Propovijed biskupa Tome Vukšića iz Ljubuškog na Bobovcu

Svečano Euharistijsko slavlje na ostacima kraljevskog grada Bobovca nedaleko od poznatog franjevačkog samostana i župe Kraljeva Sutjeska, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a prigodnu propovijed uputio je vojni biskup u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić, čiju propovijed prenosimo u cijelosti:

Uzoriti gospodine kardinale!
Poštovana braćo svećenici!
Dragi vjernici, sudionici molitvenoga pohoda!

Zajednička molitva za domovinu okupila je danas ovdje na Bobovcu osamnaesti put vjernike Sarajevske nadbiskupije i šesnaesti put katolike pripadnike Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Njima se rado pridružuju brojni katolici pripadnici redarstvenih snaga, ali sve češće također vjernici i svećenici iz drugih krajeva i država. Bogu hvala da je tako i sve vas srdačno pozdravljam.

Za tu već lijepu tradiciju našeg okupljanja u molitvi, ovom svetom Misom zahvaljujemo Gospodinu Bogu, što nas je obdario blagoslovom ustrajnosti. Hvala mu i za kušnje i otpore, koje je pripuštao, jer nas je po njima u svojoj promisli odgajao da budemo ustrajni, ali i ponizni, skromni i pobožni.

I.

„Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1). To su riječi Božje objave, koje su dio odlomaka iz Biblije, što se u Katoličkoj Crkvi upravo danas čitaju vjernicima na Misama po cijelom svijetu. Stoga neka nama upravo taj starozavjetni psalam bude vodilja u ovom razmišljanju o molitvi, zemlji, domovini i ljudima.

Molimo, dakle, za sve ljude, koji žive u ovoj lijepoj zemlji. Neka se odavde s vrha gore razliježe naša molitva za cijeli svijest, ljude i druga stvorenja, jer svi su djelo Božjih ruku i promisla. Pri tomu, kao vjernici svjesni smo, da su Nebesa svima, posebice nama danas ovdje okupljenima, svod naše životne građevine, cilj našega životnog maratona i svrha naših molitava i nastojanja.

S Nebesa kroz ovo vedro podnebesje, za koje smo osobito zahvalni dragomu Bogu, sunce jednako obasjava svaku zemlju, sve njihove ljude i sva druga stvorenja. S njih jednako kiša pada svima i posvuda jednako natapa zemlju, da bude plodna i da život buja. Tako i mi katolici svojom molitvom, poput Božjega sunca i nebeske kiše, želimo da Božji blagoslov osvjetljava cijelu zemlju, u kojoj smo rođeni i, zajedno s nama, u njoj sva stvorenja. Neka prosvijetli pameti svih njezinih ljudi i neka kapima nebeske rose natopi sva srca, kako bi mogla plodila dobrotom i prijateljstvom.

Naša je i čast i zadaća, biti sinovi i kćeri, kako kaže Isus, „svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,45). Tako, naime, evanđelist Matej bilježi Isusove riječi iz njegove Evanđeoske besjede na Gori. I upravo zato, slijedeći i primjenjujući Isusovu pouku, mi kršćani molimo za sve! To jest, upućujemo svoju molitvu kao što Bog šalje sunce i kišu za sve, te među njima ne pravi razlike. U tomu moramo i sebe stalno ohrabrivati. I moramo uporno tumačiti i stalno ponavljati posebice onima, koji to teško razumiju. Jednostavno zato, što što je zemlja Božje stvorenje, kao i svi ljudi na njoj, te bi među njima trebao vladati Božji zakon, sloga i ravnopravnost.

