Sportskom čudo iz Lijepe naše, a korijene vuče iz našeg Ljubuškog

Bilo je malo stresno, ali dobro je. Sve je završilo kako je trebalo.

I zbog ove rečenice nećemo biti pošteni pa ćemo se vratiti 10 godina unatrag i sjetiti kako je Sandra na vrlo sličan način u Novom Sadu 2009. uzela europsko zlato U-20 i sa 62,44 osigurala nastup na Svjetskomprvenstvu u Berlinu, gdje je čak izborila finale, da bi do kraja sezone osobni rekord popravila na 62,79. Ili tek tri centimetra dalje od onoga čime je Tolj uzela zlato u švedskom Gävleu i osigurala nastup u Dohi. Sličnosti je jednostavno previše da bismo ih mogli zanemariti.

- Jako je lijepo čuti kad te uspoređuju s tako velikom sportašicom i sjajnom osobom. Vrijeme će sve pokazati, ali daleko sam ja još od Sandre, dijeli nas 10 metara...

Varga je zna smiriti

Mariji je jasno da veliko putovanje tek počinje, da joj ono najzahtjevnije - dokazivanje u seniorskoj konkurenciji - tek predstoji. Ali neke karakterne crte, poput samopouzdanja i mirnoće s kojima je ova devetnaestogodišnjakinja odisala u razgovoru dan nakon pobjede u Švedskoj, sugeriraju silan potencijal.

- Očito je da dobro reagiram pod stresom, vidjelo se to u trećoj seriji nakon što mi je u prvoj disk ispao iz ruke, a drugi hitac je završio u mreži. Bila sam nervozna, valjda zato što sam znala da sam spremna, ali kad nešto previše želiš, onda baš ne ide. Međutim, trener uvijek ima pravi savjet, zna me smiriti, reći mi što moram raditi. Tako sam trećim hicem ispravila prva dva. I to kako...

Trener je Roland Varga, Mađar koji se prije 10 godina preselio u Zagreb, uzeo naše državljanstvo i od 2010. do 2014. držao hrvatski rekord u bacanju diska (67,20), koji je srušio Marin Marić (67,92). Sad je pak Vargina pulenka druga najbolja hrvatska diskašica svih vremena.

- Nas dvoje smo jako dobar tandem, odlično se razumijemo i zato naša suradnja funkcionira. Zajedno smo otkad sam došla u Zagreb, od rujna 2014.

Još dva sjajna hica

Bilo je to mjesec dana nakon smrti Ivana Ivančića, koji je Mariju otkrio na jednom školskom natjecanju i pokrenuo priču o njenom dolasku u Zagreb, koji se dogodio kad je završila osnovnu i upisala srednju školu. Ivanča, nažalost, nije dobio priliku trenirati još jednu potencijalno veliku bacačicu, ali Varga je spremno uskočio i taj posao odrađuje na pravi način. Rezultati to potvrđuju.

- Ne događa se često natjecanje u kojem tri puta prebaciš osobni rekord (nakon pobjedničkih 62,76 bacila je još 61,86 i 61,17 m), ali bila sam spremna i jednostavno sam znala da se to mora dogoditi. Rezultat mi je jednako drag kao zlato jer se radi o normi za Svjetsko prvenstvo, što nam je bio osnovni cilj u Švedskoj. Došli smo tu da bih bacila preko 61,20 i osigurala mjesto u Dohi, a to što je disk odletio malo dalje, ne škodi nikome.

Odletio je gotovo dva metra dalje, ali tko broji...

- Moram priznati da sam se malo, ali samo malo iznenadila kad su izmjerili hitac. Međutim, čim sam ga izbacila, osjetila sam da ide daleko, da će to biti osobni rekord. Nakon toga sam se potpuno opustila, počela sam istinski uživati u natjecanju i nadam se da ću taj recept moći ostvariti u budućnosti, bacati opušteno od početka.

Moji u Orebiću slave

Čestitke u Gävle stižu u velikom broju, u Orebiću se slavi europska prvakinja, priprema se i slavlje po povratku u Zagreb, no Marija Tolj ne razmišlja o tome.

- Moji slave, jako su sretni zbog mene, ali još će malo pričekati dok dođem doma. Sad imamo još dva natjecanja pa se tek onda mogu malo odmoriti. Do Svjetskog prvenstva imam još dva i pol mjeseca, a Doha nam je ionako već bila u planu rada jer mi je nedostajalo tridesetak centimetara do norme, pa smo je očekivali. Trener radi plan, a ja slušam što mi kaže. Sada treba trenirati, spremati se za dalje, a sve ostalo će doći. Neće mi more nigdje pobjeći - zaključila je nova velika nada hrvatske atletike.