Odlazak u Afriku promijenio im je život: Donosimo priču dvije Ljubušanke
- Napisao/la Ljubuški IKS Portal
- Objavljeno u Životni stil
- Ispis
- Pošalji e-mail
Otišle smo u Afriku da pomognemo, a na kraju su oni pomogli nama, rečenica je koja najbolje sažima odlazak dvije Ljubušanke na volontiranje u selo Affame u Beninu.
Početkom veljače, Mia Matić i Iva Džajić, prijateljice koje se druže već duži niz godina, odvažile su se otići na afrički kontinent kako bi ostvarile isti san. Mia se nedavno vratila nakon što je u Beninu provela mjesec dana, dok Iva ostaje još dva mjeseca.
Iva i ja smo bile zajedno na Frami i volontirale smo skupa, ali nikada se nismo dotakle teme Afrike. Kako sam upisala petu godinu faksa u Osijeku i kako sam imala slobodnog vremena prije ispita i obaveza, shvatila sam da je veljača odlična prilika za otići, jer kod njih nije toliko ni sušno, a ni kišno, objašnjava nam Mia kako se zapravo sve odvilo i dodaje kako joj je odlazak u Afriku zapravo jedna od tri životne želje.
Na odlazak u Affame ih je potaknula priča dvije Gruđanke, Matei Zorić i Sanji Glavaš, koje su nesebično podijelile svoje savjete iz Benina, nakon čega su se javile sestri Ivančici Fulir iz Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, i to bi najkraće rečeno bilo to. Ali mi nećemo ukratko, nego naširoko, jer ova priča je vrijedna dijeljenja i pažnje.
Sada kada gledamo iz ove perspektive, baš je ludo otići negdje gdje zapravo ne što te očekuje. Nismo postavile niti jedno pitanje – gdje ćemo spavati, samo smo osjetile da moramo ići, pričaju nam Iva i Mia koje su bez imalo razmišljanja na vrijeme kupile kartu, a prave pripreme krenule su mjesec dana prije.
Letjele smo iz Zagreba za Pariz, a zatim smo prespavale jednu noć u Cotonou, udaljenom tri sata od sela Affame. Morale smo se cijepiti protiv žute groznice, počele smo piti antimalarike, jednom tjedno, jer Benin spada među afričke države s najvećim rizikom od malarije.
Dok smo bile tamo, obje časne sestre su bolovale od malarije. Isprva nismo razmišljale o tome, ali kad smo stigle, shvatile smo koliko je zapravo raširena ta bolest. Koristile smo sprej protiv komaraca i nastojale ponijeti što manje osobnih stvari, kako bismo mogle donijeti što više toga djeci. Skupljale smo pribor, igračke, odjeću i obuću…Na kraju su od šest kofera, samo dva bila naša, objašnjava nam Mia koja se iz Afrike vratila s manjkom odjeće, budući da je djeci ostavila sve što im se svidjelo.
Prije samog polaska, djevojke su, uz dobre ljude, organizirale razne humanitarne akcije zahvaljujući kojima je prikupljen nevjerojatan iznos, a kojem se, pričaju nam, nisu nadale.
Sav novac usmjeren je za izgradnju ambulante u selu Banigbe-Gare, kako više nijedno dijete više ne bi umrlo samo zato jer mu pomoć nije lako dostupna.
Na početku smo bile malo skeptične, jer smo od nekih osoba koje smo očekivale da će reagirati pozitivno, to nismo doživjele. Bilo je i onih koji su mislili da novac koji se skuplja ide nama, ali to nije bilo tako – sve smo same platile, a donacije su išle direktno na račun. Mislim da je ljudima trebalo malo vremena da “omekšaju” kako bi mogli otvoriti srce nečemu što im je nepoznato.
Međutim, kako je sve to krenulo, počeli su nam se javljati ljudi, i na kraju je cijela stvar premašila sva naša očekivanja. Nismo imale konkretan cilj u smislu koliko novca želimo skupiti, ali kada smo naposljetku shvatile koliko je novca skupljeno za ambulantu, nismo mogle vjerovati, kažu Mia i Iva za Jabuka.tv.
Bilo je, nažalost, kako su rekle, ružnih komentara, ali sve to pada u vodu i ništa nema smisla kada vidite tu djecu kako se raduju malim stvarima, tu nezamislivu sreću i zahvalnost za život.
S djecom iz sirotišta nije se nimalo teško bilo sporazumjeti, jer unatoč jezičnoj barijeri, “s njima nađeš jezik ljubavi”. Rukama, nogama, pogledom, mimikom, gestama, svejedno je. S nekim se možeš razumjeti i bez riječi, a nekoga ne možeš razumjeti ni nakon dva sata priče.
