Franjo Arapović i nezaboravne uspomene na Barcelonu 1992.: ”Dražen nas je dizao, govorio da imamo šanse, ali Jordan je najveći…”

Bile su to prve Olimpijske igre za hrvatsku košarku, odmah najveći uspjeh i zasad jedina medalja s Olimpijskih igara. Hrvatska je u finalu očekivano poražena od nikad moćnije košarkaške reprezentacije SAD-a. Američki Dream Team, predvođen neponovljivom Michael Jordanom i Magic Johnsonom, bio je prejak za sve. No, Hrvatska je u finalu uspjela čak i povesti, za prvo i jedino vodstvo zakucao je Franjo Arapović, 25:23. Tribine su skandirale ”spusti se Franjo”, na tribinama je bio i prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Poruka gledatelja je, naravno, dvojako shvaćena.

Jedna od nezaboravnih scena s inače nezaboravnih Olimpijskih igara odigrala se nakon finala košarkaškog turnira, dakle, nakon utakmice… Legendarni hrvatski centar, 215 centimetara visoki Franjo Arapović, zagrlio je najvećeg od najvećih Michaela Jordana te mu nešto u povjerenju kazao.

U povodu emitiranja dokumentarnog filma ”The Last Dance” koji je nominalno posvećen zadnjoj šampionskoj sezoni velikih Chicago Bullsa, a u stvari samome Jordanu, Franjo Arapović prisjetio se tog susreta s legendarnim Jordanom, prenosi portal 24 sata:

”Što sam mu rekao? A što ću mu reći, da sam bio počašćen što sam igrao finalnu utakmicu protiv njega i da je svima nama koji se bavimo košarkom bio cilj približiti mu se barem malo… Nasmijao se i namignuo, i to je bilo to”, otkrio je Arapović i dodao:

”On je bio poseban i svi smo mi toga bili svjesni. Bilo je i viših od njega, i skočnijih od njega, i boljih šutera od njega, ali nitko nije bio kompletniji do njega, niti je imao takvu eleganciju i karizmu kao on. On je mogao napraviti sve s loptom, i radio je to puno bolje od ostalih. Mnogi su ga kopirali, ali nitko mu se nije približio, niti će po meni ikad…”

Osim srebra zlatnog sjaja Franjo je s Olimpijskih igara u Barceloni zadržao i još jednu uspomenu:

”Imao sam sreću da sam nosio broj devet kao i on, tako da smo uoči obje utakmice, kad bi se momčadi poredale za pozdrav, išli jedan na drugoga i rukovali se. Mi smo njima za uspomenu poklonili zastavice, oni nama majice. Imam tu majicu negdje među uspomenama, supruga je to sve složila i pospremila, ali iskreno nisam je već dugo vidio, morao bih dobro pregledati stvari da je nađem…”

Jordan je bio nedodirljiv, imao je poseban status, nije se družio s ostalim reprezentacijama poput recimo Larryja Birda.

”Pored dvorane u kojoj smo igrali bila je još jedna mala dvorana za treninge i zagrijavanje. Larry je često dolazio do nas, znao je Stojka iz Bostona pa bi se malo družili i pričali. Jako prijatan i pristupačan lik, ostali su se uglavnom držali po strani…”

Jordan je takav bio i na parketu.

”Taktika je bila jednostavna, pusti Jordana, on će i onako zabiti 30, čuvajmo ostale da se ne razigraju… Mi smo njega kao nešto preuzimali, ali ‘ko će njega preuzeti, prođe te u dva koraka kao da te nema. Jedino što nismo znali je kad bi se digao na šut hoće li pogoditi ili ne, sve ostalo je bilo jasno, ako bi krenuo na prodor to je bio koš…”

Franjo Arapović ima svoju teoriju kako objasniti veličinu jednog Michaela Jordana.

”Dražen Petrović se palio na svakoga i svakome je želio dokazati da je bolji od njega, ali ne i na Jordana. Njega je respektirao i nije se upuštao u nadigravanje s njim. Uoči prve utakmice s Amerikancima Dražen nas je dizao, govorio da imamo šanse, da se ne opuštamo i pokušamo što više ostati u egalu. On ih je poznavao i pokušao nam je uliti samopouzdanje, ali kad smo izašli na teren sve je bilo jasno. Neki igrači su imali na klupi kamere i foto aparate, pokušavali su napraviti neku fotografiju s njim nakon utakmice… A finale je bilo opušteno, nakon polufinala s Rusima za nas je 99% sve bilo gotovo, daj da još to odigramo i idemo kući, zlato je i onako bilo rezervirano za njih i prije Igara…”