Razgovor s povodom - prof. Milan Vučić: Svestrani sportaš i osoba koja radi s najviše djece u Ljubuškom

Milan je jedna od još uvijek aktivnih legendi ljubuškog sporta, još uvijek amaterski aktivan u igračkoj i profesionalno u trenerskoj karijeri. Radi kao profesor tjelesnog odgoja u osnovnim školama u Klobuku i Vitini.

S obzirom na to s koliko učenika radi u školi, koliko djece „prođe“ kroz njegovu futsal školu i školu plivanja, Milan je vjerojatno osoba koja radi s najviše djece u gradu.

Amaterski je još uvijek aktivan u malom nogometu i tenisu u kojem postiže zapažene rezultate na razini Hercegovine.

U nogometu je od svoje desete godine, igrao je za HNK Ljubuški u svim njegovim fazama, za vrijeme dok se klub zvao Sloga, HNK Ljubuški i Bigeste, jedno vrijeme bio igrač i trener, igrao za nekoliko klubova u susjednoj Hrvatskoj, a kada je završio nogometnu karijeru posvetio se futsalu i radu s djecom. Istodobno, dok je profesionalno igrao veliki nogomet, igrao je i mali nogomet i od tuda ljubav prema futsalu.

„Cijeli život od kada znam za sebe lopta je uvijek bila u ruci, utakmica svaka na televiziji, od kada sam rođen jednostavno sam u tome. Logično je bilo da i moj životni put bude usko vezan sa sportom. Imao sam sreću da igram i u jednoj od najboljih nogometnih generacija u Ljubuškom s Gordanom Bunozom, Antom Puljićem, Milenkom Bošnjakom… Igrao sam u Pločama i Metkoviću jer sam u to vrijeme studirao u Mostaru pa mi je bilo zgodno kombinirati školu i nogomet. Bio malo i u Zagrebu. Uglavnom, težak je put svih sportaša, puno je tu odricanja, neprospavanih noći, ozljeda, a to sve ostavlja neke posljedice“, priča Milan prisjećajući se svoje nogometne karijere.

Kada je u pitanju nogomet, ali i sport općenito u Ljubuškom i Hercegovini drži kako je vrlo teško financirati više kvalitetnih i profesionalnih klubova.

„Na području Hercegovine ili pojedinih gradova ne može egzistirati puno profesionalnih klubova. Kao male sredine prisiljeni smo oslanjati se na svoje nogometne ili ostale sportske škole. Kad dovedete strance morate ih platiti. Onda su tu lako moguće velike oscilacije. Jedne si godine prvak, a druge godine imaš skoro ugašen klub. Najbolji primjer za to je Brotnjo od prije petnaestak godina. Manje sredine moraju se bazirati na domaće igrače, ako želite bolji rezultat onda je, po mom mišljenju, optimalna opcija da uz te domaće igrače dovedete jedno do dva pojačanja. Kada je u pitanju Ljubuški mislim da smo mi grad koji zaslužuje prvoligaša, ne premierligaša nego prvoligaša. Kad pogledamo manje gradove u tim gradovima uglavnom može biti jedan vrhunski klub, a to je u Ljubuškom izviđač. To je jedna realnost, mislim da više vrhunskih klubova ne možemo financijski izdržati. Ukoliko želite biti top u nekom sportu financijska konstrukcija mora biti zdrava“, kaže Milan.

Diplomirao je 2010. godine i aktivno u to vrijeme igrao futsal. Tada je MNK Ljubuški, kojeg je vodio Jure Dugandžić, bio klub s izvanrednim rezultatima.

„Tada mi se javila želja da pokrenem školu malog nogometa. Ispočetka je to išlo vrlo teško. Krenuo sam 2013. godine i evo, Bogu hvala, funkcioniramo već skoro 10 godina. Interes se s godinama podizao i trenutno u klubu imamo 140 članova, koji djeluju kroz šest uzrasnih kategorija. Malonogometna škola je dala i nekoliko vrhunskih igrača, reprezentativaca, igrača koji su otišli igrati vani, te nekih koji su prešli na veliki nogomet.

Kada je u pitanju seniorska momčad tu sam jako oprezan Mislimo da još nije došlo vrijeme za to. Klub mora imati financijsku strukturu, a mi to još uvijek ne možemo osigurati. Negdje 2014-2015 godine imali smo ekipu s kojom smo htjeli ići u natjecanje. Imali smo super momčad sastavljenu od domaćih igrača. Na žalost većina tih igrača je otišla vani trbuhom za kruhom. Drugi način da bi se mogli natjecati u ligi bio bi dovođenje igrače sa strane. Naravno, za to treba osigurati novac. Međutim, nema nikakvog smisla pokrenuti klub ove godine, a dogodine ga ugasiti. Tu imamo i vlastito iskustvo. Koliko se sjećam MNK Ljubuški je na kraju jedne sezone bio prvak Federacije a u devetom mjesecu iste godine se ugasio“, konstatira Vučić.

Napominje kako im je rezultat vrlo bitan, ali da nije u prvom planu. Kaže da je najvažnije djecu maknuti s ulice. Ističe kako danas djeca sve više vremena provode za računalima i na mobitelima, a sve manje na sportskim igralištima. Ta slika se, kaže, posebno promijenila u posljednjih petnaestak godina. Dodaje kako će svakom čovjeku od velike koristi biti navike i obveze, koje još kao dijete stekne trenirajući neki sport.
Razgovarali smo još o Malonogometnoj momčadi Cerno/Crnopod/Miletina koja je stalni sudionik Lige MZ grada Ljubuškog i višestruki osvajač Lige. Milan ističe da je priča s Ligom MZ jedna od najboljih sportskih priča Hercegovine.
O školi plivanja „Vučko“ koju je pokrenuo prije tri godine i u kojoj je samo prošle godine preko 150 djece naučilo plivati. Školu koju dolaze pohađati i djeca iz susjednih dalmatinskih općina, Vrgorca Ploča, Metkovića…

O tome kada se i kako zaljubio u tenis i kakvo je stanje u rekreativnom tenisu na području Ljubuškog i Hercegovine.

Na kraju razgovora Milan je uputio poziv svoj djeci koja imaju interes da se uključe u neku od sportskih škola

„Sretna djeca naša su zadaća“, zaključio je Milan.

Više na linku OVDJE.