Košarka – povijesni razvoj

U plemenu Inka ova se igra zvala “olamalicli“, a u Asteka “tlač-tli“. Ove su igre u biti vrlo malo sličile suvremenoj košarci. Jedino što se može uvrstiti u igru, s obzirom na pogađanje cilja, jest činjenica da se gumena lopta (slična kaučuku) težine tri kilograma, trebala ubaciti u kameni obruč koji je bio okomito postavljen, i to dosta visoko na kamenom zidu.

Cilj igre je bio da se jedan jedini put lopta ubaci kroz kameni obruč. Igrači su se u igri mogli koristiti svim dijelovima tijela, osim šakama i stopalima. Igralo je mnogo igrača s obje strane. Upravo zbog svih ovih okolnosti vezanih za tešku loptu, visokopostavljeni koš i to okomito, uvjetovalo je da se igralo od jutra do večeri, a katkad i sutradan. Iznemogli i povrijeđeni igrači bi ležali na podu jer ih nitko nije smio iznijeti iz igrališta, a ostali su igrači gazili po njima. Kada bi jedna momčad uspjela postići pogodak, igra se prekidala i započeo bi svečani obred u kojem u bi vođa pobijeđene ekipe bio žrtvovan bogu sunca.

Moderna košarka

Svi ti podaci do kojih se došlo arheološkim istraživanjima nisu bili dostupni stvarnom tvorcu košarke dr Jamesu Naismithu. Košarku je, nakon dva neuspješna pokušaja, izmislio Kanađanin James A. Naismith (1861-1939.), nastavnik tjelesnog odgoja na koledžu u Springfieldu (Massachusetts, SAD), u namjeri da svom školskom ragbi timu omogući trening u dvorani za vrijeme zimskih mjeseci. Polazeći isprva od raznih modifikacija ragbija, Naismith se na kraju odlučio za sasvim novu igru ubacivanja lopte u koš. U početku je koš bio postavljen na podu dvorane, a u igri je sudjelovao veliki broj igrača. Igrači su loptu nosili, bacali i kotrljali, nastojeći da je ubace ili spuste u koš. Lopta je na početku bila ista kao u ragbiju (jajolika). Pri ovakvom načinu igre stvarale su se gužve oko koša, pa je kasnije broj igrača smanjen. Jajolika lopte bila je zamijenjena okruglom, nošenje lopte je zabranjeno, a umjesto nošenja uvedeno je njeno “vođenje” jednom rukom. U toj fazi obogaćena je tehnika rukovanja loptom, pa je igra postala življa, ali još uvijek nedovoljno privlačna; bilo je teško postići pogodak zbog toga što su dimenzije koša bile veoma male i što su ga igrači mogli s lakoćom zakloniti. Igra je bila i gruba, jer se igrači nisu lako oslobađali navika iz ragbija, u kojem je dopušteno obuhvaćanje protivnika rukama. U daljnjem razvoju igre, koš je podignut uvis i pričvršćen na ogradu balkona gimnastičke dvorane. Time je bacanje u koš bilo olakšano, iako je tehnički postalo složenije. Igra je postala zanimljivija i za publiku, koja je mogla pratiti postizanje pogodaka. Kako je publika na balkonu, ako je bila do samog koša, ponekad ometala ubacivanje, iza koša je postavljena zaštitna ploča. Igrači su odmah opazili da se sad pri bacanju u koš lopta može prethodno odbiti od ploče, što je pridonijelo novom bogaćenju tehnike bacanja. Ona se neprestano usavršava i dopunjava, tako da upravo bacanje lopte u koš i velik broj pogodaka pri dobroj igri pojačava zanimanje igrača i publike. U novoj je igri, naposljetku, bio zabranjen svaki dodir s protivničkim igračem, a težište obrane stavljeno je na sprečavanje navalnih akcija, osobito u fazi bacanja lopte na koš ili na presijecanje putanje lopte u fazi njenog dodavanja između protivničkih igrača.