Ako je „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1), to pak znači, da smo mi na zemlji podstanari Božji. Najamni smo radnici u službi širenja Božje dobrote, svakovrsnoga rasta u ovom životu i radi vječnoga spasenja, svoga i svih Božjih stvorenja. A to spasenje je moguće ostvariti, ako pravedni – da ostanemo kod Isusove slike i rječnika – također uz pomoć naše molitve i stvarne potpore, ustraju na svom putu, a nepravedne da Milosrdni Gospodin odvrati od loših navika, svakoga zla i nereda te se i oni pridruže mnoštvu dobrih ljudi. Odnosno, molimo te, Gospodine, da sve ljude naučiš odredbama svojim. Neka u našoj domovini na svim područjima zauvijek završi sezona teških riječi. Neka se vrše samo dobra djela. Neka umre korupcija i nepotizam. Neka sposobnost, stručna sprema i osobna moralnost budu kriteriji pri zapošljavanju i napredovanju. Neka prava i dostojanstvo radnika budu poštovani. Neka se mladima omogući radosni pogled u budućnost. Neka za svakoga u ovoj zemlji bude posla i sigurnosti. Neka se poštuje obitelj, uloga oca i majke i štiti ljudski život od začeća. Neka se omogući povratak onima, koji to žele, i neka prestane novo iseljavanje. Neka se u svemu poštuju osobna i kolektivna prava, identitet i dostojanstvo svih. Neka se zaliječe rane prošlosti i neka se ne stvaraju nove. Neka u Crkvi i društvu uvijek vlada povjerenje i iskrena radost zbog bilo čijega napretka i svakoga njegova oblika.

Dok to molimo, skrušeno priznajemo, da smo svi barem nekada krivo procijenili i pogriješili ili mišlju, kojom se ne ponosimo, ili riječju, za koju bismo voljeli da je nije bilo, ili djelom, koje nam nije na čast, ili propustom, za kojim žalimo što se dogodio. A kad god čovjek tako razmišlja, onda je to uvijek izraz ponizne želje za obraćenjem i spremnosti, da se oprosti. Pri tomu, ideal je Gospodin Bog, koji oprašta tako što zaboravlja grijehe prošlosti.

U tom duhu danas molimo: Neka sve to bude, kako bi se i naša domovina mogla prepoznati u riječima Svetoga Pisma: „Dobrote tvoje, Gospodine, puna je zemlja“ (Ps 119,64) i zahvaljivati Bogu za taj blagoslov.

II.

Draga braćo i sestre!

Svo ovo nastojanje oko uspostave Božjega reda i poštivanja njegovih pravila na zemlji, kao vjernici i Isusovi učenici, molimo i činimo radi vječnoga spasenja. I žarko želimo, da svaki čovjek bude uključen u vječni zagrljaj Božjega Milosrđa i Ljubavi. Odnosno, vođeni tom nadom, ponizno molimo, da se na vječnoj Gori Gospodnjoj, u tom nebeskom Jeruzalemu, nađu sva Božja stvorenja.

Nadahnut tom istom molitvom i željom, već se pisac psalma, koji nam je vodič u ovom razmišljanju, pitao: „Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ (Ps 24,2-4). I ne bismo bili dovoljno ozbiljni vjernici, ako to isto pitanje, okupljeni u molitvi na ovoj zemaljskoj gori, ne bismo danas postavili sebi, cijeloj domovini i svakom njezinu čovjeku. A na to ključno pitanje odgovor je dao isti psalam. To jest, uzići će na Goru Gospodnju i stajati na svetomu mjestu u vječnosti: „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti i ne kune se varavo“ (Ps 24,4).

Čiste ruke, nedužno srce, sloboda od ispraznosti te odsustvo varave nakane i riječi jesu drugo ime za življenu kršćansku svetost. A spomenuti njezin sadržaj jest naša čast, naše ime, naše poslanje i zadaća, naša osobna iskaznica, naš jedinstveni matični broj, naš znak prepoznavanja i lijek za svaki nered. I nema drugoga puta, načina, ni smjera, koji bi čovjeka vodili iz ovoga lijepoga ali prolaznoga podnebesja u vječna i još ljepša Nebesa, s ove zemlje na Goru Gospodnju. I nema drugoga načina ni sredstva za izliječiti nered na zemlji i ostvariti sve one dobre želje, koje su maloprije nabrojene. Naime, put ispravljanja nereda na zemlji jedini vodi u nebeski red, a ustrajnost u tomu jedini je način posvećenja čovjeka.

Samo „čiste ruke i nedužno srce“ posvećenju čovjeka, preobražavaju svijet, pripremaju novu zemlju, i u njoj bolju domovinu, i samo po tom čovjekovu posvećenju, kada tamo dođemo, nastat će novo nebo (usp. Otk 21,1).

„Takav je naraštaj onih, koji traže njega, koji traže lice Božje“ (Ps 24,6). Takav čovjek i njegov naraštaj „blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga“ (Ps 24,5). Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.