Ljubušak Ivan Tomić o vlasništvu u nogometnim klubovima

Europska iskustva su različita i ne nude jednoznačan odgovor na tu dilemu. I to je zapravo jedina istina. Ne postoji jedan i univerzalan put ka uspjehu jednog kluba. Puno faktora utječe na to koji model je bolji za koji klub. Faktori kao što su kultura, tradicija, povezanost kluba sa sredinom iz koje dolazi, politička konotacija itd. su uvelike i odrednica kojom se određuje upravljačka struktura. Ili bi barem trebali biti.

U sljedećih nekoliko tekstova ću se potruditi ući u samu strukturu modela upravljanja klubovima. Kao najbolji i najuspješniji primjer vlasništva jedne osobe/korporacije nad klubom je primjer engleskih profesionalnih klubova. Premijerligaši su danas najveće platiše u svijetu nogometa te magnet za dobar dio elitnog talenta u svijetu.

Kako je došlo do vlasništva u nogometnim klubovima?

Počeci

Povijesno, prvi vlasnici profesionalnih klubova u 19.stoljeću se javljaju u Engleskoj u kojoj se taj i „izumio“. U to vrijeme, to su najčešće bili lokalni biznismeni koji su ulagali u nogometne klubove iz raznih razloga, a ponajviše filantropskih, korporativno socijalno odgovornih ili pak osnovnog „vraćanja“ duga zajednici iz koje su krenuli.

U samim počecima je taj sport privlačio muškarce iz radničkih obitelji. Prvi pravi zamah se dogodio 1850, kada je britanska vlada smanjila broj radnih sati koliko radnici smiju raditi. To je naravno dovelo do povećane posjete nogometnim utakmicama jer su radnici dobili slobodne vikende. Međutim, unatoč tome, još koje desetljeće su vlasnici bili u klubovima iz „dobre volje“. No industrijskom revolucijom dolazi i revolucija u nogomet. Ljudi počinju masovno dolaziti na utakmice. Broj kumulativnih posjeta na stadionima u toku sezone je narastao sa 600 000 u 1888. na preko 8,5 milijuna u 1913. godini. To je naravno donijelo i nužno redefiniranje pogleda vlasnika na nogometne klubove. Oni sada dobivaju prvu marketinšku vrijednost. Vlasnici će ubrzo početi koristiti klubove za promociju svojih osnovnih biznisa koje vode uz nogometne klubove. I od tada, nogomet je samo rastao. Gotovo neprekidno i linearno.

Premijer liga u novom mileniju

Danas je nogomet u engleskoj jedna od najjačih industrija. Podaci govore da engleska premijer liga godišnje pridonosi britanskoj ekonomiji sa cca 4 milijarde funti. Treba reći kako ta brojka ima tendenciju rasta i u narednom periodu. Prihodi klubova iz profesionalnih liga u Engleskoj premašio je brojku od 5,5 milijardi po podacima Deloittea. Naravno, takve brojke nalažu i da danas vlasnici nogometnih klubova imaju malo toga zajedničkog sa onima iz 19.stoljeća. Premijer liga danas privlači preko tri milijarde gledatelja (TV) tokom sezone i prenosi se u 212 zemalja svijeta. Teško je naći bolji teren za razvijanje brenda na globalnom tržištu. Gledajući takav iskorak nogometa kao industrije, ne začuđuje što sve više engleski nogomet privlači strane investitore i vlasnike. Broj stranih vlasnika u premijer ligi se od 2005 .do 2017. popeo sa tri na 16 (rast 533%). Nova generacija milijardera je ušla na tržište i od tada više ništa nije isto. Sa nepresušnom količinom novca na raspolaganju, kupuju sve što je najbolje na tržištu. Prvenstveno igrače. (Primjer Man City i Sheikh Mansur).

To je dovelo do mnogih pitanja kako u teoriji tako i u praksi upravljanja nogometnim klubovima. Posebno u vidu većinskog vlasništva kluba. Pitanje je što čini vlasnika dobrim vlasnikom?

a) Je li to osiguravanje financijske stabilnosti?

b) Ili je možda snažno ulaganje u roster i osvajanje naslova bez obzira na cijenu?

c) Na kraju, je li to možda želja da se klub bazira na kulturološkim vrijednostima zajednice i osigurava prihvatljivu cijenu ulaznica da svi koji to žele si mogu priuštiti odlazak na utakmicu?

Većina navijača će reći da bi najbolje bilo imati sve tri karakteristike. Vlasnici pak ovo razlikuju po motivu ulaska u nogometni klub. Neki će kupovinu kluba gledati kao novi projekt, dok će drugi malo pragmatičnije gledati na to kao investiciju. Oni koji investiraju najčešće žele iskoristiti komercijalnost lige da bi kroz to predstavili i druge brendove iz svog portfelja. Odličan primjer toga je Etihad Airways koji je pod istim vlasnikom kao i Manchester City.

Zabrinuti sve većim dotokom novca nepoznatog podrijetla i nesigurni u ozbiljnost ulagača u nogometne klubove, vodstvo premijer lige je 2012. godine uspostavilo niz kriterija koje potencijalni kupac nekog kluba mora zadovoljiti da bi dobio zeleno svijetlo za preuzimanje minimalno 75% dionica.

Ti kriteriji su specificirani za vlasnike i izvršne direktore:

• Ne smije biti direktno ili indirektno biti povezan sa drugim klubom
• Ne smije imati interese za ulaganjem u druge klubove
• Ne smije biti zakonom ograničen u izvršavanju funkcije izvršnog direktora
• Ne smije biti kažnjavan za bilo koje kršenje zakona u oblasti poslovanja
• Ne smije imati bankrot ili svojevoljni bankrot poduzeća u svojoj poslovnoj prošlosti
• Ne smije imati iza sebe dva kluba koja su pod njegovim vođenjem kao direktora doživjeli nesolventnost

2017. godine je dodan i sedmi član ovoga statuta koji kaže da liga može blokirati preuzimanje nekoga kluba ako je potencijalni kupac sudjelovao u radnjama van Velike Britanije koje u njegovoj zemlji nisu, a u Britaniji jesu podložne kaznenom progonu. Time se najviše želi utjecati na poduzeća-ulagače iz poreznih oaza.

Nastaviti će se…

Lit: Ian Lawrence in: Football club management (Routlege Research in football)