Pošto je Nasmith u prosincu 1891. godine sa svojim studentima demonstrirao novu igru u Springfieldu, ona je dobila ime basketball. Otada se basketball naglo širio u SAD. Naredne godine održane su prve košarkaške utakmice između ekipa raznih koledža, a od 1897. održavaju se natjecanja za prvenstvo SAD u organizaciji Amaterske atletske unije (AAU – Amateur Athletic Union). Od početka 1892. košarku igraju i ženske ekipe, i to u prvo vrijeme samo na koledžima; Međutim, već na prijelazu stoljeća košarka je za američke žene postala najpopularnija sportska igra. Iz SAD-a se širila u ostale zemlje svijeta: Brazil (1890.), Kinu (1892.), Filipine (1898.), Japan, Perzija i Australija (oko 1900.) itd. U Europi su širenju košarke mnogo pridonjele vojne jedinice SAD potkraj završetka Prvog svjetskog rata i neposredno poslije njegova završetka. Iz Springfielda je košarku u Francusku donio M.B. Rideut (1893.). Na ženskom koledžu u Londonu igrala se 1895, a prvi seminar za žensku košarku održan je u Njemačkoj 1897. Zaslugom nastavnika tjelesnog odgoja Jaroslava Karaseka, u Češkoj se iste godine igra košarka na realnoj gimnaziji u Visoke Myte.

Godine 1905. osnovan je u Petrogradu klub, koji 1906. ima 4 ekipe, a 1909. odigrao je i utakmicu sa YMCA iz SAD. Ta utakmica smatra se prvom međunarodnom utakmicom u košarci. Broj međunarodnih utakmica raste. Godine1922. odigran je međunarodni turnir za ženske ekipe u Monte Carlu. Prvo prvenstvo svijeta za muškarce održano je 1927. u Kopenhavnu.

Međunarodnu kontrolu košarkaških natjecanja imala je do 1928. Komisija za igre loptom IAAF (Međunarodni amaterski atletski savez), kada kontrolu preuzima IAHF (Međunarodni amaterski rukometni savez), odnosno njegova Komisija za košarku. Međunarodni košarkaški amaterski savez FIBA (Federation Internationale de Basketball Amateur) osnovan je 18. lipnja 1932. u Ženevi. FIBA je donijela jedinstvena pravila igre za sve svoje članove, te preuzela kontrolu nad organizacijom službenih međunarodnih natjecanja.

1934. košarka je uvrštena u obavezni program Olimpijskih igara, pa je 1936. održan olimpijski turnir uz sudjelovanje 13 nacionalnih reprezentacija. Iste je godine u FIBU primljena i tadašnja Jugoslavija. Ženska je košarka uvrštena u program Olimpijskih igara tek 1972. godine. Prvenstvo svijeta za muškarce odvija se od 1950. godine. Prva prvenstva svijeta za žene organizirana su 1924. u Parizu i 1930. u Pragu. FIBA organizira prvenstvo svijeta za ženske ekipe od 1953. godine.

