|Haris Suljević| Znam kako mi nigdje neće biti lijepo kao u Ljubuškom, ali...

Reklo bi se, čvrsto stoji na zemlji, svoje uspjehe smatra uspjesima ekipe, kaže "bitno je kad ti suigrači pokriju slabiju stranu". Dakle, ni traga od amerikaniziranog, trendovskog, "hvalite me usta moja". Gotovo dvosatni razgovor počeli smo njegovim sportskim počecima, ali prvo ističemo teme kojih smo se dotaknuli na kraju.

- Znam da mi nigdje neće biti lijepo kao u Ljubuškom, ali profesionalizam je neumoljiv. Doći će trenutak kad ću otići. Imam djevojku iz Mostara, pita ona - što ćemo onda, ja kažem - skontat ćemo nešto - kaže Haris uz osmijeh pa onda objašnjava kako se zaljubio u Ljubuški:

- Izviđač me je doslovce čekao, nisam briljirao prvu sezonu, negdje bi me potjerali nakon pola sezone, ali u klubu su bili strpljivi i drago mi je što im se dobrim obranama odužujem. To je klub s dušom, klub s budućnošću, vode ga ljudi koji ga vole. Da budem iskren, kad sam došao, Čole (Toni Čolina, bivši trener Izviđača) mi objašnjava neke stvari, ja shvaćam, ali trebala mi je godina dana da to u praksi posložim. Posebice bih izdvojio Milana Tolića, trenera koji me doveo u Izviđač. On mi je više od trenera, zna rukomet, prijatelj je i psiholog. Kad si uz njega, siguran si da će ti pomoći. Nije slučajno pozvan na kamp za vratare u Makarsku - naglašava Haris, reprezentativac Crne Gore, pa razlaže:

- Naši uspjesi nisu slučajni, mi smo u ovu sezonu ušli s formiranim stilom igre, trener Džolić (Ivan) je to unaprijedio. Nismo gubili vrijeme, ekipa je prošlogodišnja, otišao je Ivano Pavlović, a vratio se ozlijeđeni Milan Vukšić. Za uspjehe u European Cupu zaslužno je i naše prošlogodišnje iskustvo iz European League, odemo u Bukurešt i izgubimo od Dinama 52:24. Čudimo se, je li to moguće? Jest, ali to nam je bila važna škola. Rukomet je ekipna igra, protiv Haukara u Ljubuškom dobro je igrala cijela ekipa, međutim, neke stvari se ne vide. Na primjer, Šaravanja je u prvih petnaestak minuta napravio deset prekršaja, nije dao ni gola, međutim, otjerao je njihove pucače na distancu, da je meni lakše braniti. To navodim kao primjer, a na svakoj utakmici bude takvih situacija. Publika to ne vidi, ona pamti samo obrane i golove, a mi koji smo u igri, sve osjećamo, svaki dobar potez, svaku pogrešku…

Pitamo ga o AEK-u, u subotu je Izviđač u Grčkoj?

- Jak i neugodan protivnik. Problem je što ima dva stila igre. U domaćem prvenstvu ide brzo, tečno, ima brzu tranziciju, u Europi ima posve drugi stil, igra, što se kaže, na "siguricu". Neće biti lako s njima, iskusni su to igrači, imaju po 33, 34, 35 godina, a vratar Francuz Genty čak 43. Poznat je po tome što hvata "žive" lopte. Malo je Grka u sastavu, nekoliko Francuza, Portugalaca, tu je i Nijemac… Mi u Grčkoj nemamo što izgubiti, rasterećeni smo osvajanjem naslova, vjerujem u našu dobru igru i povoljan rezultat.

U rodnom Mojkovcu na rijeci Tari, Haris kaže da je posve slučajno "zaplivao" rukometnim vodama.

- Rukomet je u moje vrijeme u Mojkovcu bio sport broj jedan, naš klub Mojkovac bio je neugodan suparnik Lovćenu. Počeo sam s trinaest godina, baš slučajno, na satu tjelesne kulture stao sam na gol. Prof. Vuko Braunović, trener mlađih kategorija, to je pratio i po završetku sata pozvao me na trening. Tako sam se našao među dječacima koji su već ozbiljno trenirali. Brzo sam počeo braniti, ali ništa posebno. U prvu ekipu ušao sam s nepunih šesnaest godina, cijelu jednu sezonu pomalo sam ulazio. Malo je to čudno, neki suigrači su mi mogli biti roditelji, imali su više od trideset godina. Prijelomna je bila završnica Kupa Crne Gore. Uđem u igru i za deset minuta skinem nekoliko teških lopti, već sutra u finalu sam branio cijelu utakmicu. Mojkovac je bio ozbiljan klub, kao i u Izviđaču, treniralo je puno mladih, ali razbolio se Vlatko Rakočević koji je vodio klub i već iduće sezone odustali smo od natjecanja.

Poslije matičnog Mojkovca Haris se seli u Budvu, gdje je ostao pola sezone. Sljedeće odredište bio je Rudar iz Pljevalja.

- To je bila dobra mlada ekipa, tu sam proveo dvije sezone. U to vrijeme Izviđač je tražio vratara, Milan Tolić nazvao je Gorana Anđelića koji je branio u Izviđaču, pitao ima li u Crnoj Gori neki vratar za Izviđač, Goran je predložio mene. Naravno, čuo sam za Izviđač, zapravo, svatko tko se ozbiljnije bavi rukometom zna za Izviđač. Tako sam stigao u Ljubuški, nova sredina, novi ljudi, nikoga ne znam, nas trojica vratara - Ivan Herceg, Marko Ševo i ja. Početkom sezone Ševo je otišao, a umjesto njega Tolić je dovede Alihodžića iz Visokog. Te prve sezone solidni smo bili, mislim drugi, treći, a onda smo sljedeće sezone počeli osvajati naslove, za sada smo stigli do tri u nizu, borimo se za prolaz u finale jednog europskog natjecanja. Zadovoljan sam, dobro nam ide, još kad nas ponese publika, ni jače ekipe nam se ne mogu suprotstaviti… - na kraju dodaje čovjek o kojem će ovisiti mnogo toga u polufinalnim dvobojima s AEK-om

.