Djeca su znala da dolazimo, ali im je bilo neshvatljivo da im netko dolazi pomoći, jer nisu smatrali da im je pomoć potrebna, jer oni vjeruju da sve mogu sami. Mislili su da smo rodbina časnih sestara, priča Mia kroz smijeh i dodaje:
Pripremili su nam doček i dobrodošlicu, izgrlili su nas i izljubili. To su jako topla, emotivna djeca koja se lako povežu. Meni je bilo toliko teško otići, plakala sam tri dana. Tek kad sam se vratila kući, shvatila sam da nisam puno s njima pričala. Njima je bilo dovoljno da ih grliš i maziš. Nisu tražili puno, a ono što im je najviše značilo bila je ljubav koju smo im pružile, više od bilo čega drugog.
Obje su se povezale s dvije posebne djevojčice, bila je to, kažu nam, ljubav na prvi pogled. Ljubav, koju su, spoznale na potpuno drugačiji način, što su htjele dočarati i na društvenim mrežama.
Drago nam je ako smo uspjele prenijeti djelić atmosfere jer puno je ljudi reklo da nisu bili svjesni situacije. Zrak je, na primjer, kod njih toliko zagađen, puno više nego kod nas, ali to što se u Africi događa, nekima očito nije svijet, složne su.
U sirotištu u kojem se nalaze djeca s raznim sudbinama, većini su roditelji umrli jako mladi, a neke su ostavili. Unatoč tome, tuga im je stran pojam.
Oni su uvijek toliko sretni, nasmijani, nemoguće je naći tužno lice među njima. Toliko su ispunjeni i zahvalni, a njihova realnost je preživljavanje, što je nama teško shvatiti. Iako su u sirotištu, na dobrom su mjestu – nahranjeni su, imaju gdje spavati, okruženi su ljubavlju. Bez obzira na sve, oni su nevjerojatno bezbrižni. Kad smo došle, osjećale smo se posramljeno, jer je gotovo nevjerojatno vidjeti ljude koji nemaju ništa, a toliko su sretni, pričaju za Jabuka.tv Iva i Mia.
Svakodnevni život u sirotištu u selu Affame ispunjen je obavezama, ali se ipak sve stigne uz red, rad, disciplinu i naravno – molitvu. Radni dan počinje jako rano, a uključuje odlazak na misu, ali i aktivnosti poput izrade palmina ulja ili čišćenja manioke kako bi se za djecu koja su za to vrijeme u školi, napravio međuobrok – gari. Nedjelja je dan odmora kada se najviše uređuju jer je odlazak na misu od posebnog značaja.
Pored toga što su jako vesela, izdržljiva i nevjerojatno snažna djeca, obožavaju se slikati i snimati, ali i kada im se pokazuju slike koje motre s oduševljenjem. Nastao je tako i video u kojem zajedno s djecom pjevaju pjesmu Marka Perkovića Thompsona – Ako ne znaš što je bilo, koji je naišao na jako puno pozitivnih reakcija.
Vozili smo se sa sjevera, slušali pjesme preko mobitela, među njima i Thompsonove. Djeca su pitala časnu može li ih naučiti pjesme. Mi smo uz radne aktivnosti par puta pustile tu pjesme. Djeca su vrlo ritmična i lako uče takve stvari. S vremenom su smislili koreografiju, a snimak je nastao potpuno spontano – netko je počeo pjevati, a ostali su se priključili. Na kraju su nas snimili, a sve je ispalo jako prirodno, prepričavaju Mia i Iva.
Odlazak u Afriku promijenio je njihov život na načine koje nisu mogle ni zamisliti. Radovanje malim stvarima, ne planiranje unaprijed, nego radije uživanje u svakom trenutku, ne dopuštanje “glupostima” da ih izbace iz takta, ne uzimanja zdravo za gotovo obitelji i prijatelja, sve su to lekcije koje će ponijeti iz Afrike, a poručuju svima koji imaju istu želju, vremena i ljubavi da se i sami uvjere u isto jer “vratit će vam se stostruko”.
Šteta što je za iskrenu sreću trebalo otići na drugi kraj svijeta, zaključile su Iva i Mia čija će priča, nadamo se, neke od vas potaknuti na više zahvalnosti, na odvažnost u ostvarivanju snova, pomaganju i važnosti dobrih djela.
A onima koji će se i dalje pitati “Zašto netko ide pomagati u Afriku kada može ovdje”, poručujemo sljedeće: Možda vam se čini da se sve to događa negdje daleko, ali znajte da ljudskost ne poznaje kilometre, granice, boju kože, naciju…Nadopunite sami.