Košarka na našim prostorima

Košarku je u Kraljevinu Jugoslaviju donio 1923. izaslanik Crvenog križa William A. Wieland, koji je na tečajevima održanim u Beogradu upoznao polaznike sa osnovama tehnike, taktike i pravila ove igre. Opis pravila košarke na hrvatsko-srpskom jeziku objavljen je iste godine. Prema svjedočenju Djure Vujanovića vjerojatno se košarka igrala u Zadru od 1925. godine, a donijeli su ih studenti sa talijanskih sveučilišta. U Zagrebu je prva utakmica odigrana 27. siječnja 1929. godine između ženskih ekipa Akademskog sportskog kluba i Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba. Početkom tridesetih godina, košarka se igrala u dvorani I. (muške) realne gimnazije u Zagrebu, a zatim i na novoizgrađenom srednjoškolskom igralištu u Klaićevoj ulici. Najaktivniji u igranju košarke bili su članovi Sokolskog društva. Prilikom sokolskog “sleta” 1936. u Skoplju odigran je i turnir u košarci, na kojem su se natjecale ekipe iz Zagreba, Beograda i Štipa. Prvi službeni susret reprezentacije Jugoslavije održan je 1938. u Pragu s reprezentacijom Čehoslovačke. Pobijedila je Čehoslovačka (76:28). Prvo Prvenstvo Jugoslavije u košarci održano je 1940. u Borovu, uz sudjelovanje ekipa iz Beograda, Karlovca, Osijeka, Sarajeva, Sušaka, Zagreba i Petrovgrada (Zrenjanin). Nakon Drugog svjetskog rata košarka postaje masovan sport u našim krajevima, a od 1948. djeluje Košarkaški savez Jugoslavije.

Od 1945. do 1991. redovito su se odigravala prvenstva bivše Jugoslavije u košarci. Hrvatski košarkaški klubovi: Cibona (bivša Lokomotiva) iz Zagreba, Split (bivša Jugoplastika, POP 84, Slobodna Dalmacija i Croatia osiguranje), zatim Zadar i Šibenka u muškoj kategoriji, te Montmontaža iz Zagreba u ženskoj konkurenciji igrali su značajnu ulogu u prvenstvu bivše Jugoslavije. Na klupskim prvenstvima Europe KK Cibona je bio prvak Europe 1985. i 1986., dok je KK Jugoplastika bio prvak Europe 1989., 1990. i 1991. pod imenom POP84. Osvajači Kupa Radivoja Korača bili su 1972. košarkaši Lokomotive i Jugoplastike 1976. i 1977. godine. Pobjednik Kupa kupova Europe 1982. i 1987. bio je KK Cibona. Košarkašice Montmontaže su osvojile Kup Lilliane Ronchetti 1980. godine.

Košarka u samostalnoj Hrvatskoj

Raspadom Jugoslavije Hrvatska je izborila samostalnost i kao priznata neovisna država započela je svoj uspješni košarkaški put u Europi i svijetu. Već na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. hrvatska košarkaška reprezentacija osvaja brončanu medalju. Na Europskom prvenstvu 1993. godine u Njemačkoj muška seniorska reprezentacija osvaja brončanu medalju, a 1994. u Torontu na Svjetskom prvenstvu također brončanu medalju. Na Europskom prvenstvu 1995. u Ateni osvajaju brončanu medalju. Muška kadetska reprezentacija osvaja 1995. godine zlatnu medalju na prvenstvu Europe, a muška juniorska reprezentacija 1996. godine također zlatnu medalju na prvenstvu Europe.

Hrvatska je dala bezbroj vrhunskih košarkaša izmedu kojih ističemo Skansija, Šolmana, Tvrdića, Ćosića, Jerkova, Plećaša, Petričevića, Gjergju, Nakića, Knegu, Vrankovića, Perasovića, Kukoča, Rađu, Komazeca, Tabaka, tragično preminulog Dražena Petrovića te mnogih drugih. Mnogi hrvatski igrači postaju profesionalni igrači najjače košarkaške lige svijeta – NBA lige. Toni Kukoč i Žan Tabak su nosioci šampionskog prstena NBA lige. Jedini Europljanin s četiri šampionska prstena NBA lige je Hrvat Ivica Dukan. Godine 1996. veliko je prizanje posmrtno dobio velikan hrvatske, europske i svjetske košarke Krešimir Ćosić koji je uvršten u Hall of fame (kuću slavnih) gdje se nalaze imena velikana iz povijesti košarke. To je isto priznanje 2002. godine dobio i veliki košarkaš Dražen Petrović, također posthumno. Kip Dražena Petrovića nalazi se pred zgradom Olimpijskog muzeja u Luzani.