Hrvatski navijači ljubili beton, a Rođo je viknuo: Na ti, Švabo!

Jedan general, golem i snažan čovjek, nadvio se nad mlađahnog vodiča iz neke agencije koji je trebao dostaviti karte pa mu prilično glasno objasnio da karte želi “sad i odmah”. U lobiju hotela, gdje se posluživao i prilično oskudan doručak, svi su utihnuli, pa je danas pokojni Đuro Brodarac, još jedan general, ali u pričuvi (bio je nakratko 1995. i predsjednik HNS-a), smirivao tog generala.

Kad su karte napokon stigle, trebalo se što prije odvojiti od ove ekipe i krenuti put grada. U javnom prijevozu i na ulicama prije centra dominirale su kolone Nijemaca, u prosjeku nešto starijih od hrvatske navijačke ekipe, ali sjajno opremljenih rekvizitima. Mnogo, doista mnogo Nijemaca na licima je ispisalo: Deutschland - Kroatien 3-0.

Kako smo prilazili centru grada, probijajući se uz kordone neljubazne i oklopljene francuske interventne policije, čije su uniforme i čizme bile uprljane kao da su do grada marširali kroz Kopački rit, slika se mijenjala. Najljepše trgove okupirali su Hrvati, u jednoj golemoj fontani hladile su se stotine gajbi hrvatskog piva, orile su se (tad još rijetke) navijačke pjesme... Stizali su koji kako, neki na motorićima, mnogi u starim i rasklimanim autima...

Prošle su tek tri godine od svršetka rata, standard i nije nešto rastao, pa se snalazilo na razne načine. No i danas je posve nadrealna snaga kojom su tisuće hrvatskih navijača prije te utakmice vjerovale da će Nijemci pasti. Nikad prije, a ni poslije, nije se u zraku osjećala takva količina optimizma, čistog i posve nedvojbenog. Doista, nitko nije sumnjao u pobjedu.

Na stadion se ulazilo brzo i bez prevelikih provjera. Tribine su se, doduše, punile satima prije, pa se još mogla gledati i predigra, susreti lokalnih juniorskih momčadi na skraćenim terenima. Ekipa na tribini iza Ladićeva gola u prvom je poluvremenu bila sva u crveno-bijelim bojama.

Za ostatak stadiona se to baš i ne bi moglo reći. Trenuci koji su slijedili, sve tamo negdje do 40. minute, bili su traumatični. Onaj nadnaravni optimizam preobražavao se u čisti očaj, a nadnaravne su bile samo Ladićeve obrane. Ali ta epska utakmica zaslužuje ovaj epitet i zbog dramaturških iznenađenja, nalik na one kakve je izvodio Stallone pišući scenarij za svoj “Rocky”. Jer nakon crvenog kartona Christianu Wörnsu i potom prvog Jarnijeva gola, slijedi upravo takva bajka.

Poslije svega, navijačima je najteže bilo pronaći neki izraz sreće i oduševljenja ovom pobjedom, pa su stotine klečale ljubeći prljavi beton lyonskih tribina. Na osobit je način sreću iskazivao Stjepan Spajić, mesar i šef Hrvatskog dragovoljca, čovjek koji je šokirao izjavom da u njegovu klubu “neće igrati ni Srbi ni pederi, a crnci mogu jedino ako su katolici”, ali je u većem dijelu javnosti doživljavan tek kao bezazleni ridikul, jedan od bizarnih likova Malnarove “Noćne more”.

Spajić je prišao jednom njemačkom navijaču. Čovjek je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, plakao, ridao, suze su tekle preko boja na njegovu licu i brisale onaj rezultat: Deutschland - Kroatien 3-0.

“Na ti, Švabo”, reče mu Spajić, uz još nekoliko sočnih psovki, pa na čelo zbunjenom i uplakanom Nijemcu zalijepi novčanicu od sto maraka i nastavi dalje...

HRVATSKA - NJEMAČKA 3:0 (1:0)

STADE DE GERLAND, LYON, 4. 7. 1998.: Gledatelja 39.100, suci: Rune Pedersen (Norveška), Van den Broeck (Belgija) i Nilsson
(Švedska); strijelci: 1:0 - Jarni (45), 2:0 - Vlaović (80), 3:0 - Šuker (85); crveni karton: Wörns (40); žuti kartoni: Šimić, Šuker, Heinrich, Tarnat

HRVATSKA: Ladić, Stanić, Jarni, Šimić, Štimac, Bilić, Asanović, Soldo, Šuker, Boban, Vlaović (od 83. Marić), IZBORNIK: Ćiro Blažević

NJEMAČKA: Kopke, Wörns, Heinrich, Kohler, Tarnat, Jeremies, Hamann (od 79. Marschall), Matthaus, Klinsmann, Häßler (od 69. Kirsten), Bierhoff, IZBORNIK: Berti Vogts