Kada žene tulumare u Hercegovini: Moja, što ti je dobra višnja

Mislim da bih mogla nabrajati do besvijesti. Sve slavimo i sa svima slavimo. Također je pitanje kako sve to novčano pokrivamo, budući da znamo standard države. Izgleda da smo majstori improvizacije. Na slavljima ne smije nedostajati dvije stvari: hrane i dobrog raspoloženja. Pod hranu sam sakrila i piće. Na umu su mi žene Hercegovke, izvorne i naturalizirane, koje i od obične svakodnevne kave naprave feštu, a kamoli da ne feštaju na nekom slavlju. Obično u ovo doba godine se otvaraju boce i tegle su danima i tjednima upijale hercegovačko sunce, taložile šećer i voće i darovale način da svako slavlje bude uveličano, a da se dobre želje još jednom požele i da ne izostane dobro raspoloženje.

Ovaj put o rakijama i likerima u Hercegovini.

Osnovni oblik alkohola u Hercegovini, koji se može samostalno piti, ali i biti osnova drugih pića je hercegovačka rakija – loza (dugo ‘o’). Opisivala sam u jednoj od jesenjih kolumni kako je u Hercegovini glavni događaj pečenje rakije. Tu je rakija bitna, a bitnije je druženje i hrana, naravno. Osim za piće, hercegovačka loza se smatra čudotvornim sredstvom: otklanja svaku bol i bolest, njome se čiste prozori i sve staklene površine. Moja baka, od 83 godine, vjeruje u Boga i u lozu. Prema njoj, ako nešto čovjeka boli, potrebno je izmasirati ili staviti oblog od loze i sve će proći. I ne radi se o placebo efektu. Ovu rakiju preferira muški dio populacije. Ja imam osjećaj da bih umrla kad bih popila samo gutljaj. Međutim, kako napomenuh, ova rakija je osnova za brojne druge aromatizirane rakije, kao i slatke likere. U Hercegovini su jako popularne travarica (razno aromatično i ljekovito bilje), medovača (rakija s hercegovačkim medom), orahovac (rakija od zelenih oraha koji se talože u rakiji), višnjevača (dvije verzije: višnje i šećer u vinu te verzija s rakijom), rakije od smokava, lavande (ljekovita za udarce na tijelu) te rakije od limuna, dunja i šipka.

Jedna među nabrojanim kotira najbolje jer ne predstavlja samo piće, nego je i pokazatelj da kuća ima vrijednu, marljivu i nadasve domaćinski nastrojenu domaćicu, Njezino Visočanstvo Mater. Naime, već u ovo doba godine, kada se žene sastanu na svakodnevnom tulumu, bila to kava ili večernje druženje, odmah donose višnju, skraćeni naziv višnjevače. Dakle, mora se nazdraviti, zaželjeti što bolje zdravlje, da ti se dica požene i poudaju, da se napokon smrša i da bolest zaobiđe kuću. ‘S kim ove godine, s njim i dogodine.’, (‘Može i koja osoba više!’, čuješ Znate-već-koga). Višnja se služi uz led. Već početkom lipnja nastane panika u kući kako treba nabaviti dobro višnje za liker i ‘kakva-je-to-kuća-da-nema-bar-višnje’. U Hercegovini se prave tri verzije višnje, odnosno ja poznajem tri načina. Prvi je kraći način i traje 48 sati, a pomiješaju se višnje, šećer, crno vino i rum. Druga verzija je ta da se višnje uopće ne koriste, nego da se listovi višnje potapaju u crno vino te se dodaje šećer. Onaj najdulji proces je da se višnje i šećer potope u rakiju te moraju stajati 40 dana na suncu. Može se dodati i vanilin šećer i korica limuna radi bolje arome.

Tipično druženje žena zvuči: ‘Moja, što ti je dobra višnja!/’Moja, kakav ti je recept, moraš mi ga dat’!’/ ‘Moja, što ovo klizi niz grlo!’/’Moja, blago tvojoj kući što te ima!’. Njezino Visočanstvo je postiglo sve što je htjelo. Dobro raspoloženje, smijeh, dobre želje. U Hercegovini nije potrebno imati neku fancy lokaciju i mnoštvo love za zabavu. Pokušajte samo srediti upad na običnu svakodnevnu kavu kod hercegovačkih žena. Najbolji tulum ikad zagarantiran.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!