Uskrsna poruka nadbiskupa Tome Vukšića

Svetkovinom Uskrsa svake godine u proljeće kršćani radosno se sjećaju i obilježavaju događaj Isusova uskrsnuća. No, osim sjećanja na taj najvažniji događaj u ljudskoj povijesti i njegova prigodnog obilježavanja, u toj istoj svetkovini kršćani proslavljaju također navještaj i početak vlastite budućnosti. Jer Isus je po uskrsnuću svoga tijela postao ono što se kršćani nadaju tek postati. Naime, njegovo tijelo je prvo od svih ljudskih tijela započelo život u vječnosti i otvorilo vrata te stvarnosti svima drugima. Isus je po svom uskrsnuću prvi od umrlih, čiji je grob ostao prazan.

I.

Isusovo uskrsnuće i radosno naviještanje te istine osnovni je sadržaj Evanđelja, koje se po tomu i zove „Radosna vijest“. Zapravo, Isusovo uskrsnuće zaista je „Dobra vijest“, kako neki također prevode na hrvatski riječ „Evanđelje“, koja je grčkoga podrijetla.

Sveti Pavao, apostol naroda, o tomu lijepo piše i poučava zajednicu vjernika u grčkom gradu Korintu: „Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio (..) Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku“ (1 Kor 15,1-2.20-23).

Upravo po tomu što vjerujemo, da će u Kristu svi biti oživljeni, kršćanstvo jest vjera nade i radosti. To znači: za kršćane smrt nije prestanak života, a grob nije posljednje čovjekovo prebivalište niti je groblje posljednja čovjekova postaja. Naime, istina je da svi putovi ljudskih života vode prema nekom groblju. Iskustvo nas tomu uči. Kršćani to znaju kao i svi drugi ljudi. Ali, kršćani znaju još više, da životni put nije slijepa ulica, koja bi završavala vlastitim grobom. Naime, na osnovu istine Isusova uskrsnuća, očima vjere znaju da svaki ljudski život samo prolazi kroz groblje jer se nastavlja dalje – u život vječni. To je ono što ispovijedamo kada kažemo: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni!“

II.

U danima kad je skoro cijeli svijet pogođen teškim iskušenjima zbog širenja opasne zarazne bolesti, koja sije bol i smrt, i kada strah pojačava činjenica da još uvijek ne postoji pravi lijek za tu bolest, ugrožena je radost. Na iskušenju su i nada i vjera u uskrsnuće tijela i život vječni. Ali upravo nada i vjera u naše uskrsnuće i naš život vječni, posebice u ovakvim teškim vremenima, istovremeno su i najveća utjeha.

Zato molimo Gospodina Boga da ponajprije sve, koji su ožalošćeni gubitkom drage osobe, utješi blagoslovom hrabre vjere.

Neka se nad svima, koje je opaka bolest odnijela s ovoga svijeta, ostvari blagoslov svetih biblijskih riječi: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ (Otk 21,4).

Neka bolesni ozdrave i vrate se svojim obiteljima, prijateljima i poslovima! Neka svi pobijede strah i sačuvaju duševno zdravlje! Neka epidemiji dođe kraj kako bi se opet moglo normalno živjeti. Neka se djeca vrate u škole, studenti i profesori na fakultete a radnici na mjesta s kojih osiguravaju sredstva za život. Neka putovi i trgovi opet ožive kako bi ljudi u zdravu životu blagoslivljali Boga, usrećivali sebe i druge te nastavili svoje putovanje prema uskrsnuću.

U ovim nezgodnim vremenima svi smo ponovno otkrili koliko je ljudsko tijelo slabo i koliko je prolazan ovaj oblik ljudskoga života. To iskustvo istovremeno je velika pouka o potrebi poniznosti. Prilika je za naučiti da je samodostatnost uvijek pogrešna. Ovo su okolnosti u kojima se pokazuje koliko je važna međusobna ljudska solidarnost, koliko nam drugi trebaju i koliko oni trebaju nas. A zahvaljujući brojnim savjesnim i hrabrim liječnicima i drugom medicinskom osoblju, neumornim humanitarnim djelatnicima i volonterima, odgovornima u društvenim službama i dobrotvorima, vojnicima i policajcima, uočavamo da je na zemlji mnogo dobrote.

Vremena jesu tjeskobna, ali ona otkrivaju i mnoge plemenite ljude. Ti ljudi su poseban Božji blagoslov. Često heroji dobrote! Njihova plemenita djela su odraz Božje ljubavi, koja želi da se svi ljudi spase. Oni su „slika i prilika“ Boga koji voli. Po njihovoj dobroti Isus je među nama na djelu. Po toj njihovoj dobroti svaki put na neki način iznova ukazuje se uskrsli Isus i opet, slično kao na početku svojim ustrašenim učenicima, nama ponavlja svoje riječi: „Ne bojte se! (…) Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,10.20). To se odnosi i na vas brojne pripadnike Oružanih snaga i Ministarstva obrane, koji ste također u ovim okolnostima spremno priskočili u pomoć gdje se to od vas tražilo. Bog vas blagoslovio! Zdravi bili u tijelu i duši i uvijek ostali takvi! Vi, vaše obitelji i poznanici! Zajedno sa svima drugima. To je uskrsna želja, molitva i čestitka svima vama.

Sarajevo, uoči Uskrsa 2020. godine.

Mons. Tomo Vukšić apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata