ozljede.

Fra Tomislav rado savjetuje sve koji koji žele ući u trčanje tražeći savjete i program treninga, a danas postoje mnoge škole za trčanje koje pomažu odraslima da se uključe u aktivno trčanje bez obzira na njihove mogućnosti.

Sljedeće pitanje bilo je vezano uz opremu; trkači brzo troše tenisice koje nisu baš jeftine, a potroše se nakon otprilike 600-800 pretrčanih kilometara.

Fra Tomislav otkriva da ih redovito kupuje na sajmovima koji se organiziraju prilikom održavanja utrka, kad su dobri popusti. Važna je i kvalitetna zaštita za zimu i ljeto.

Ima i uzore iz hrvatske trkačke scene, to su Drago Paripović, dugogodišnji maratonac i hrvatski rekorder u maratonu, te našu domaću trkačicu Nikolinu Šustić, svjetsku prvakinju u ultramaratonu na sto kilometara, za koju će reći da uvijek trči s osmijehom na licu i ima olimpijski duh, uživa u svom trčanju.

Nakon istrčana tri polumaratona u Splitu, ove godine se fra Tomislav prijavio za puni maraton od 42 kilometra. U šali kaže da će pobijediti sve koji dosad nisu trčali i biti u zlatnoj sredini među maratoncima.

- Imam veliki respekt prema splitskom maratonu, koji je dosta zahtjevan. Polumaraton i maraton su gotovo dva različita sporta. Maraton je puno zahtjevniji zbog specifičnih priprema za dužinske treninge, koji daju izdržljivost i tempo treninga za snagu.

Za dobru pripremu na maratonu i polumaratoncima treba šest mjeseci mukotrpnog rada, koji malo tko primjećuje. Nije to ravna staza, kako mnogi misle.

Ima puno uspona, najprije na startu, pa lagano uspon od Vranjica do Marjanskih vrata, pa iznad Instituta, i onda najzahtjevniji povratak nakon Žnjana prema gradu u završni kilometar – ukazuje.

POZIV SPLIĆANIMA: IZIĐITE NA ULICE, POZDRAVITE TRKAČE

A sugrađanima poručuje:

- Našem Splitu se uvijek tepa kako je najsportskiji grad na svitu. A Poljud je po svojim sadržajima najsportskiji dio grada.
Ima prekrasan stadion i Hajduka, Bazen, ASK Split i RNK Split, Dalmatinca, veslače i Loru sa sportskim sadržajima. Zato i župnik ove sportske župe treba dati svoj doprinos u sportu.

Povezan sam sa svim ovim institucijama u dobrim međuljudskim odnosima i društvenim događanjima. To je važno i zbog mladih s kojima se u ovoj župi ozbiljno radi. Oni su posebna snaga župe i prate i ovu manifestaciju kroz volontiranje i pratnju jednog mladića koji će u kolicima proći stazu polumaratona.

Pozivam vas na ulice kroz koje prolazi trasa trčanja. Pozdravite svakog trkača osmijehom i pljeskom. Svi ugledni maratoni imaju i dobre navijače i volontere. Uz prekrasan dan, velik broj trkača, oko 500 volontera, i vi dajte svoj doprinos ugledu našeg grada i sporta. Bavite se hodanjem i trčanjem u prirodi. Nema veze koji ćete stići do cilja, važno je samo da krenete, nemojte ostati doma!